Branko Ćopić: Moja domovina, Bosna i Hercegovina…

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Bosna je zemlja prepuna čari,

Trepeta šuma i bljeska vode,

Brda joj kite gradovi stari,

Nad njima sinji oblaci brode.

Čini se, to je začaran kraj

Kroz koji vilu progoni zmaj.

Piše: Radiosarajevo.ba

Svojatanja Bosne i svega oko Bosne nisu novijeg datuma. To je, izgleda, naš usud kojem historija svjedoči stoljećima, pa i u 20. i 21.

Sve do današnjih dana kada se njezinom sudbinom bave kako najbliži susjedi, tako i međunarodni geopolitički akteri.

Otimačina pisaca

O tome je u jednom intervjuu iz davne 1969. godine svjedočio veliki bosanskohercegovački pjesnik Branko Ćopić. Ovog mjeseca, inače, navršilo se tačno 108 godina od rođenja velikog pisac u Hašanima kod Bosanske Krupe.

Odgovarajući na novinarsko pitanje Nine Milenkovića o brojnim nagradama ("Umilato jagnje - četiri majke sisa") koje je dobio u kratkom periodu te godine, Branko Ćopić je prije 54 godine kazao:

"Prvo što bih želio kazati povodom dobijanja svih ovih nagrada odnosi se na trenutnu situaciju u našoj književnosti. U posljednje vreme nastala je neka otimačina pisaca. A dobar broj naših književnika su istovremeno i evropski i mi to možemo s ponosom istaći. Recimo, to su Krleža, Andrić, Vasko Popa...".

Pošto sam se rodio u Bosni - nastavno je Branko Ćopić - posebno me interesuje kulturna atmosfera "u mojoj užoj domovini, Bosni i Hercegovini".

"Iz Bosne se u posljednje vrijeme mnogo žale da im prosto razgrabiše pisce i druge kulturne radnike, da bez neke prijeke potrebe svojataju njihove ljude. Po mom mišljenju, oni su samo djelomično u pravu. Kad Srbi ili Hrvati počnu da svojataju nekog pisca Muslimana, po malo se čini da tu nisu čista posla i to mi donekle miriše na šovinizam, prosto kao da se kaže ovako: znamo gdje spadaju bosanski Hrvati, znamo gdje spadaju bosanski Srbi, ali sad se treba jagmiti za ove muslimanske duše kome će pripasti, da li Srbima da li Hrvatima, te da tako u procentima vidimo čija je u stvari Bosna".

Miriše na šovinističke obračune

Kad se tako stvar postavi – upozoravao je Branko Ćopić – "onda to već miriše na šovinističke obračune, na dojučerašnje pokolje, i ja sam odlučno protiv takvog svojatanja".

"S druge strane, svaki pisac rođen u Bosni ima puno moralno pravo da dođe bilo u Beograd, bilo u Zagreb, tamo gdje mu se više sviđa, tamo gdje se bolje osjeća i da radi - pa neka ga nazivaju bilo srpskim bilo hrvatskim piscem. Ivi Andriću ništa ne smeta što je Hrvat rođen u Bosni, a smatraju ga srpskim piscem prosto zato što je u Beogradu započeo svoju književnu karijeru. A on je u stvari bio i ostao jugoslovenski, evropski i svjetski pisac", govorio je Ćopić.

Između dva svjetska rata bosanski intelektualci išli su da studiraju bilo u Zagreb, bilo u Beograd jer Sarajevo nije imalo univerzitet.

"I nikom tada nije smetalo što će jedni Bosanci po toj liniji biti više vezani za Hrvatsku, a drugi za Srbiju... Od toga se danas, čini mi se, pravi preveliki problem. Pre Prvog svjetskog rata nije nam smetalo ni to što su mnogi Bosanci studirali u Pešti. Tamo je recimo bio Kočić, pa ipak nije postao nikakav Švaba, nego je bio i ostao nepomirljivi protivnik Austro-Ugarske monarhije i njenog porobljivačkog delovanja.

Krleža je toliko vremena proveo u Budimpešti, išao u srpske dobrovoljce, a ipak do dana današnjeg ostao je simbolom hrvatstva i - izraziti progresivni internacionalist pored toga. Zato mislim da je vrlo smiješno dijeljenje i razbijanje pisaca na nacije i narodnosti. Pošto sam po roditeljima, po porijeklu roditelja, Ličanin, još samo očekujem da se i moji Ličani proglase za naciju pa da mene proglase - svojim piscem. I to pravoslavni Ličani mene, a katolici Josipa Barkovića, Zlatka Tomičića i Peru Budaka", našalio se tada Branko Ćopić.