Roditelji djece sa karcinomom dobijaju otkaz

"Nakon 20 godina rada u istoj firmi, u najstrašnijem momentu života, ostajem bez posla i plate", kaže majka iz Sarajeva.

Šta drugi pišu preuzimamo s prijateljskog portala Al Jazeera Balkans

Piše: Vedrana Maglajlija

"Jedan dan došla sam kući sa posla i saznala da moj dvogodišnji sin ima karcinom. To je bilo strašno, život nam se preokrenuo, ali ja sam nastavila da radim u firmi gdje sam bila već 20 godina. Međutim, kako sam morala biti uz svoje dijete, uzimala sam bolovanje, i na kraju dobila otkaz. Nakon 20 godina, u najstravičnijem momentu života, kada se još troškovi povećavaju zbog liječenja, ostala sam bez posla i primanja", prepričava majka iz Sarajeva (identitet poznat redakciji), koja nije htjela da bude imenovana, jer joj je, kako kaže, dosta svega što je prošla.

Ona je, kada je 2011. saznala da njen sin ima tumor na bubregu, pokušavala da bude uz njega dok je kao beba prolazio kroz hemoterapije i na kraju operaciju.

"Međutim, meni su kao majci pratilji odobravali samo 15 dana da budem sa djetetom. Kada sam zakonski uzela bolovanje od četiri mjeseca, morala sam svako određeno vrijeme da idem kod psihologa, koji mi je jedno vrijeme vodio to bolovanje. Kad je i to isteklo, komisija je tražila nešto više i poslala me da idem na neuropsihijatriju, a oni su zahtijevali da dolazim na njihove radionice nekoliko puta sedmično, za šta ja nisam imala vremena pored bolesnog djeteta i fino sam im rekla da nisam luda, da sam samo majka koja želi produžiti bolovanje da bude uz svoju bebu", nastavlja prepričavati uznemirenim glasom.

U međuvremenu je dobila poziv od svog šefa, koji joj je rekao da će je prijaviti da radi četiri sata radnog vremena.

"A za cijelo to vrijeme mi ništa nije davao, osim što je uplaćivao jedno vrijeme doprinose. Platu nisam imala. Kako sam otkaz dobila kao višak radne snage, da bih mogla ostvariti pravo na birou za nezaposlene, primala sam godinu dana nekih 300 maraka (150 eura) sa biroa. Poslije otkaza, šef je obećao da će me zvati da radim nekada, kada se sve to završi, međutim, to se nije nikada desilo, nikada se više nije javio."

Kako dodaje, sada kada se njen sin izliječio i krenuo u školu, teško joj pada da nakon 24 godine rada bude stalno kod kuće.

"Posao mi je teško dobiti jer sam već u nekim godinama."

Kad bih ja umro, ova firma mora nastaviti raditi

Kroz sličnu tragediju prošla je i porodica iz Cazina (identitet također poznat redakciji), u kojoj je otac dobio otkaz.

Majka s kojom smo razgovarali počinje pričati kako se njihova četverogodišnja kćerka, do tada potpuno zdravo dijete, razboljela u septembru prošle godine. Pretragama se ustanovilo da se radi o tumoru bubrega.

Ona, tada u osmom mjesecu trudnoće, iste noći zajedno sa kćerkom odlazi u bolnicu u Sarajevo, a samo nakon deset dana odsustva sa posla, poslodavac od njegnog supruga zahtijeva da se po svaku cijenu vrati i da radi.

"Pokušaji da se postigne neki dogovor, da se nađe neko privremeno rješenje dok se situacija malo stabilizuje, bili su uzaludni. Na svako pitanje i prijedlog uslijedio je odgovor: ‘Ili posao, ili otkaz. Moraš me razumjeti... Kad bih ja umro, ova firma mora nastaviti raditi.’ Njega treba razumjeti. A šta je s nama, s našim osjećajima i patnjama?", prisjeća se.

Kako nisu imali puno izbora, njen suprug je otvorio bolovanje, prvi put u devet godina otkako radi u toj firmi.

U međuvremenu, kako nije bilo mogućnosti za operaciju, predloženo je da njihova kćerka zahvat uradi u Zagrebu.

"U momentu kada je ona bila na intenzivnoj njezi, supruga je iznenadio poziv iz firme. Šef ga je obavijestio da ga je odjavio iz firme, i to zadnji dan isteka roka za prijavu na biro za zapošljavanje, čime je izgubio i osiguranje i pravo na primanje novčane naknade narednih nekoliko mjeseci. I još pored svega toga usudio se da navede sporazumni pristanak raskida ugovora, kojeg je poslodavac potpisao u njegovo ime."

Istog trenutka morao je da se vrati kući iz Zagreba kako bi pokušao bar da vrati osiguranje, što je na kraju uspio, a od prava na novčanu naknadu nije više bilo ni govora.

"Zamislite kako je to - s jedne strane ona, s druge ja u osmom mjesecu trudnoće, okružene nepoznatim ljudima daleko od kuće i bilo čega zbog čega bi se osjećale bezbrižno. Bio je to težak, najteži period u našim životima, koji smo bar na pola puta uspjeli prebroditi", završava ova majka iz Cazina.

Da li dijete sa rakom samo treba da se bori za život?

Obje ova majke u najtežim trenucima imale su veliku podršku Udruženja Srce za djecu koja boluju od raka u Federaciji BiH, koje pokušava promijeniti zakon o radu kako bi roditelj ili staratelj dobio bolovanje koliko traje bolničko liječenje djeteta, sa punom platom u tom periodu.

"Bolničko liječenje ove djece traje od šest mjeseci pa i do godinu dana, dakle puno duže od zakonskih dozvoljenog bolovanja od 42 dana. Većina oboljele djece dolazi van Kantona Sarajevo i često iz ruralnih sredina gdje roditelji nisu zaposleni ili je zaposlen samo jedan roditelj", objašnjava Jasna Vatreš, sekretarka ovog udruženja.

Slična situacija je i u bh. entitetu Republika Srpska, gdje također bolovanje može trajati četiri mjeseca godišnje.

"Imamo jedan slučaj iz istočnog dijela, dijete ima malignitet, bolest se čak vratila, a i majka i otac su dobili otkaz. U okolini Doboja imali smo situaciju da je otac dobio otkaz, jer je morao često da odlazi u Banjaluku, da obilazi dijete na liječenju. Dešavaju se situacije da majka po zakonu treba da ide da radi, a dijete sa malignitetom da leži samo u bolnici i bori se za život", kaže Dijana Berić, sekretarka Udruženja roditelja djece oboljele od malignih bolesti ‘Iskra’.

U BiH godišnje od raka oboli 50 do 60 djece. Taj je broj veći jer se radi samo o onima koja se liječe na kliničkim centrima u Banjaluci i Sarajevu.

Leukemija se liječi dvije godine, a bolovanje je četiri mjeseca

U Srbiji je taj broj veći te svake godine oboli 300 mališana.

Ivana Popović iz Nacionalnog udruženja roditelja djece oboljele od raka (NURDOR) kaže da je situacija u ovoj zemlji ista kao u BiH, ali da su se nakon tri godine zalaganja uspjeli izboriti da Ministarstvo zdravlja Srbije pred Skupštinu izađe sa prijedlogom promjene zakona.

“Recimo, leukemija koja je najčešće maligno obolenje kod dece se po protokolima leči 105 nedelja, znači dve godine, a po zakonu je odobreno četiri meseca bolovanja.”

Dodaje da je u regiji u najboljoj situaciji Hrvatska, gdje ne samo što majke i očevi imaju mogućnost da imaju bolovanje tokom cijelog liječenja djece, nego i dobijaju finansijsku podršku.

“Također, naše majke imaju pravo na četiri sata radnog vremena kada se dijete izliječi”, kaže Ljiljana Vuletić, predsjednica udruženja Ljubav na djelu, dodajući da u Hrvatskoj godišnje oboli 120 djece.

“To je itekako potrebno, jer kad se dijete izliječi, nakon terapija, zračenja, operacija, teško je njima natrag ući u školu. Ja sam se borila u slučaju svoje djevojčice godinama, da ja nju normaliziram da normalno krene u školu. Jer šta će se dobiti ako to nema, dobit ćete invalida koji će biti na socijalnoj skrbi cijeli život, pa nije ni državi to u interesu.“

Majke u Hrvatskoj imaju do osme godine djeteta status majke njegovateljice i dobijaju naknadu od nekih 330 eura za to što su sa djetetom 24 sati dnevno.

Ipak, umjesto ovakvih naknada i dužeg bolovanja, majke i očevi u BiH i Srbiji dobijaju otkaze.