Boro Kontić: Jugoslavija, mitska zemlja

Piše: Boro Kontić, media.ba

Živio sam u Jugoslaviji, volio je kao dobar dio njenih stanovnika, ali predstavljati je kao „rajski“ prostor nije samo lijepa laž nego i potpuno nepotrebno. Bez obzira kakav je cilj tog krečenja prošlosti uključujući i želju da se time podebljaju linije katastrofe zamrznutog društva današnje BiH.

Jugoslavija (1945-1991.) nesumnjivo je imala svoje vrijednosti od sigurnosti građana, mogućnosti dobrog obrazovanja, velikih ulaganja u sport i kulturu do zaštite manjina, solidarnosti te kvalitetne i besplatne zdravstene zaštite ili društvenog entuzijazma kojim su pomjerane planine. Ono za čim posebno treba žaliti jesu standardi te zemlje. Ako ste bili jugoslovenski pisac ili režiser, sportista ili profesor bili ste istovremeno i evropski. Bilo je puno slikara, glumaca, pjesnika ili novinara ali vrlo malo jugoslovenskih. Trebali ste imati vrhunski kvalitet koji su priznavali svi a ne samo jedan grad ili dvije regije.

Međutim, kada se objavljuje da su u onoj Jugoslaviji svi radili, a pripadnici srednje klase imali stanove i auta, imam osjećaj da u toj zemlji nisam proveo ni dana. Radio sam 15 godina u firmi, regularno mi je svakog mjeseca odbijano 10 odsto od bruto plate u fond za stanogradnju, ali nikad nisam bio ni blizu vrha liste za stan. Ne žalim se na godine podstanarstva po rubnim dijelovima grada nego na tadašnju nemogućnost da uopšte pronađete stan. Nisu postojali krediti za stan, društveni stanovi se nisu mogli iznajmiti i ostajala vam je tanka mogućnost da ga pronađete negdje u privatnim kućama na sarajevskoj periferiji. Kad sam morao napustiti stan na Stupu, jer je gazda kuće imao neke druge planove, mjesecima sam bezuspješno tražio prostor za tročlanu porodicu. Samo zahvaljujući prijateljici uspio sam bukvalno pred iseljenje pronaći prizeman prostor u jednoj kući u Velešićima. Bio sam novinar, znao puno ljudi, ali nikada, baš nikada, nisam bio u prilici da iznajmim normalan stan niti da imam bilo kakvu mogućnost izbora.

Koliko znam samo tri institucije nisu imale problem sa stanovima za svoje uposlenike. Vojska, policija i partijska nomenklatura.

U Jugoslaviji je puno ljudi radilo i uglavnom su bili slabo plaćeni. Istovremeno, bio je i dalje visok broj nezaposlenih i to je bila vječna tema za „angažovano“ novinarstvo. Napravio sam jedan od svojih boljih dokumentaraca o temi odlaska talentovanih ljudi iz zemlje. Taj odliv mozgova, kako su opisivali mediji, bio je jedan od gorućih problema Jugoslavije sredinom 1980-tih. Mogli ste biti najbolji student i da su vam šanse za posao minimalne. One su se dramatično uvećavale ako ste imali „vezu“. Partijsku, porodičnu, ili samo prijateljsku. Iz kuće mi je primjer jednog od najboljih studenata Univerziteta koji je jedva našao posao potpuno na margini njegovog znanja, interesa ili želja. Istini za volju u današnjoj BiH nikad nije mogao ni pomisliti da može dobiti posao. Da ne otvaramo pitanja slobode i ideologije.

Mogao bih nabrajati manjkavosti na novih stotinu stranica ali, svejedno, ta je zemlja bila moj najdraži prostor. Između ostalog jer sam se u njoj mogao boriti za svoj komad slobode ali i zato što sam tada bio mlad. Kao što će možda današnja BiH biti najdraža nekom ko danas guli školsku klupu. Ili što je svojedoba rekla jedina starija gospođa. Na pitanje, kad vam je bilo najljepše u životu bila je krajnje precizna: „1942. u Sarajevu. Kad sam imala 17 godina“.

No, to su već opšta mjesta. Davno je Milan Kundera pisao kako je jednom gledao stare novine sa Hitlerom na naslovnici i osjetio nostalgiju. Jer je tada bio mlad.

Ukratko, možda ona Jugoslavija izgleda kao Periklovo doba za ovo danas ali davno je taj vasionski brod napustio ovaj prostor. I što je udaljenija, Jugoslavija postaje sve više mitska zemlja. Gdje se uveličavaju vrline a brišu mane.