Sarajevo, 17. vijek: Dugovječni, čedne žene i buntovnici

Evlija Čelebija, turski putopisac, Sarajevo će posjetiti 1660. U tom, kako je zapisao*, krasnom i kamenom gradu bilo je 17,000 kuća i 300 sebilja koji su izgrađeni iz ljubavi prema mučenicima sa Kerbele. 

Evlija Čelebija o Sarajevu: Bijelo zrno bisera

*Iz knjige Putopis Evlije Čelebije Odlomci o jugoslavenskim zemljama, Svjetlost Sarajevo, 1967.

U tom je šeheru klima, piše Čelebija, bila jako prijatna, pa su ljudi bili rumeni. „Sa sve četiri strane šehera su planinski pašnjaci, a živih voda ima mnogo. Zbog toga je stanovništvo krepko i zdravo.“ Pritom su stanovnici Sarajeva bili bogobojažljivi ljudi, čistog, ispravnog i nepomućenog vjerovanja. Bili su daleko od zavisti i mržnje i svi su, staro i mlado, gospoda i sirotinja, bili istrajni u molitvi.

„Narod se u ovom kraju u pučkom govoru zove Bošnjaci. Samo draže im je kad se kaže Bosanci. Kao što je čist njihov jezik, tako su, zaista, i oni sami bistri ljudi koji sve ispravno prosuđuju.“

Piše Čelebija i kako se mahalskim ulicama ne može proći od slatkih derana (nestašna djeca): „Imaju tako jako mnogo djece. Bog im dao još više!“

Ljubav prema nadimcima

Ipak, Sarajevo nije voljelo spore ljude, ljude bez ikakvog znanja, a poštovalo je „one koji imaju bilo kakvo znanje; visoko učenim i moralnim ljudima daju čak i zekat“

U gradu se govorilo tada šest jezika: bosanski, turski, srpski, latinski, hrvatski i bugarski; za Čelebiju je jezik Sarajeva „najsličniji latinskom“. Navodi putopisac kako narod ove zemlje svoja imena voli kratiti, pa tako Ahmed postaje Ahmo, Sulejman Suljo, a Alija Aljo. Ženska imena, tada moderna u gradu, bila su Saliha, Saniha, Razija, Merzija, Merjema, Huma, Hava, Hasna, Umihana, Nadira...

„Prezimena su im opet kao Lubzade (Ljubović ili Lubić), Filipzade (Filipović), Čovo-zade (Čović), Junak-zade (Junaković), Dešo-zade (Dešić). Imena njihovih robova su Hurem, Behlul, Juro, Safo, Hojrad, Ferhad.“

Zapisuje putopisac da je u gradu tada bilo mnogo prvaka ili ajana (istaknute ličnosti) i velikaša ili kibara (plemići). Prvaci bi nosili ogrtače od saja-čohe (crvena vunena, finija tkanina), saja-kontoše (izvezene džube – odore muslimanskih učenjaka) i ćurak od samura (krzneni ogrtač). Zimi bi im ćurkovi, navodi Čelebija, bili postavljeni kožom crvene bosanske lisice i nosili bi košulje od atlasa (naziv za vrstu sjajne tkanine, drugačijeg veza). Obuća bi bila potpuno žuta, a čalme (turban, povez oko glave), šarene i vezene zlatom, zavijene oko glave kao kod careva.

Žene Sarajeva...

U Sarajevu je tada bilo više hiljada starih i dugovječnih ljudi koji su „bili i prošli, oronuli i iznemogli, ljudi koji su prevalili prosječni život od 70 godina“

Ljudi srednjeg imovnog stanja nosili su također čohu, ali pohabanu i obuća bi im bila nešto prostija. Oni bi zimi nosili dubrovačke krznene ogrtače, dobro znane u tom dobu, postavljene crnom janjećom vunom. Oni siromašni su također nosili nošenu čohu, a na glavi bi im bili zeleni krajiški kalpaci.

Žene Sarajeva su ostavile poseban dojam na Čelebiju.

„Ljepotice, čedne poput Rabije Adevije i pokrivaju se. U ljepoti i prikladnosti su jedinstvene, riječi su im odmjerene, govor divan, a zubi kao nanizani biser. One su kao nerascvjetani pupoljci i skupocjeni biser.“

Čelebija dalje piše da se žene u ovom šeheru odijevaju u crvenu i žutu čohu, a na noge obuvaju žute papuče i tomake - žute čizme od meke kože. Na glavu bi stavljale skupocjene fesiće od čohe, dibe (svilena tkanina protkana zlatom) i kadife (svilena baršunasta tkanina), dok su preko njih išle tzv. zavijače, tanko bijelo platno i crna peča (marama od domaćeg platna koja se dijagonalno presavija i tako stavlja na glavu).

Ipak, vrlo rijetko bi šetale van kuće, jer su „čedne i čestite“.

Vidovnjaci

„Hvala Bogu, njegovo (sarajevsko, op.pr.) se mnogobrojno stanovništvo iz dana u dan množi.“

Što se tiče zanimanja, najbrojniji su bili oni koji su služili kao graničarski ratnici i oni koji su se bavili trgovinom. Zatim je bilo državnih službenika(!), te obrtnika i mjenjača novca (sarrafi).

„Njegovi su (Sarajeva, op.pr.) stanovnici po svom junaštvu, odvažnosti i čvrstini vitezovi s osobinama Sama i Nerimana (Neriman je pradeda, a Sam deda najvećeg perzijskog junaka Rustema, glavnog lika Firdusijeve Šahname) tako da se čak svi ratnici na krajini ejaleta Budima, Egre, Kanjiže i Bosne regrutuju iz serhata (serhat, tur, krajina, pogranični kraj, op.pr.) Bosne. Oni dan noć vode bojeve, čarkanja, ratove i bitke s neprijateljima na sve strane“.

Piše Čelebija, u dijelu 'anegdote zanesenjaka', kako su Sarajevu tada bili dobro znani vidovnjaci i „božji ugodnici“. Jedan među njima bio je Abdi Čelebija koji je prorekao tačno, tvrdi putopisac, veliki požar koji se desio nakon dolaska Čelebije u Sarajevo (o kojem postoji samo ovaj zapis, naveo je Hamdija Kreševljaković u svojim Esnafima i obrtima u BiH, Narodna Prosvjeta, 1958, op.pr.), te Deli Nisa-kaduna (kaduna, tur. dama, gospođa, op.pr.) koja bi „nadahnuta otkrovenjem, zanesena, dobra i povučena (...) šetala kao da je gluha i nijema“.

U našoj sljedećoj, posljednjoj priči o crticama Evlije Čelebije o Sarajevu iz 17. vijeka, čitajte kako su se tada hranili stanovnici grada, koji su trik Sarajlije naučile ovog turskog putopisca, te doznajte kakvo su piće nazivali ramazanijom...


Priredila Lana Ramljak, Radiosarajevo.ba