Skenderija kroz godine

Da li ste znali da riječ Skenderija izgovaramo pogrešno i da nam je to ostalo od austrougarskih činovnika? Tako je bar zapisao Miroslav Prstojević u svojoj knjizi Zaboravljeno Sarajevo (izdanje sarajevske Ideje, 1992.), koji nam navodi da bi se Skenderija trebala izgovarati s naglaskom na treći slog (-rija), a ne na drugi (-nde), kako to sada radimo

No, ovo je područje i u prahistorijskim vremenima vrvilo ljudskim naseobinama...

Skenderija se, naime, nalazi u podnožju Debelog Brda, što je najznačajnije ilirsko arheološko nalazište u gradu, proglašeno i nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine 2005. Na ovom su mjestu ilirski narodi živjeli u periodu između 2000. i 1700. godine prije nove ere (bronzano doba). Pokorili su ih Rimljani čija je vojna posada, u doba antike, na ovom području podigla utvrdu koja je bila aktivna sve do, navode izvori, šestog stoljeća nove ere.

U nizini ovoga brda pronađeno je i pet romaničkih kapitela (najviši dio stuba, njegova tzv. kruna), koji datiraju iz 12. ili 13. stoljeća i koji su ukrašeni biljnim prepletima i štitovima. Kako navodi Vrbosanska nadbiskupija, kapiteli su nađeni u blizini tekije (hram za derviše) koju je podigao Skender-paša. S obzirom na to da su tekije, spekulira se, često građene povrh napuštenih crkava, to bi ovo mjesto moglo biti lokacijom na kojoj je podignuta prva sarajevska katedrala, kojoj se tačna lokacija ne zna.

O staroj katedrali svjedoči povelja Bele IV, ugarsko-hrvatskog kralja (1206-1270.) koji ju je smjestio “...in supa Vrhbozna, Burdo“ (u župi Vrhbosni, Brdo). Iako nikad nije sa sigurnošću utvrđeno gdje je 'Brdo', možda to ime upravo i sugerira na Debelo Brdo.

A, dolaskom Osmanlija, Isa-beg Ishaković (drugi bosanski sandžakbeg) utemeljit će Sarajevo ovim imenom, i to na području današnje Baščaršije. Peti sandžakbeg nakon njega, jeste Skender-paša koji će u XV vijeku na prostoru današnje Skenderije sagraditi tekiju, musafirhanu (besplatna hrana i konačište za putnike) i imaret (javnu kuhinju), a, preko puta, gdje je danas park kod Doma Sindikata sagradio je dvor, trgovački centar sa 11 dućana i karavan-saraj (prenoćište za karavane).

Svoju će imovinu, na dvije obale Miljacke, povezati drvenim mostom, a na tom će mjestu 1883. biti izgrađen željezni most, malo uzvodnije od Skenderpašinog. Ovaj most danas zovemo još i Ajfelovim, jer je, navodno, projektovan u uredu čuvenog Gustava Eiffela. Nažalost, dokumentacija koja bi to potvrdila – ne postoji.

Skenderpaša je vodu za prostorije doveo sa Soukbunara (naselje u Sarajevu, ime dobilo po turskom pojmu za studenac ili studeni bunar – soğuk bunar)

O Skender-paši ne postoje precizne historijske informacije. Zna se da je u tri navrata bio upravitelj Bosne; za njega Ćiro Truhelka, prvi kustos Zemaljskog muzeja, navodi da je porijeklom iz sarajevskog kraja, iz srednjovjekovne vlastele Mihaljevića ili Mihajlovića (tursko mu je prezime Mihaloglu). Ipak, Hazim Šabanović, jedan od najvećih historičara o Bosni pod Osmanlijama, navodi da je Skender-paša po ocu Đenovljanin, a po majci Grk, odgojen na dvoru Mehmeda II Fatiha, s kojim je došao u Bosnu 1463.

Treći ga izvor imenuje 'Jurišićem'.

Njegov će sin Mustafa-beg Skenderpašić, 1518, uz očevu tekiju podići prvu potkupolnu džamiju  u našoj zemlji. Ova će ostavština Skenderpašića u nekoliko navrata biti teško oštećena, najviše u požaru kojeg je u gradu potpalio Eugen Savojski. Tekija, koja je bila nakšibendijskog tarikata (reda) je obnovljena poslije, ali se trgovine i imaret potpuno zatvaraju krajem 19. vijeka.

Tekija je ostala aktivna sve do Drugog svjetskog rata, dok su s Mustafine džamije, prvo, austrougari skinuli olovni pokrov za potrebe vojske. Zatim, nakon Prvog svjetskog rata, za vrijeme vladavine Kraljevine Jugoslavije trebao je biti postavljen bakarni krov, međutim nije, pa se džamija urušava 1936. Munara ove džamije stajala je sve do 60-tih godina prošlog vijeka.

Krajem sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, Dom mladih u Skenderiji je svake subote imao izrazito jake rock koncerte, a u njemu se nalazila i diskoteka 'Kaktus'

Do izgradnje Kulturno-sportskog centra Skenderija, na ovom je području bilo veliko igralište, nogometno i tenisko. A objekat koji stoji i danas jeste djelo arhitekata Živorada Jankovića, Ognjena Malkina i Halida Muhasinovića; izgrađen je 1969, kada je dobio nagradu magazina Borba za najbolje arhitektonsko djelo u tadašnjoj Jugoslaviji.

Na više desetina hiljada kvadratnih metara, arhitekti su ukrstili prostore za sportske manifestacije, kulturne događaje, trgovinu, ugostiteljstvo... Prva manifestacija koja se održala u ovom kompleksu bilo je Međunarodno prvenstvo Jugoslavije u stonom tenisu 1969. Nemoguće je na ovom mjestu nabrojati sve manifestacije, međunarodna i svjetska prvenstva, košarkaške, rukometne i bokserske mečeve, koncerte... o njenoj iskorištenosti tokom XIV Olimpijskih igara, održanih 1984. u Sarajevu, da i ne govorimo.

Danas je Skenderija zadržala sličnu namjenu, ali njen sjaj, nažalost, daleko je od značaja koji joj nalaže historija...