Apsurdni i preskupi proces nostrifikacija diploma

Piše: Emina Žuna, Školegijum

Znala sam i prije za neophodnost nostrifikovanja diploma neovisno da li su stečene na University of Cambridge, Université Paris-Sorbonne ili na University of Khartoum, ali nisam razmišljala o razlozima istog dok to nije postalo i moj problem. Otkako jest, odlučila sam da se podrobnije pozabavim spomenutim i postavim pitanje zbog čega je to potrebno i o čemu se tačno radi?

Na putu do odgovora

U želji da saznam odgovor, obratila sam se institucijama nadležnim za ovo pitanje: Rektoratu UNSA, Dekanatu Filozofskog fakulteta u Sarajevu na kojem sam prije studirala, Svjetskom univerzitetskom servisu i Centru za informisanje i priznavanje dokumenata iz oblasti visokog obrazovanja. Neki od njih su mi detaljno odgovorili na pitanja, a neki su me ignorisali i na osnovu dobijenih odgovora i informacija do kojih sam sama došla, odlučila sam da postavima pitanje u naslovu koje ću obrazložiti u tekstu.

Prvo što sam saznala bilo je da po novom Pravilniku o priznavanju inostranih visokoškolskih kvalifikacija koji je stupio na snagu 22. 9. 2010. godine u upotrebi više nije termin 'nostrifikacija', nego 'priznavanje' i da je proces znatno olakšan u odnosu na prethodne godine. Međutim, kako sam mogla uvidjeti, razlika je prvenstveno formalne, tj. jezičke prirode i da bi pristupili procesu priznavanja od vas se zahtijeva da pribavite iste dokumente kao što je to i prije bio slučaj, te da platite manje-više iste iznose. Dakle, od vas se zahtijeva da podnesete original diplome, spisak položenih ispita sa ocjenama, studijski plan i program, zavšni rad i biografiju i sve to u tri primjerka, prevedeno i ovjereno od strane sudskog tumača. Zavisno od toga da li ste zainteresovani za stručno priznavanje (u svrhu zapošljavanja) koje provodi Komisija koju imenuje rektor Univerziteta ili „akademsko priznavanje“ (s ciljem nastavka studija) koje provodi Komisija koju imenuje fakultet ili akademija na kojem želite nastaviti studij, utvrđeni su različiti cjenovnici.

Stručno priznavanje košta 200 KM (što je više od cjenovnika u drugim zemljama, ali je razumna cifra), a akademskom cijena varira i svaki fakultet, u skladu sa zakonom, može odrediti iznos. Budući da je visoko obrazovanje u Federaciji uređeno na kantonalnom nivou, prema članu 41. Zakona o visokom obrazovanju Kantona Sarajevo, visokoškolska ustanova ima obavezu da: ''vrši nostrifikaciju i ekvivalenciju, odnosno priznavanje stranih visokoškoskih kvalifikacija posredstvom organizacionih jedinica, odnosno putem imenovanja posebne komisije, a u skladu sa ovim Zakonom''. Drugim riječima, svakoj visokoškolskoj ustanovi je ostavljena sloboda da formira jedinicu i utvrđuje cjenovnik i u skladu s tome u većini njih se obavlja isti proces nostrifikacije kao što je i prije bio slučaj i za njega naplaćuju cijene od 1000 ili 1500 KM, zavisno od toga zahtijevate li priznavanje magistarske ili doktorske titule.

Validnost diploma

Kada sam u decembru 2008. aplicirala na dvogodišnji master program u kojem je učestvovalo nekoliko europskih univerziteta, trebala sam samo priložiti diplomu i spisak položenih ispita sa ocjenama stečenim u BiH, prevedene od strane sudskog tumača i ovjerene zvaničnom apostilom. Dakle, pored prijevoda, od mene se nije zahtijevalo ništa slično domaćem procesu priznavanja i nostrifikacije. Ista situacija je bila i sa studentima koji su dolazili iz zemalja kao što su Kina, Sjedinjene Države ili Brazil, a ne samo studentima iz Evrope i zemalja koje su potpisnice Lisabonske konvencije. Lisabonska konvencija je, da utvrdimo, Konvencija o priznavanju visokoškolskih kvalifikacija na području Europe, donesena u Lisabonu, 1997. godine kojom se proces priznavanja diploma između evropskih država stavio pod zajedničke okvire i iz koje također proizilazi da bi troškovi priznavanja trebali da budu što niži i da pokrivaju samo troškove procesa priznavanja.

Svakoj zemlji je ostavljena sloboda da zakonski utvrdi proceduru po kojoj obavlja priznavanje diploma stečenih u nekoj drugoj zemlji, pri čemu u procesu priznavanja bitnu ulogu imaju centri za informisanje (ENIC/NARIC). U našoj zemlji tu ulogu ima Centar za informisanje i priznavanje dokumenata iz oblasti visokog obrazovanja, CIP. Uloga CIP-a je da pruži informacije visokoškolskim ustanovama u BiH o inostranim univerzitetima i njihovim nastavnim programima gorespomenutim komisijama. Kada sam komunicirala sa nadležnim u CIP-u rekli su mi da oni bivaju kontaktirani od strane Univerziteta u Sarajevu samo u iznimnim slučajevima, tj. samo ako se radi o instituciji koju univerzitetska komisija ne može akademski 'mapirati', čime je, dakle, kod nas, njegova uloga sasvim sekundarna.

Dvostruko priznavanje

A sam proces priznavanja, kako sam shvatila, kad se prilože svi navedeni dokumenti i plate navedeni iznosi bi bio sljedeći: CIP bi ispitao validnost diploma i značaj i status institucija u kojem su stečene preko ENIC/NARIC mreža, ukoliko bi uopće bio kontaktiran. Onda bi te 'informacije' predao komisiji u vidu mišljenja, a ne završnog suda, iako bi u načelu ovaj centar trebao da daje završni sud u vezi priznavanja, jer mu je to i jeste smisao osnivanja i namjene. Komisija koju je utvrdio rektorat ili dekanat bi onda na osnovu informacija dobijenih od CIP-a, ili tih do kojih je sama došla, uporedila stečene kredite ili ECTS poene i izračunala koliko ih ima i kojem obrazovnom stepenu odgovaraju (iako postoji jedinstven okvir za broj poena koji se moraju imati za svaki studijski ciklus). Nakon tog zahtjevnog procesa, članovi komisije bi zaključili da posjedujete titulu koja je već navedena na diplomi i sve bi to trajalo minimalno 30 dana.

Dakle, u poređenju sa zemljama EU, na čije sam fakultete upisana bez ikakve potrebe za sličnim priznavanjem diploma stečenih u BiH, obrnuti proces je znatno komplikovaniji, duži i skuplji.

Zbog svega navedenog, postavljaju se sljedeća logička pitanja:

1) Zbog čega je potrebno obaviti dvostruko priznavanje, jedno u svrhe zapošljavanja, a drugo u svrhe nastavka studija (koje se posebno naplaćuje) i zašto se jedna 'nostrifikacija' ne može odnositi u obje svrhe kao što je slučaj sa diplomama stečenim u BiH? Da li se to obavlja samo zarad dvostruke tarife? Spomenuto jeste predviđeno Lisabonskom konvencijom, kojom se pored općih uslova, svakoj zemlji omogućava samostalnost u kreiranju procesa priznavanja, ali to nikako ne objašnjava ničim opravdanu visinu iznosa kojom akademske institucije u BiH naplaćuju proces nostrifikacije.

2) Ako se proces priznavanja obavlja po jedinstvenom okviru ECTS poena i ako je BiH potpisnica Bolonjske deklaracije i u njoj je aktuelna Bolonjska reforma obrazovanja kakvog smisla ima obavljati stari proces nostrifikacije i na taj način dopuštati pijačarku zloupotrebu akademskih titula stečenih u inostranstvu?

U poređenju sa zemljama u regionu, BiH je također u nezavidnom položaju, jer ne posjeduje jedinstven sistem priznavanja koji važi za cijelu zemlju, kao npr. Hrvatska. U Hrvatskoj stručno priznavanje obavlja nacionalni ENIC/NARIC ured, s jedinstvenom cijenom od 400 KN, a na nivou sveučilišta se „akademsko priznavanje“ obavlja za 200 KN, što je znatno jeftinije nego u BiH. U Srbiji bi se situacija mogla opisati kao 'in between' naše i hrvatske, jer kod njih akademska institucija također uspostavlja cijenu za nostrifikaciju, s tim što je akademsko priznavanje mag. diplome na, npr. Filozofskom fakultetu u u Novom sadu, jeftinije za 50% nego što je to slučaj sa njegovom sarajevskom inačicom. Procedura koja se provodi u Republici Srpskoj, jedinstvena za nivo entiteta je dobro riješena i mnogo više u skladu sa Lisabonskom konvencijom. No, kako su me obavijestili u CIP-u, zbog velikog broja zahtjeva za priznavanjem koje su zaprimali iz Federacije, morali su ograničiti pravo priznavanja samo na osobe koje imaju prijavu boravka u tom entitetu.

Ovlasti rektora

Zbog svega rečenog, više je nego logično da bi proces nostrificiranja diploma koji se provodi u Federaciji i Kantonu Sarajevo, trebao da bude predmet kritike, a koliko mi je poznato, niko se nije kritički pozabavio ovim pitanjem, iako je sve više studenata i studentica koji se suočavaju i suočavati će se sa ovim problemom. I meni se samo informisanje o spomenutom i pisanje ovog teksta činilo kao gubljenje vremenai ne smatram da će njegovo pisanje ikako doprinijeti izmjeni spomenute procedure koja ima 'zakonsko uporište' i koja ubire značajan prihod sa svakim novim slučajem. Naročito mi je apsurdno bilo kada mi je sugerisano da ga osmislim kao «Otvoreno pismo rektoru Univerziteta», jer su me u rektoratu informisali da rektor ne može utjecati na politiku zasebnih akademskih institucija i na kantonalne zakone o obrazovanju. Oni koji bi 'možda' mogli utjecati su nadležni u Ministarstvu civilnih poslova, a izvorište problema, kako rekoše, vodi do Ustava i Dejtona. Da ne govorim kako na smisao priznavanja, bilo stručnog, bilo akademskog, u državi kakva je BiH, njenom tržištu rada i kvaliteti univerziteta na kojim bi se eventualno nastavilo studiranje, ne treba trošiti riječi.

Tekst prenosimo sa onlista za školsku praksu Školegijum, uz dozvolu redakcije