Samir Krilić: Torba-Torbica; Paket-Paketić

Piše: Samir Krilić
Foto: Wesley Bocxe (Na fotografiji su autor teksta i Rikard Larma)

TORBA - TORBICA; PAKET - PAKETIĆ

Samo oni koji su bili u prilici da izlaze i ulaze u opkoljeno Sarajevo tokom rata znaju da paketić nije nikad paketić, a da torbica nikad nije torbica. Paketić se redovno pretvori u paket a torbica u torbetinu.

Znaš ono, sjediš negdje u Evropi ili Americi kod nekih prijatelja i tu si samo na dva dana. Potpuno nejasno, Sarajlije i njihova rodbina i prijatelji, još dok si ti na aerodromu i tek si sletio i čekaš da podigneš svoje torbe, odmah saznaju da je došao u njihov grad neko ko se vraća za Sarajevo.

I dok ti tvoji domaćini prave kafu za dobrodošlicu uz redovno "pa kako je tamo matere ti", telefon već počne da zvoni.

"Dobar dan", progovara ženski glas pun uzbuđenja, "mi čuli da je kod vas neko iz Sarajeva ko ide prekosutra za Sarajevo, pa da pošaljemo pisamce il’ paketić ako nije previše".

Domaćin mi pruži slušalicu.

"Dobar dan", kaže ženski glas.
"Dobar dan", kažem ja.
"Znate ja sam tetka od Nevena, on je sa vama studirao (jal’ iš’o u školu, jal’ bio na kursu kukičanja, jal’ je jednom bio na derneku na Jahorini kod mene)", kaže ženski glas.

Dok me Nevenova tetka bombarduje pitanjima o vodosnabdjevanju glavnog grada ratom ophrvane Bosne i opasnostima od granata i snajpera, ja se pokušavam sjetiti ko je Neven. Skoro nikad se ne sjetim ko je neki Neven ili Adisa ili šta ja znam ko sve ne.

"Bil’ vas ja mogla zamolit’ da ponesete jedno pisamce i ako vam nije teško jedan mali paketić za moju sestru - Nevenovu mamu, samo neki ljekovi znate ona ima problem za srcem, hipertenzija i to, a znate da ljekova tamo nema ni za lijeka pa molim vas, neće to ništa veliko bit’ samo eto ti ljekovi, nećete me valjda odbit’, pa rat je znate kak’a su vremena a eto vi novinari vi možete izlazit’, lako je vama", moli Nevenova tetka.

"Dobro gospođo," redovno kažem ja. "Samo molim vas nemojte da je veliki paket, ja imam jako puno stvari."
"Ništa se vi ne brinite eto samo ti ljekovi za hipertenziju," kaže ljubazno Nevenova tetka.

Ja se vratim i cugnem malo pive dok mi domaćini prave nešto za pojest’ kad telefon zazvoni ponovo.

"Dobar dan," progovara ženski glas pun uzbuđenja, "mi čuli da je kod vas neko iz Sarajeva ko ide prekosutra za Sarajevo, pa da pošaljemo pisamce il’ paketić ako nije previše."

Domaćin mi pruži slušalicu.
"Dobar dan", kaže ženski glas.
"Dobar dan", kažem ja.
"Ne znam ja da li se ti mene sjećaš, ali ja sam rodica od Enise, ona je išla u tvoju gimnaziju, nije bila tvoja generacija, ona je išla u drugi kad ste vi išli u četvrti," kaže ženski glas.

Ja naravno nemam pojma ko je Enisa.

"Pa kako je Enisa, viđate li je, ona stanuje na Koševskom brdu jako blizu vašeg ovoga kolege Rikarda Larme, kaže sretne vas kad Rikija dovezete kući, pa mi je poslala poruku da joj po vama pošaljem pismo i neke pare i gastale za amidžu Rifata, niđe u Saraj’vu gastala ni za ljeka a Rifat ima plaho problema sa tim njegovim čirom, pa moretel’ vi, molim vas, ponjet te ljekove i te pare oni nemaju od čega živit’, rat je brate, vi ste tamo, vi bolje znate, eto vidite šta nam četnici rade, ni vode, ni struje, ni hrane, ja brate ne znam ni đe su tom svjetu oči, zar ne vide da nas sve pobiše, dokle će to ‘vako i taj unprofor šta rade samo četnike voza, nama ništa da pomogne,’’ ne zaustavlja se Enisina rodica.

"Dobro, dobro, ponijeću," kažem ja. "Samo nemojte da veliki taj paketić, ja imam puno stvari."

"Joj, fala vam puno, ma jok, kaki velik, u džep to možete staviti, eto samo ti gastali i eto možda koji bombon malom Šefki da se dijete omrsi", istopi se Enisina rodica.

Poslije nazove Mustafa, što je daidža mehaničaru Safetu kod kojeg sam osamdesetičetvrte, baš pred Olimpijadu, zamijenio zadnju desnu gumu na bijelom golfu pa mi on rek’o da mi pakne ne valjaju i da bi ih treb’o promijeniti, "pa kako ga se ne sjećate, on o vama sve najbolje", pa onda bivši muž Snježane što je radila na recepciji hotela JNA na Jahorini i koja me je vazda preko reda puštala na telefon, te me tim činom zadužila za vjeke vjekova, pa najbolji jaran od Seada, što se zabavlj’o sedamdesetitreće sa Samrom što je bila jaranica sa Šeilom sa kojom sam se ja zabavlj’o dva popodneva i jedan petak naveče, a njena nana zna moju nanu, te samo jedan paketić za Samrinu nanu "ako nije previše, znate treba ljudima pomoć, lako je vama a šta će običan svijet".

I tako ja svima kažem "dobro, paketić al’ da nije velik".

Počnu ljudi donositi, sve veći od većeg. Jednom je (dobro se sjećam) pozvonila neka dobrodržeća gospođa srednjih godina i kad sam ja otvorio vrata samo rekla: "možetel' mi pomoći da donesem paket iz auta, težak je, ja ga sama ne mogu ponijeti".

Natovare me k’o magare. Sad, nema pošte u Sarajevu, u većini slučajeva ne rade ni telefoni, te ja po dolasku moram sve to ljepo još raznijeti po Sarajevu.

Ovde moram napraviti digresiju o lovi. Jednom sam uletio Herkulesom njemačke vojske u Sarajevo, i dok je pijani Miloš lup’o pamom po nama, ja sam mislio "jebo mater ako nas sad strovale meni u džepu 31,000 tuđih maraka, jadni ljudi", nisam se stigao ni prepasti ni sjetiti da ću ja biti donji.

Pazi, 31,000 maraka. Niko mi nije dao više od milje u komadu, sve to šica po 20, 50, 100 za nekoga njihovoga. Ja znam da te ljude iz mrtvih vadi ta stoja maruna, da će se iste sekunde zaputiti na pijacu i kupiti jaje od 15 maraka komad il’ konzervu ribe za 20, te sam se uvijek trudio da to distribuiram što je prije moguće.

Glava me zaboli, ali sam se dobro osjećao jer sam na svoj mali miševski način pomagao ljude u nevolji.

Oko love je uvijek bilo smiješnih situacija. Stalno su nama dolazili ljudi da mi njima damo pare, a neki njihov rod ili prijatelj će dati nekom našem vani tu lovu.

Jednom je čovjek došao i rekao "daj ti meni lovu, a moja će tetka tvojoj ženi dati". Ja sam uredno dao (sad se više ne sjećam cifre), a kad je Nela nazvala tetku ova je samo rekla "ne dam, nema boga".

Aida je jednom izgubila spisak kome treba koliko dati i ja mislim da je bila donja gutu jer je davala i ko je bio i ko nije bio na spisku.

Da se vratim na paketiće, čisto sumnjam da je ikad bilo ljekova u njima. Jednom mi se u Splitu poderao jedan paketić, kad imaš šta vidjeti, za hipotenziju odličan lijek - kafa, za čir još bolji - boca pića, za leukemiju mlijeko u prahu i sve tako.

Nos’o sam ja tako svašta cijeli rat. Diplome (da se verifikuju), magistraske nedovršene radove (da se dovrše), izvod iz katastra (da se proda zemlja jal’ kuća), Berberove slike (da se okiti zid), zlato i nakit (da se more nosit’ oko vrata i na prstima), svašta. Jednom sam vuk’o flautu iz Sarajeva za negdje u Italiji da bi sin jedinac mogao svirat’ kurcu i flautat’.

Kako je u Sarajevu GSP otišao u tri ljepe materine, mi smo svojim golfovima i blindama vazda vozili ljude u Caritas ili blelelelslslevolenciju po njihove pakete.

Tako sam ja čitav rat imao posla sa paketima, paketićima. Svak je nekom svome slao pakete i svak’ od nekog svoga dobijao pakete.

Mojoj su mami jaranice iz djetinstva slale pakete.

Paji sad: Ja sam jedini Sarajlija koji nije nikad dobio niodkoga niotkuda paket. Cijeli rat, ma ni najmanji, sa kutijom cigara i šibicom. Jedno vrijeme sam mislio da se prijavim u Ginisovu knjigu rekorda ili da se javnem Ripliju da me turi u vjerovali ili ne ali sam znao da bi mi rekli "haj’ ne seri, ti imaš tol’ku raju po svijetu i rodbine i svega i hoćeš da nam kažeš da ti niko nije poslao paket."

A fakat nije, a volio bi da je. Prvo vrijeme sam se k’o nešto nado, poslije sam prestao. Srećom, nekako se guralo. Mamini paketi su nas nekad iz mrtvih vadili. Ja bih dobio od Vikića dvije kile brašna, a iz maminog paketa što ga je poslala teta Rajna preko Caritasa iz Beča bi se otvorila mesna konzerva pa bi se srol’o neki burek, napravio bi se iz paketa što je mojoj mami poslala teta Vera iz Londona sok iz kesice i ručak sve u šesnest.

Poslije sam ja dobio mogućnost da letim i izlazim iz Sarajeva, pa smo se izvadili. Ja sam nosao tuđe pakete i prestao da čekam da meni neko donese paketić sa ljekovima za hipertenziju i čir.