Meldin Hota: Snajper

Piše: Meldin Hota za radiosarajevo.ba
Pripovijetka iz neobjavljene knjige 'Posljednji Bosanac', Sarajevo 2012

Imali smo već dobro utvrđene rovove do Doma slijepih u Nedžarićima i Sarajevo je bilo dobro branjeno sa te strane. Taj sunčani junski dan ’92-ge, sjedili smo do jednog od bunkera, igrali karata da ubijemo vrijeme. Pucnjave nije bilo već nekoliko dana, ali ipak smo stalno na oprezu.
Dolazi jedna baba koristeći naš rov da obiđe svoju kuću i da opere veš. Vode u to ljetno, ratno vrijeme, nije bilo nigdje. Imala je bunar ispred kuće koji mi nikad nismo koristili jer je na otvorenom, baš prema ulici. Kažem babi:"Nemoj baba tamo, ubiće te snajper".

"Neće mene, znaju oni mene, komšije smo. A, dolazila sam i prije ovdje pa mi nisu ništa.", reče baba i slegnu ramenima.

Ja odgovorih:"Baba, nema tamo više tvojih komšija odavno. Ovi su ti svi iz Srbije".
Ona samo odmahnu rukom i ode sa vrećom veša za pranje. Nas četvorica nastavismo da igramo karte u stilu "pusti babu, valjda zna šta radi". Prođe tako sat vremena, zaboravismo na babu. Igramo karte, pričamo, zezamo se. Klasično pasje popodne, vrelo i mirno.

Pucanj.

Mi stadosmo, pa gledamo šta je, odakle je. Ništa. Tišina opet.
Nastavismo da igramo karte, kao da ništa nije bilo.

"A gdje je ona baba?!" – trznu se jedan od suboraca.
"Sranje, da je nije potrefilo?" - skoči drugi pa krenu oko kuće da vidi šta je sa babom. Mora se provlačiti kroz grmlje, jer je ipak sve poluotvoreno za snajpera. Vraća se nakon 2 minute: "Leži baba iza bunara, ne znam kako ćemo je izvući".
"Daj, pa nije je strefio valjda?".
"Izgleda da jeste, ali ne vidim ništa jer je iza bunara, ali trza joj se noga. Garant je".

Jedan otrča rovom da zovne pomoć za izvlačenje babe, a druga dvojica se namjestiše da gledaju odakle je pucano i da nas zaštite pri izvlačenju. Ovaj što je išao da izvidi, zovnu me da izvlačimo babu.

"Jarane, otvoreno je sve, skinuće nas"?"

Nisam to ni stigao reći, skoči on, pređe pet koraka do babe, leže, uhvati je za nogu i poče povlačiti prema sebi, iza čoška kuće, na sigurno. Kako je on izvuče iza bunara, tako trag krvi iza nje. Krv i dalje teče, gusta, tamno crvena, skoro crna. Dovuče je na sigurno. Snajper nije djelovao, a naši na položaju su bili spremni i vrebali ga.

Za par sekundi, ispod njene glave lokva krvi. Još joj srce kuca, i krv u mlazovima teče iz glave. Ja se skamenih. Užasan prizor. Kolega je smiren, kao da se ništa nije desilo. Dolaze još dvojica sa dekom. Baba se još trza.

"Hajde, pomozi da je prebacimo na deku", rekoše mi.

Ja ostao skamenjen, nisam se mogao pomjeriti. Bio sam u sličnim situacijama i prije i ne znam šta mi bi ovaj put.
≈≈≈
Prije par mjeseci smo bili u zgradi prekoputa, na obezbjeđenju linije sa te strane. I morali smo trčati preko otvorenog da bi ušli u garaže. Te garaže su bile takođe dio linije, ali sa druge strane one iste ceste, u istoj ravni sa našim bunkerom.

Bio je sumrak. Ispred mene je išao neki čovjek koji je "još uvijek" stanovao u zgradi u kojoj više niko ne stanuje jer je zgrada na prvoj liniji. Pogodi ga snajper tik pred ulazom i on pade. Mi se sklonismo brzo u ulaz, ali bez mnogo razmišljanja skočismo i izvukosmo ga. Jedan je otrčao da pozove kola da ga prevezu do bolnice. Čovjek je ležao. Živ, kukao tiho. Rukama je držao stomak. Stomak mu je bio sav krvav. Tješio sam ga da nije strašno i da će pomoć brzo stići.
Ubrzo je stigla pomoć sa nosilima i odvezli su ga. Mi smo otišli na liniju. Kasnije smo pitali šta je bilo s njim, ali ni danas ne znam da li je ostao živ.

≈≈≈

Svukoše babu u rov. Deka je bila natopljena krvlju i zadnji trzaji su stali. Baba je bila mrtva. Ja otrčah na položaj, rov sa strane kuće, malo isturen ka cesti. Gledam ka Domu Slijepaca. Dom, i okolne kuće su pune otvora, što od prozora, što od granata, skrivenih prolaza. Mogao je pucati s bilo koje strane, s bilo koje daljine. Nemoguće je bilo tačno locirati.
Iz glavne komande smo tražili pomoć, da nam pošalju jednog snajpersitu da proba locirati odakle ovaj djeluje. Došao je kasno popodne jedan visoki, oklopljen kao kornjača, sa pancirom i šljemom na sebi. Gledali smo u njega kao u vanzemaljca. Ljeto je, vrelina, a mi ne da nismo imali pancir-prsluke, nego nismo imali ni uniforme. Bili smo samo u majicama kratkih rukava. Taj snajperista je bio s nama nekoliko narednih dana, ali bezuspješno.

≈≈≈

Par dana nakon toga, krenuo sam kući sa linije, na dvodnevni odmor. Uvijek sam intuitivno procjenjovao kuda bi bilo najbolje da idem. Nekoliko ruta je bilo u opciji, a ja bih procjenjivao kada i gdje su gađali i iz kojeg oružja, računajući koja je ruta najbolja sa najmanjom vjerovatnoćom da će baš tu pasti granate. To je bio dio igre tog sarajevskog ruleta, jer, na liniji sam znao odakle se puca i znao sam se skloniti, ali u gradu, na otvorenom, nisi imao izbora. Nisi mogao nigdje da se skloniš i samo puka sreća bi te zaštitila. I krenuo sam, između visokih zgrada kroz “B fazu” Alipašinog Polja ka “C fazi”. Najvjerovatnije sam se zamislio hodajući tako, dok me ne prenu glasan povik:”Bježi odatle, bježi!”
Gledao sam ko viče i kome, po zgradama, balkonima. Podigao sam glavu tražeći očima ko to viče dok ne ugledah s lijeve strane zgrade čovjeka koji je gestikulacijama mahanja i skakanja htio da mi dočara opasnost u kojoj se nalazim. Rukama mi pokaza da pogledam zemlju kuda hodam. Na svoj užas, hodao sam po lokvama krvi. Prvi moment, ustuknuh i htjedoh da izađem odatle, ali tim lokvama kao da nije bilo kraja i nije bilo moguće jednim korakom iz toga iskočiti, već sam morao i dalje gaziti po njima da bih došao na čistinu. Potrčah ka tom čovjeku sa strane zgrade, i kako sam prilazio, otkrivala se i druga strana zgrade i mnoštvo ljudi koji su tu stajali skriveni i čekali neki znak da pređu čistinu.
“Šta je bilo?”, zadihan upitah.
“Snajper!”, reče čovjek, “sedam ljudi je skinuo, hoćeš i tebe da upuca? Dvoje djece je pogodio takođe! Skloni se ovamo.”
“Je li iko ostao živ?”
“Ne znam, nisam od početka bio tu, ali hitna je došla i odvukli su neke. I nekim autima su ih odvukli, ko je mogao.”

Pitao sam se, da li je to isti onaj snajperista što je ubio babu prije neki dan.

≈≈≈

Nakon odmora, svi smo imali dužnost da se prvo javimo u komandu, kao zborno mjesto, odakle bi svi zajedno krenuli na smjenu, na liniju. Komanda je bila u prizemlju jedne zgrade u “A fazi” Alipašinog Polja.
Dolazim naveče oko 8 sati, gužva u komandi, svi su došli na smjenu. Ali, neki su se skupili oko ograde stepenica koje vode ka podrumu, gledaju dole i šute. Prilazim, čujem Taiba dole kako govori: “I ko te poslao?”
“Nije me niko poslao”, jecajući neko odgovara, “došao sam da studiram.”
Pitam ove na ogradi:”Šta je?”
“Uhvatili smo snajperistu”, reče Miro.
Ja iznenađen, pitam kako se to desilo. Kažu mi da su ga vidjeli ljudi da hoda po krovovima na Vojničkom Polju juče, i javili njima u komandu. Oni su odmah otišli, našli gdje stanuje, našli mu snajper u stanu i priveli ga.
Nekoliko njih oslobađa dio prilaza stepenicama jer odlaze na smjenu, i ja imam priliku da dođem bliže, i vidim tog “snajperistu”. Proćelav, krvavog nosa, zarasle brade, sjedi na stepenicama. Taib sjedi do njega, ima njegovu ličnu kartu u rukama i mirno ga pita:
“Šta si došao da studiraš, koliko ti je godina. Trideset pet?”
“Jeste, trideset pet”, jedva progovori čovjek.
“Pa šta ti imaš studirat’ sa 35 godina? Reci, ko te poslao ovamo? Jel’, nišlija.”
“Nije me niko poslao, došao sam da studiram. Zaljubio sam se u jednu devojku i dogovorili smo se da dođem ovde i da svejemo svoje gnezdo sreće.”
Taib se poče smijati, podiže glavu prema nama i reče: ”Čujete vi ovog?”
“Kakvo bolan “gnezdo sreće”, došao si iz Niša ovdje da nas ubijaš! Odakle ti snajper?!”
“Nije to moj snajper.”
“Jok, eto moj je.”

Vadi Taib cigarete i šibicu da zapali, nudi cigaretu i ovome “snajperisti”. Uzima je, tresu mu se ruke.
“Slušaj.”, nastavi Taib vukući dim cigarete, “sada ćemo te predati policiji pa neka se oni zajebavaju s tobom. Nije naše da te dalje gnjavimo.”
Opet diže glavu ka nama gore na ogradi: ”Šta je, ne igra mečka, idite na položaj!”

Ja se okrenuh, uzeh pušku i izađoh vani. Ne znam dalju sudbinu tog snajperiste iz Srbije. Znam da su ga isto veče predali policiji. Ne znam da li je baš on pucao na one ljude u B fazi, niti sam to ikada saznao.