Antički grad uz rijeku Bosnu: Tamo u kuli do Bora...

Na šiljatom izoliranom brežuljku planine Vučjak okruženom rijekama Bosnom i Savom živjelo se još u antičko doba. Svjedok dalekog prahistorijskog doba danas je kula koja je nekada pripadala drevnom gradu Doboru.

Lokalitet kojeg kao i većinu drugih u BiH zovu Gradina udaljen je oko 4 kilometra uzvodno od Modriče, na području gdje se približuju obronci Vučjak planine i Trebavca. Tu se rijeka Bosna sužava u klanac, a samo mjesto oduvijek je bilo raskrsnica puteva, tako da se cesta privija uz samu rijeku.

Na Bosni je ispod Dobora nekada ranije bila skela koja je vodila do drugih gradova poput Sokograda kod Gračanice, Srebrenika, Tuzle...

Etimologija imena ovog drevnog grada nije poznata, no možda je prilično jednostavna. Govori se da je dobila ime po boru četinaru koji tu raste, jer se nekada govorila "Tamo u kuli do bora", pa otud ime Dobor.

Prema Hamdiji Kreševljakoviću, sagradio ga je slavonski ban Ivaniš Horvat 1387. godine, kojega je ugarski kralj Sigismund Luksemburški porazio i uhvatio pod Doborom šest godina kasnije, odnosno, 1393. godine. Pod Doborom se odigrala i poznata epizoda pokolja 126 bosanskih plemića, kada je Sigismund pobijedio i zarobio Tvrtka II.

U Doboru je 11.11.1449. kralj Tomaš potpisao ugovor sa Ivanom Hunjadijem.

Početkom XVI vijeka bio je u vlasti Berislavića. Osmanlije su ga osvojile 1536. godine i postavili posadu kojom je zapovijedao dizdar. Austrougari su ga na kratko vrijeme osvojili 1716. godine. Požarevačkim mirom ostao je u osmanskim rukama, ali kako je njegovu ulogu preuzela Derventa, Dobor je ostao bez posade.

Prema jednom austrijskom izvještaju iz 1785. godine, Dobor je star, čvrst i napušten grad. Utvrđenje je smješteno na vrhu onižeg brežuljka na lijevoj strani rijeke Bosne, nedaleko od Modriče.

Utvrđeni grad se sastoji od dvije snažne kule i duguljastog obora. Kule su postavljene na stranama najvjerovatnijeg napada, na istočnoj i zapadnoj strani obora, položenog u pravcu istok-zapad.

Prirodno, padinama zaštićene strane, su sjeverna i južna za koje je dovoljna odbrana bedemima obora, čije su unutrašnje mjere 16 x 7,2 m. Veća kula ima oblik kvadrata koji je na sjevernoj i južnoj strani zaobljen prelazeći u polukrug. Manja kula je okrugla sa vanjskim prečnikom od 9,3 m. Unutrašnji prečnik veće kule je oko 6 m, a manje oko 5 m. Visina veće kule bila je oko 15 m, a manje oko 12 m. Pretpostavka o postojanju najviše potkrovne etaže od drveta nije ničim potvrđena. Zidovi obora i kula su vrlo debeli u odnosu na dimenzije utvrde, a iznose 2-3 m. Kapija grada bila je uz manju kulu. U kule se ulazilo drvenim stepenicama na visinu prve etaže. Veća kula je imala tri, a manja dvije etaže, koje su bile povezane drvenim stepenicama. Međuspratne konstrukcije su bile drvene.

Ispod grada na južnoj strani sačuvani su ostaci samostalnog bedema koji je sa ove strane branio prolaz. Po ovom konceptu grada sa dvije naspramne kule i malim oborom koji ih štiti, po slobodnoj postavi na teren, Dobor spada u najoriginalnije, najtipičnije i najljepše bosanske srednjovjekovne utvrde.

Značajni ostaci pružaju mogućnost, ne samo arheoloških istraživanja, nego i arhitektonskih konzervatorsko-restauratorskih radova, u cilju njegovog korištenja u savremene namjene. Na lokalitetu grada otkriveno je i sedam arheoloških slojeva iz metalnog doba koja mu daju na značaju.

Odlukom iz 2005. dobio je status nacionalnog spomenika BiH.