Nebojša Šerić Šoba: Ibro i peksinluk

Piše: Nebojša Šerić Šoba.
Odlomke iz knjige San zimskog ljeta objavljujemo uz dozvolu autora

Najveći dio rata svaka vojska provede u dosadi, igrajući karata, pričajući viceve, slušajući vijesti sa fronta, stojeći u redu za klopu, spavajući, smišljajući gluposti, pušeći nervozno cigare ili se pak provodeći sate i dane gledajući u prazno ispred sebe. Najmanji dio rata se u stvari puca i krka. Vrijeme se provodi i kopajući rovove, hodajući na liniju i nazad, čisti se naoružanje i nose se kojekakvi sanduci i alat, ili pak na ramenima prte preteški željeznički pragovi za utvrđivanje bunkera, i sve po noći, uzbrdo, kroz blato i kišu.

Ja sam imao dosta sreće pa sam prvih mjeseci rata proveo u protivvazdušnoj odbrani grada, gdje nije bilo posla kao ni sredstava kojima su se eventualni avioni ili helikopteri mogli oboriti. U stvari, bilo je viška ljudi, a manjak naoružanja pa su izmišljali nepotrebne jedinice da negdje smjeste sve vojno sposobne muškarce. Moja jedinica je bila uglavnom rekreativnog tipa i vrijeme je prolazilo sporo (dok malo kasnije nisam naprasno prekomandovan u središe najvećeg sranja).

Bili smo smješteni u zgradi Gradjevinskog fakulteta, gdje smo se nekako rasporedili po kancelarijama koje smo preuredili u spavaće sobe. Na raspolaganju smo imali gomilu materijala koji nam nije trebao nizašto osim za potpalu, mnogo bi bilo bolje da smo se zatekli na nekom drugom fakultetu gdje se barem s prozora moglo gledati u cure kako prolaze. Bili smo ispod glavnog ulaza u gradsku bolnicu Koševo pa smo samo mogli gledati kako u žurbi dolaze kola hitne pomoći noseći mrtve i ranjene, ili bi pak poneka granata sastavila u blizini naše zgrade što bi nas podsjetilo zašto smo tu gdje jesmo.

Svi su se vicevi ispričali
Imali smo neke struje pa se gledala televizija i slušao radio. Ponekad bi nas uznemiravali kojekakvim postrojavanjima i prebrojavanjima i nekada bi nas pustili kući jer nije bilo klope pa bi nam rekli da se javimo sutra. Povremene uzbune su bile uglavnom neinteresantne, jer zaista nismo mogli ništa napraviti. Na nas pedeset je bio samo jedan top od 20 milimetara za koji smo imali tri granate, što je ništa. Čak u par navrata smo bili pozvani da se s topom na kamionu negdje pojavimo, da se tamo nekim jadnicima podigne moral. U svakom slučaju, niko se nije bunio što se ne ide u akciju, mada su pojedinci malo više mahali rukama tokom dnevnika i upirali prstom. Neki su pak svojevoljno tražili prekomandu koju su bez problema dobili. Zavjetrina je u početku rata bila zlata vrijedna, jer ipak neko mora da stekne iskustvo, a iskustvo se plaćalo krvavo: ljudskim životima.

Iz dana u dan smo sjedili i sve je postala neka rutina, znalo se ko šta radi, kada će ko šta reći, kada će ko šta pomisliti. Svi vicevi su se ispričali, svako je znao sve dogodovštine svakog od nas, svačiji smrad nogu je bio prepoznatljiv. Bilo je tu raznog svijeta, uglavnom ljudi iz grada i iz prigradskih naselja, ali bilo je i nekih izbjeglica koji su u Sarajevo došli silom prilike. Neki od njih su dolazili iz istinski ruralnih krajeva i nisu se baš uklapali. Ipak, imali su svoje krugove i mirno su koegzistirali sa ostalima. Njihova životna etika se umnogome razlikovala od naše tako da smo zauzeli različite sobe i rijetko kad bi se miješali. Ponekad bi neko zavirio kod onih drugih da nešto prokomentariše iz dosade, ili pak zatraži cigaru ili novine.

Stolica rezervisana za Ibru
Jednu noć neko je donio video rekorder i gomilu kaseta pa su se počeli gledati filmovi koji su sviju okupljali u jednu veliku prostoriju. Gledalo se sve i svašta, filmovi za podizanje morala tipa “Terminator”, “Rambo” ili neko slično sranje, ali su se puštale i ostale stvari. Jedna stolica je uvijek bila na istaknutom i najboljem mjestu, rezervisana za Ibru, čovjeka u godinama, na čijem su se licu mogle vidjeti godine napornog rada na selu. Nije imao mnogo godina, ali ljudi pod takvim životnim okolnostima stare mnogo brže, njegovo lice je bilo išarano borama, imao je žuljevite ruke. Na glavi je imao francusku kapu, na nogama neke stare čizme iz kojih su virile debele vunene čarape. Stalno je pušio kroz čibuk, nikada ne progovarajući ništa. Ne znam tačno odagle je izbjegao, ali sam znao da prošao kroz pakao dok je prelazio planine i šume da bi došao do Sarajeva.

Jednu večer se odgledao neki bezvezni film i vojska je otišla na spavanje. Ostalo je nas nekoličina mlađih koji smo znali da se sprema slatko iznenadjenje; neko je donio neki mastan pornić u kojem, kažu, ima svega nemilice. Kaseta se gurnula u video i prve scene neke zabave kraj bazena su počele da se odmotavaju. Brko glumac je počeo da nešto šapće na uho nekoj već poluobnaženoj prenašmikanoj lažnoj plavuši, i njih dvoje su lagano krenuli da se probijaju kroz gomilu, penjući se stepenicama na sprat vile, zatvarajući se u neku sobu. Uslijedilo je skidanje odjeće i pornić je počeo da grije klupe na kojima smo sjedili. Komentari su krenuli da padaju kada je brko krenuo da maše onom stvari, a ona je kao u čudu gledala njegovu spravu i počela je da se igra s njom. Stvar se postepeno zakuhavala i ostali parovi na partiju su se polako raspodijelili po sobama i paralelne radnje su krenule da se smjenjuju na naše zadovoljstvo. Kaseta je bila oštećena nakon godina upotrebe pa je na momente nestajalo slike,što je bilo propraćeno psovkama i pljuvanjem. Uobičajena muzika iz porno filma je treštala, nešto na sintisajzeru je drmalo čisto da popuni praznine izmedju jecanja.

Ibrina nesanica
Nisam ni primijetio kada je Ibro ušao u prostoriju i sjeo na svoju stolicu. Valjda ga je morila nesanica, uzrokovana nostalgijom za rodnim krajem ili nečim sličnim, čuo je da se nešto dešava u prostoriji sa televizorom i riješio da se malo uspava gledanjem programa. Nijemo je gledao scene u kojima se ispred njegovih očiju odvijalo nešto totalno drugačije od onoga što je on očekivao da bi mogao zateći u toj prostoriji tu večer. Njegov svijet je krenuo da se velikom brzinom vrti oko njega i opčinjen je gledao u ekran kao i mi. Kako se pornić sve više zakuhavao tako je i on nesvjesno mrdao usnama i nervozno prebacivao povremeno nogu preko noge, i na neki čudan način je izgledao kao da navija za brku koji nikako da ga složi plavuši. U jednom momentu brko je napokon pogodio rupu i ritam je krenuo da se žestoko ubrzava. Tijela su se ritmično gibala naprijed nazad a uzdasi su postajali jači. Svi smo napaljeni gledali u scenu vrhunca na televizoru i onda je brko naprasno izvadio onu stvar i krenuo da je gura “tamo gdje ne treba”. U tom momentu sam prvi put čuo Ibru kako nešto izgovara, skamenjenog lica i zaprepaštenog pogleda zakucanog u televizor, uslijedila je rečenica koju nikada neću zaboraviti dok sam živ:

“Jao ljudi moji…….AUUUU PEKSINLUKA!