Dan kada je Andrić dobio 'Nobela'

Prošla je 61 godina otkako je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost. Jedini je to južnoslavenski pisac koji je dobio najuglednije svjetsko priznanje za svoj rad.

U švedskoj akademiji nauka i umjetnosti 10. decembra 1961., Andriću je uručena nagrada, čiji je novčani iznos donirao za razvoj bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini.

U pismu koje je 1962. godine uputio Savjetu za kulturu Bosne i Hercegovine napisao je: “Želim da obavijestim Savjet za kulturu NR Bosne i Hercegovine da sam odlučio da Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini poklonim pedeset posto iznosa primljenog na ime Nobelove nagrade. Moja je želja da se ova sredstva upotrijebe za unaprjeđenje narodnih biblioteka na području Bosne i Hercegovine.”

Ivo Andrić, uvijek sporeni i prisvajani, nepravedno politikantski optuživani i osuđivani pripovjedač epskog dara, ali i lirske tankoćutnosti, zasigurno je jedan od najvećih autora naših jezika.

Osnovna je preokupacija njegovih romana (Na Drini ćuprija, Travnička hronika, Prokleta avlija) mjesto, uloga i sudbina čovjeka u vihoru i žrvnju povijesti i politike. Povijesni kontekst, mjesto i vrijeme radnji u njegova dva kapitalna romana, Ćuprija i Hronika, jeste osmanska (turska) Bosna i Hercegovina, gdje se u ubitačnosti povijesnih mijena, političkih procesa, kulturnih razlika i surove prirode traži mali čovjek.

U svom govoru pročitanom na svečanoj dodjeli Nobelove nagrade u Stokholmu, Andrić na početku kaže:

"Moja domovina je zaista mala zemlja među svjetovima, kako je rekao jedan naš pisac, i to je zemlja koja u brzim etapama, po cijenu velikih žrtava i izuzetnih napora, nastoji da na svim područjima, pa i na kulturnom, nadoknadi ono što joj je neobično burna i teška prošlost uskratila. Svojim priznanjem vi ste bacili snop svjetlosti na književnost te zemlje i tako privukli pažnju svijeta na njene kulturne napore i to upravo u vrijeme kad je naša književnost nizom novih imena i originalnih djela počela da prodire u svijet, u opravdanoj težnji da svjetskoj književnosti i ona da svoj odgovarajući prilog. Vaše priznanje jednom od književnika te zemlje znači nesumnjivo ohrabrenje tom prodiranju. Stoga nas ono obavezuje na zahvalnost, i ja sam sretan što vam u ovom trenutku i sa ovog mjesta, ne samo u svoje ime nego i u ime književnosti kojoj pripadam, mogu tu zahvalnost jednostavno, ali iskreno da izrazim."

U nastavku govora Andrić se osvrće na samo pripovijedanje i ulogu književnosti, ističući da priča treba biti vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha.

"Nije uopšte toliko važno da li jedan pripovjedač opisuje sadašnjost ili prošlost ili se smjelo zalijeće u budućnost; ono što je pri tom glavno, to je duh kojim je nadahnuta njegova priča, ona osnovna poruka koju ljudima kazuje njegovo delo. A, o tome, naravno, nema i ne može biti propisa ni pravila. Svako priča svoju priču po svojoj unutarnjoj potrebi, po mjeri svojih naslijeđenih ili stečenih sklonosti i shvatanja i snazi svojih izražajnih mogućnosti; svako snosi moralnu odgovornost za ono što priča, i svakog treba pustiti da slobodno priča. Ali dopušteno je, mislim, na kraju poželjeti da priča koju današnji pripovjedač priča ljudima svoga vremena, bez obzira na njen oblik i njenu temu, ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha."