Austrijanac kojem je Srebrenica postala kuća

Srebreničanka Sadika Siručić upoznala je čovjeka svog života sasvim slučajno - odmarajući u jednom bečkom parku, suočena s tegobama propisane pogrešne terapije. Zaokupljena svojim mislima zaboravila je kišobran, a čovjek koji je sjedio na klupi do nje ponudio joj je pomoć. Od tada su, a prošlo je 19 godina, doslovno nerazdvojni.

Tekst objavljen u rubrici 'Šta drugi pišu' bez intervencija preuzimamo s portala Al Jazeera Balkans.

Piše: Mladen Obrenović

Te je 1995. godine Sadika bila jedna od brojnih bh. izbjeglica u Austriji. Kao i svi drugi, imala je pravo na smještaj, hranu i liječenje. I to liječenje pokazalo se neadekvatnim, a za nekoliko dana morala je liječniku i trebala je povesti tumača sa sobom, jer nije dovoljno dobro poznavala njemački jezik.

"Ponudio mi je tad pomoć, rekao da živi sam i da nije oženjen. Trebao mi je tumač kod doktora, a čovjek koji je maloprije sjeo do mene i upozorio da sam zaboravila kišobran sve je brzo shvatio i za sedam dana poveo me doktoru. Objasnio mu je u čemu je problem, a ja sam dobila prave lijekove i upute gdje da idem dalje liječiti se. Od tada smo počeli da se družimo", prisjeća se Sadika, koju u Srebrenici svi poznaju po skraćenoj verziji imena - Dika.

Spasio joj život

Erwin Prinz otišao je u mirovinu 1995. godine. Avanturist po prirodi, teško se mirio da neće više biti aktivan kao u svom 42-godišnjem radnom vijeku, prepunom putovanja, višegodišnjih izbivanja iz domovine, putovanja po cijelom svijetu. Nedugo nakon što je otišao u zasluženu mirovinu sreo je Sadiku i u 62-oj godini shvatio da je to žena s kojom se želi vjenčati. Prvi put u životu odlučio je stati pred matičara.

Godinu dana bili su u vezi, čak i kad su Sadiku premjestili iz Beča u jedan azilantski centar. Svakodnevno je dolazio, iako je trebao prijeći i po 100 kilometara i provesti sat vremena vožnje do tamo.

"Jednostavno sam se zaljubio. Definitivno je to bila ljubav", prisjeća se Erwin, a Sadika dodaje: "Spasio mi je život u svakom smislu. I ne samo jednom."

Kad je u Bosni i Hercegovini rat završio, a izbjeglički centri počeli sa zatvaranjem, Sadika je morala napustiti svoje privremeno boravište.

"Nisam imala nikoga i namjeravala sam se vratiti, ali u Srebrenicu nisam mogla, jer mi je kuća bila zauzeta. I prije najave da će nas vraćati razmišljali smo da se vjenčamo. Ubrzali smo sve i čim smo se vjenčali napustila sam azilantski centar, odjavila se sa liste izbjeglica i počeli smo živjeti zajedno", priča Sadika o danu kad je postala gospođa Prinz.

Znao samo za Sarajevo

Za Srebrenicu Erwin nikad prije rata nije čuo. Znao je za Bosnu i Sarajevo. "Učili smo u školi o (Gavrilu) Principu, (Franzu) Ferdinandu i Sarajevu, jer nam je važna stvar u historiji ono što se dogodilo 1914. godine, kad nam je ubijen prestolonasljednik", navodi Erwin.

Ipak, Sadika ga nije dugo nagovarala da dođe u Srebrenicu, jer je stalno pratila vijesti o Bosni, puno mu pričala o svom gradu i kući koju je imala.

Kuća je bila zauzeta, a ja sam zahtijevala povratak. Unutra je bila jedna srpska porodica, ali ja sam tražila da se svako vrati na svoje. Jedva mi je uspjelo da se vratim u svoje i od posljednjeg dana aprila 2001. godine ponovo sam ovdje", priča Sadika.

Nije htjela prodati kuću koja je izgrađena na imanju njezinih djedova, pa je trebalo obnoviti ruinirani objekt.

"Nije bilo dovoljno što mi je pomogao jednom u Beču, nego je odlučio uraditi još jednu veliku stvar. Sve je zavisilo od njega. Da je rekao kako nema interesa za tu ruinu ne bih mogla ništa, jer mi je bilo stalo da živim s njim. Radi kuće ne bih žrtvovala brak, jer sam imala lijep život s njim", iskrena je Sadika.

"Takav sam čovjek da uvijek tražim nešto novo i obnova kuće bila mi je izazov. Bila mi je to i važna odluka, jer kad popravimo kuću moja će supruga ponovo imati u svom zavičaju nešto svoje. Samo mi je to bilo važno", nadovezuje se Erwin.

Dvije kuće koje podjednako voli

Kuću u srebreničkoj Ulici Reufa Selimanagića ubrzo su obnovili i ona im je postala dom u najvećem dijelu godine. U Austriju odu tek kad se ukaže potreba da Sadika ode liječniku.

"Nekad sam se rado vraćao u Austriju svojoj kući. Sad imam dvije kuće i dvije zemlje. Obje su mi jednako drage - i Bosna i Austrija. Mogao bih godinama živjeti ovdje, ali bih, ipak, volio umrijeti u svom rodnom mjestu", napominje Erwin.

Sadika priznaje da je nakon povratka često htjela odustati od Srebrenice, ali ju je Erwin smirivao, ohrabrivao i bio velika podrška.

"Da njega nije bilo odustala bih od svega. Kad sam ga vidjela koliko mu sve ovo znači, kako pomaže ljudima u svojoj radionici, bila sam i ja sretnija. Raduje se kad dođemo iz Austrije, ne samo Srebrenici, nego komšijama. Oni ga poštuju i cijene, a on se raduje da su svi živi i zdravi. Daje mnogo na te komšijske odnose i mnogo mu je stalo do toga", nastavlja Sadika.

"Austrijanci u principu jesu većinom ljubazni ljudi, saosjećaju s čovjekom u nevolji, pomažu čovjeku. Pomoći će u svemu, ali ako primijete da ih hoćeš iskoristiti, onda si završio i dižu ruke od tebe", objašnjava Erwin.

"U to sam se i sama uvjerila i to znam, jer i danas, kad mu je 80 na plećima, pomaže ovdje svakome. Nema ko ne dođe a da mu nije pomogao u svojoj radionici. Ko god dođe od tih ljudi da mu nešto popravi i napravi oko kućanskih aparata nikad nije ni pomislio da bi to naplatio i nikad to nije ni pomišljao", hvali ga Sadika.

Kako je ukoso postalo pravo

"Cijeli život sam radio i pomagao ljudima, ali mi je uvijek nešto ukoso išlo. I tako pune 42 godine. Kad sam upoznao Diku sve mi je krenulo pravo", priznaje Erwin.

Na pitanje je li mu se isplatilo čekanje do 62. godine da upozna ženu svog života odgovara da bi "čekao još 62 godine".

"Ljubav ne poznaje godine, ne poznaje granice, a zbog ljubavi bio sam spreman učiniti mnoge stvari kako bih ugodio onome koga volim. Ništa od toga ne bi bilo da nije bilo zaboravljenog kišobrana koji nas je spojio. Da nije bilo kišobrana ne bih imao razloga da idem za njom. Od tog trena pomislio sam kako je to žena s kojom bih mogao živjeti do kraja života. Upravo sam imao želju da provedem takvu starost i da živim kako želim", priča Erwin.

Sadika napominje kako joj se sve više čini da Erwin više voli Srebrenicu i Bosnu nego Austriju, pa u šali dodaje kako je to "pomalo i nervira". Prepričava kako u malo onih dana kad su Austriji toliko poželi Bosnu da se često pita tko je u tom braku Bosanac.

"Sve mi je to kao filmska priča", zaključuje Sadika Prinz priču o čovjeku koji je promijenio i njen, i svoj život.