Magla

Piše: Meldin Hota za radiosarajevo.ba
Pripovijetka iz neobjavljene knjige 'Posljednji Bosanac', Sarajevo 2012

Februar 1993. Prva ratna zima, da ne može biti gora. Februarski su minusi ionako najhladniji, ali ovi ratni minusi, bili su najgori. Snijega nije bilo puno, a ono što je palo prije, bilo je zaleđeno. Naravno, taj led niko nije čistio, jer čemu i kome bi to čišćenje služilo. Slabo da je iko izlazio iz zgrada, sem ako ide u potragu za hranom, vodom, ili ogrjevom. Klasični ratni milje koji će nas pratiti još nekoliko narednih zima. Od vrućine smo se uvijek imali gdje skloniti, ali od hladnoće, zaklona nije bilo.

Ja ustajem kao i svako jutro kada trebam na smjenu, u sedam. Dižem se iz hladnog kreveta, sklanjajući sa sebe jorgan i dvije deke, protabanam krug po hladnom stanu da provjerim da li je sve uredu, da nije negdje koji metak zalutao. Nakon te svakodnevne seanse, naravno bacim pogled kroz prozor.

Magla. Gusta magla kao što nije bila odavno, baš kao onog zadnjeg „mirnodopskog“ novembra, devedeset prve. Pomislih, kakvo divno jutro za kakav napad, samo bi nam još to trebalo.

Spremam se, moram oko osam sati biti na liniji. No, vidim da ću stići i ranije. Ne mari, bolje da odem prije da se imam gdje ugrijati, u stanu je baš ledara. Na liniji smo uvijek imali nekih sitnica za naložiti, pa žurim da što prije izađem iz hladnog stana na jednako hladnu ulicu i da se što prije dokopam peći u komandi.

Komanda nam više nije bila u onoj zgradi gdje je starog Alju stražara raznijela granata, pa su pametni komandiri skontali da prebace komandu i kuhinju u prostorije druge zgrade udaljene 20 metara, kao, tu smo zaštićeni. Tu je nekada bila samoposluga, pa su sklepali od neke špere zaštitu i postavili na izloge, tako da je unutra bilo poprilično tamno. Svjetlo je ulazilo kroz par manjih stakala iznad izloga, koja su ostala čitava i preživjela metke i granatiranja.

Dokopao sam se nekako te prostorije. Nakon nekoliko padova i borbe sa grbavim ledom ispod nogu, napokon, klizavim plesom, ulazim u „hladnu“ komandu!

Gledam gdje je Ekrem, naš kuhar. Inače je do rata bio konobar po sarajevskim hotelima i restoranima, malo feminiziran tridesetogodišnjak, ali generalno duša od čovjeka. Uvijek je bio uredan, ošišan, obrijan, i uvijek je na tom „radnom mjestu“ nosio prigodan bijeli mantil. Kaže da se sa hranom nije igrati, i sve mora biti besprijekorno čisto. Dobro mu je to išlo s obzirom da skoro nikada nismo imali vode, a kamoli kakvih sredstava za ćišćenje.

Nema nikoga, brzim pogledom gledam po prostoriji, zatvaram vrata. Na kraju dugog stola, škilji i dimi kandilo.

„Joj!“, viknu Ekrem kad me vidje, izlazeći iz druge prostorije. „Pa ne čuh te da si ušao“, preneraženo me pogleda i spuštajući se prema peći dodaje „Šta da radimo, vidi ove magluštine, a ja nemam šta da naložim. Što si uranio?“
 „Ma poletio ranije da se malo ugrijem“, rekoh
„E baš ćeš se ugrijat’.”

U ruci drži par grančica koje je našao u drugoj prostoriji i nešto papira i pokazuje mi:“Vidi, pa šta da radimo s ovim? Pa majko moja, ne mogu vam ni čaja napraviti. Niti ima vode, niti ima vatre. Ne mogu više ni ove zime, ničega više ne mogu, sve mi je dosadilo. Da se hoće više ovaj rat završiti ili neka me ubiju, ja ne mogu više.“

Lomi one gračice i ubacuje malo izderanog kartona i nekako uspijeva da zapali vatru. Dolazi do stola, iz platnenih vreća vadi hljebove što smo tek dobili.
Inače, Ekrem bi uvijek bio rapoložen i razgovorljiv, ali vidim, jutros nije bio njegov dan. A i kome bi bio po ovoj magluštini.

„Gledaj kako je ovo trvdo. Pa ko će to jesti? Ne znam ni kako da ovo izrežem.“ Ruke su mu poprilično modre, on se trudi da ih trljanjem malo ugrije i grabi veliki nož da reže hljeb.

„Evo gledaj“, nastavi on, „pa neće i neće, a nož nije tup nimalo.“Htjedoh da mu pomognem, bi mi ga baš žao, ali kaže da će on to najbolje sam.

U tom momentu, otvaraju se vrata i iz magle izviriše Keno i Sejo, glasno se smijući. Dvije dežurne dvorske lude, koji od svake scene prave komediju. I u najgorim momentima kada misliš da stvarno tu nema ništa smiješno, oni bi te razuvjerili. Ljudski um jeste u nekim situacijama sklon bijegu od stvarnosti, kada je ta stvarnost deprimirajuća i ugrožavajuća, a to je bio njihov način borbe protiv situacije u kojoj su se nalazili. Terapija smijehom. I to su radili odlično.
Naravno, vidjeli su Ekrema, utučenog, promrzlog. Kako modrim rukama, teško reže tvrdi hljeb, i sa izrazom lica „sekundu pred plač“.

Keno instinktivno zagrli Seju i reče:“Ekreme, imamo pjesmu za tebe, od Josipe Lisac!“, i povede tiho:
Magla, svuda, magla oko nas
Iz daljine jedva čujno dopire tvoj glas
Magla, svuda, magla oko nas
Prekasno je, uzaludno, sve je dublji jaz

Njih dvojica se počeše lagano njihati u ritmu. Ekrem ustuknu na sred strofe, podiže ruke vičući: “nemojte molim vas!“, no, oni nastaviše još glasnije:
Magla, svuda, magla oko nas...

Ekremu ispade nož i poče da plače, jeca. Modrim rukama pokri lice. Keno i Sejo stadoše sa pjesmom, gledaju ga, a Keno se okrenu Seji:

„E, Sejo, opet ga ti prećera“.