Bočinja: Nismo iste vjere, ali mi to ne gledamo

U bosanskohercegovačku Bočinju, selo desetak kilometara od Maglaja, koje je do 1992. bilo naseljeno građanima srpske nacionalnosti, su se krajem rata naselile vehabije, piše Radio Slobodna Evropa.

Neki od njih su bili iz islamskih zemalja, a najveći broj bosanskohercegovačkih Bošnjaka koji su učenje tradicionalnog islama sa ovog područja zamijenili vehabijskim, kojeg mnogi dovode u vezu sa ekstremnim islamskim pokretom.

Od sela od pedesetak danas živi trideset vehabijskih porodica. Istovremeno, u Bočinju su se vratili i neki od prijeratnih Srba. Jedni sa drugima se ne druže, iako su njihova djeca u školi najbolji prijatelji.

Arijana i Tesnima svaki dan zajedno, ruku pod ruku, dolaze i odlaze iz škole u Bočinji, selu desetak kilometara udaljenom od Maglaja. Iako nisu vršnjakinje, već nekoliko godina su najbolje drugarice.

Arijanini roditelji su povratnici u selo, a Tesnimini tu žive petnaestak godina. Priča od dvije djevojčice ne bi bila neobična da jedna od njih nije kćerka vehabije, a druga srpske nacionalnosti. Njima dvjema to nimalo ne smeta.

"Ja i Arijana smo mnogo udaljene od kuće, pa se ne možemo tako vidjeti. Ali najviše se vidimo u školi, uvijek smo zajedno na odmoru. I  kada idemo na ekskurziju uvijek smo zajedno nas dvije", priča Tesnima.

Dvije djevojčice sjede zajedno u klupi, druže se na velikim odmorima, a razdvajaju se jedino kada su časovi vjeronauke. Desetogodišnja Tesnima, kao i većina djevojčica u Bočinji, nosi maramu, a tijelo joj je pokriveno.

"Mi nismo iste vjere, ali mi to ni ne gledamo. Mi smo kao sestre, nas dvije. Jedna drugu volimo."

A na pitanje novinara RSE kako znaju da nisu iste vjere uslijedio je odgovor:

"Ja nosim maramu,  a ona ne nosi", rekla je Tesnima, na šta je Arijana dodala: Ali njenu maramu trebamo poštovati i poštujemo je."

Da je suživot itekako moguć dokazale su ove dvije djevojčice, a ako one to mogu, zašto i odrasli ne bi mogli živjeti život bez predrasuda?

Banja Luka daleko, a u Sarajevu previše džamija