A vi, kad umrem, radite šta hoćete

Piše: Aida Salketić

Zamračena prostorija galerije Duplex. Veliko platno okrenuto stražnjom stranom prema ulazu. Gledaoci zaobilaze platno. Gledaoci sjedaju ispred platna na pod galerije. Počinje projekcija. Prvo glas: ‘Legla sinoć, pa neće san na oči da ga ubiješ. Pa se vrti, vrti, pa ustala, pa upalila svjetlo, pa lezi opet. Eh, da je lijepe smrti...’

Zatim se pojavljuje slika. Tu ispred nas je glava starice u krupnom frontalnom planu i iznad nje ruke koje joj farbaju kosu. Na platnu, unuka i nana. Pratimo radnju farbanja kose kao intimnu aktivnost, moment koji je rezervisan samo za njih dvije, jednostavan i sasvim običan proces. A u pozadini šapat, koji je sam od sebe kao način govora intiman, kao da se govori nešto što niko drugi ne smije čuti, što je pažljivo čuvano samo za ovaj prostor između njih dvije. Glas je Adelin, riječi su nanine. Na samom početku, kao uvertira, skrivena dozvola da se doslovno citiraju njene riječi, čujemo: ‘Tebe nana najvoli, ti si meni prvo unuče, pa tek idu svi iza tebe.’

U svojoj postavci i realizaciji rad priziva više nivoa razmišljanja koji se prožimaju kako na izvedbenom tako i na tematskom nivou, a i na nivou postavke same.

Atmosfera galerije koja je posjetioce okupila ispred velikog platna gdje je lik osobe koje više nema, uz umjetničin šapat iz zvučnika uspostavlja skoro ritualni proces. U tom procesu ona uz pomoć publike, jer ritual zahtijeva koncentrisanu i posvećenu masu, priziva i otjelovljuje sjećanje na svoju nanu kroz njene riječi koje izgovara i kroz sliku gdje je lik nane tu samo u svojoj facijalnoj gesti i apsolutnoj ravnodušnosti prema kameri koja stoji ispred nje. U dvadeset minuta trajanja videa gledaoci su fiksirani za platno gdje je radnja usporena, što nam omogućava da do detalja primijetimo karakteristike lica koje je na platnu; njene facijalne geste su isključivo reakcija na radnju, primijetimo izraz bola kada je Adela počupa za kosu, ili izraz umora koji ponekad kao da odražava jaku želju da se proces završi. Gledaoci su svjesni da lice na platnu nema ama baš nikakav odnos prema kameri osim onog tehničkog u činjenici da je kamera snima. Duboki pogledi koji su izravno upućeni u kameru ne teže prepoznati suštinu onoga što će biti od tog čina snimanja, nego su isključivo skoncentrisani na sebe, svoje misli i priče koje čujemo u pozadini. Taj odnos koji isprepliće indirektno i direktno znatno doprinosi ritualnoj atmosferi i prizivanju njenog bića i postojanja, jer gledaoci kao da su još više privučeni radu zbog činjenice da lik na platnu uopšte ne obraća pažnju na kameru, odnosno na njih. Ritualnu gestu prepoznajemo i u zaokruženoj priči govora o smrti - na početku se priziva smrt, ‘eh, da je lijepe smrti’, a na kraju kao konačni sud čujemo: ‘A vi, kad ja umrem, radite šta hoćete.’

O pitanju prisustva i odsustva koje se snažno osjeća u ovom djelu se može razmišljati i na nivou zvuka i na nivou slike, kako posebno tako i odvojeno. Ukoliko od početka znamo odnos između umjetnice i lika na platnu i ako znamo da je rad napravljen nakon što je nana umrla, razmišljanje o prisutnosti i odsutnosti dobija i dimenziju smrti i načinima (ne)mogućnosti prisustva onih koji su otišli u slici, zvuku ili predmetima.

Priče koje slušamo nisu hronološki poredane i tematski variraju od sjećanja na ‘ovaj’ i ‘onaj’ rat, sjećanja na umrlog muža, govora o djeci, unucima, te razmišljanja o trenutnim ekonomskim, društvenim i političkim problemima iz perspektive starice. Neke priče su komične a neke su izrazito prožete tragedijom i ljudskom nesrećom. No sve one su sjećanje nekoga kome cijeli životni vijek koji je preživio sada kao da predstavlja škrinju iz koje nasumice uzima ono što joj je trenutno potrebno. Možda bi neko umjetnici zamjerio što je sve ispričano istim tonom, skoro dokumentaristički, bez izražavanja bilo kakvih emocija tako da se sve čini kao ravnodušni osvrt na skup iskustava životnog vijeka tretiranog na isti način bez obzira da li priča o bolnom sjećanju ili poskupljenju namirnica. Ali, čini se da je emocija starice u ovom radu bitna samo onoliko koliko je primijetimo na platnu - apsolutna ravnodušnost prema kameri.

Umjetničin glas i ne treba da nam otkrije bilo kakvu drugu emociju do ličnog osjećanja koje kao da varira između bola zbog gubitka i pokušaja da se sjećanje sačuva u ponavljanju i izgovaranju riječi osobe prema kojoj je lična povezanost i osjećanje uslovljeno biološkom vezom ali i prepoznato kroz referencijalni čin pravljenja rada. Možda možemo pokušati u određenim momentima naći vezu između zvuka i slike, no taj čin nam neće značajno pomoći da dublje prodremo u suštinu rada. Priče su izmiješane i negdje povezane samo asocijacijama a negdje i bez toga. Gledaocu, odnosno slušaocu ni u jednom momentu ne može biti nejasno o čemu glas sada govori, na koga se to odnosi i da li priče imaju smisla. Iako je glas Adelin, po načinu pričanja, korištenju fraza i uzrečica svaki posmatrač koji je uronjen u diskurs bosanskog jezika može lako prepoznati da su to riječi osobe čiji lik vidimo na platnu i to ne prepričane i uobličene u kontekst jedne mlađe generacije, nego doslovno prenesene.

Kroz sve priče otkriva se još jedan interesantan diskurs, koji bi, ako bi neko tražio skrivenu poruku i inicijalnu namjenu rada, mogao doći u prvi plan, a to jeste feministička nota u cijelom radu. Adela nam otkriva život svoje nane, koji je bio isprepleten lijepim, ali  čini se mnogo više mučnim i teškim iskustvima, no lakoća o kojoj ona o tome priča, lakoća kojom ona to podnosi i kojom se postavlja prema svim situacijama otkriva nju kao izrazito snažnu ženu. I ne samo nju, nego nebrojeno mnogo žena koje su imale sličnu ili čak goru sudbinu, a čija je ličnost i snaga ostala nedovoljno ili nikako primijećena. U toj dimenziji dolazi do izjednačavanja Adelinog glasa i riječi njene nane u smislu borbe i snage žene u jednom kulturnom miljeu, društvu i profesiji.

Adelini video radovi su izrazito intimni i ona se u njima bavi kako ličnim iskustvom i sjećanjem tako i svježom historijom i iskustvom područja iz kojeg dolazi i u kojem je odrasla. Rad izložen u Duplexu kombinacija je ličnog porodičnog i ličnog proživljenog u gradu u kojem živi. Lakoća pričanja o tragediji i nasumično kombinovanje istoga sa anegdotama i komičnim situacijama sarajevskoj publici ne zvuči ni gruba ni trivijalna, već domaća i komforna, već proživljena prije i nešto s čim se naučilo živjeti. Upravo zbog toga, ovo ogoljenje intimne historije ne zvuči ni naprasito, ni neugodno za uho, ni previše za podnijeti, a ako se uzmu u obzir svi nivoi razumijevanja djela o kojima je gore pisano, čak je i potrebno.

Intervju s Adelom Jušić