Zlatko Hadžidedić: Nacija je prazan okvir

Dr. Zlatko Hadžidedić, sociolog i politolog, promovirao je 28. februara 2013. svoju novu knjigu Silom slobodni: paradoksi liberalizma i kapitalizma (Dobra knjiga, Sarajevo – Synopsis, Zagreb, 2013.). koja donosi sasvim nove uvide u historijski fenomen nacionalizma. Prenosimo intervju sa dr. Hadžidedićem koji je objavio magazin Dani. 

Vaša nedavno objavljena knjiga Silom slobodni: paradoksi liberalizma i nacionalizma nudi pristup koji je posve drugačiji od pristupa većine teoretičara nacionalizma. Možete li objasniti tu razliku?
Hadžidedić: Iako nas nacionalizam već više od dvjesto godina ne ostavlja na miru, naučnici i filozofi su se nacionalizmom počeli ozbiljno baviti tek 1960-tih. Do tada je čak i u akademskoj javnosti uglavnom bila općeprihvaćena teza da je nacija prirodni oblik postojanja društva, a nacionalizam je smatran ekscesnom pojavom unutar ovakvog prirodnog stanja. A tada je Ernest Gellner napravio kopernikanski preokret i izrekao heretičku misao da nacionalizam ne predstavlja dovođenje postojećih nacija k svijesti, nego on izmišlja nacije ondje gdje one prije nisu postojale. Većina teoretičara prihvatila je Gellnerov postulat, te su se fokusirali na historijske i sociološke aspekte nastanka nacija, a polemika se – pojednostavljeno rečeno – uglavnom vodila oko toga da li nacije nužno imaju etničke korijene ili ne. Pri tome, niko od njih nije ponudio sveobuhvatnu definiciju nacije koja bi mogla objasniti raznolikost i kameleonsku prirodu njenih manifestacija. Samo je Elie Kedourie pokušao da identificira izvore nacionalizma kao ideje i ideologije. Ja sam također smatrao da nacionalizam, sa svim njegovim praktičnim implikacijama, možemo shvatiti jedino ako identificiramo njegove idejne izvore. Jer, ako su nacije nastale kao proizvod ideologije nacionalizma, postavlja se pitanje kako je nastala ta ideologija? No, sam Kedourie je postavio tezu da je nacionalizam doktrina izmišljena u Njemačkoj početkom 19. stoljeća od strane nekolicine post-kantovskih filozofa, kao što su Fichte i Herder, a ta teza se nije činila logički održivom. Jer, ako prihvatimo da nacionalizam izmišlja nacije ondje gdje one prije nisu postojale, postavlja se pitanje kako je moguće da su se najznačajnije nacionalne revolucije, praćene nastankom nacija, odigrale u Engleskoj, Sjedinjenim Državama i Francuskoj, znatno prije pojave nacionalizma u Njemačkoj? Pri tome, poznato je da su se sve ove revolucije odvijale u okrilju jedne druge ideologije, poznate pod imenom liberalizam. Za mene je to bio indikator da izvore nacionalizma kao ideologije valja potražiti u ideologiji liberalizma. Pažljivo analiziranje djela ključnih liberalnih mislilaca uvjerilo me da su principi nacionalizma ugrađeni u same temelje liberalne ideologije. 

Na čemu se zasniva veza nacionalizma sa liberalizmom?
Hadžidedić: Na prvi pogled, paradoksalno, to su dvije potpuno suprostavljene ideologije: liberalizam propovijeda univerzalizam, individualizam i toleranciju, a nacionalizam propovijeda partikularizam, kolektivizam i netoleranciju. Međutim, obje se zasnivaju na setu zajedničkih koncepata kao što su individualna sloboda, građanska jednakost, vladavina naroda tj. demokracija i – iznad svega – nacija kao izvor suvereniteta. Jedan od temeljnih liberalnih principa, koji je formulirao John Stuart Mill, kaže da su slobodne institucije, a samim tim i sloboda individue, nemoguće u zemlji sastavljenoj od različitih nacionalnosti. Dakle, samo u državi koja pripada jednoj naciji pojedinac može biti slobodan, i ona za liberalizam predstavlja zadatu normu političkog legitimiteta. No, fiksiranje liberalizma na nacionalnu državu kao jedini legitiman model upravljanja nužno priziva nacionalizam kao sredstvo za reproduciranje takvog modela. Nacionalizam se stoga uglavnom širio po svijetu pod krovom liberalizma, djelujući paralelno sa liberalnim individualizmom i univerzalizmom, a ne nasuprot njima. A sveprisutnost liberalizma u modernom društvu čini i nacionalizam sveprisutnim, no mi ga obično primijetimo tek kada poprimi agresivne forme.   

Uobičajeno je da ljudi liberalizam dijele na onaj 'negativni', ekonomski liberalizam, i onaj 'pozitivni' liberalizam vezan za demokraciju, individualne slobode i ljudska prava. Vi ne prihvatate tu podjelu?
Hadžidedić: Liberalizam je ideologija kapitalističkog sistema i kapitalizam nema drugu ideologiju. Liberalizam, kao i kapitalizam, odlikuje pragmatičnost koja dopušta različite interpretacije osnovnih principa, u zavisnosti od konkteksta. Naprimjer, liberalna ideologija dozvoljava da se zalažete i za individualno i za nacionalno samoodređenje. Dozvoljava da poistovjetite slobodne sa nacionalnim institucijama, slobodu individue sa slobodom nacije, demokratski sistem sa nacionalnom državom. Dozvoljava da individualnu slobodu tumačite kao pravo na slobodno izražavanje političke volje i kao pravo na slobodno izražavanje ekonomskog interesa. Ova rastegljivost liberalizma predstavlja njegovu najveću snagu, jer pod krovom ove ideologije mogu se smjestiti najrazličitiji interesi, pa i oni međusobno suprotstavljeni – naravno, ukoliko ne dovode u pitanje sam kapitalizam kao osnovnu vrijednost. Jednostavno, liberalizam nastoji da na univerzalno prihvatljiv način artikulira partikularne interese kapitala i da čitavo društvo stavi u službu tržišta, i jedino je u tome konzistentan. Sve ostalo je podložno „pragmatičnim“ i „zdravorazumskim“ interpretacijama. U krajnjoj liniji, liberalizam zagovara slobodu eksploatacije i pravo na profit za kapitalističku elitu, i slobodu govora i pravo na život za ostatak društva. Neki ovu „prvu slobodu“ nazivaju „negativnim liberalizmom“, a ovu „drugu slobodu“ nazivaju „pozitivnim liberalizmom“. Ali, to je greška: za liberalizam svi ti aspekti čine jednu cjelinu, i kada govori o slobodi liberalizam sve to podrazumijeva kao cjelinu, kao jednu jedinu slobodu. Zato liberalizam ne može biti podijeljen na „pozitivni“ i „negativni“. On je samo logički i moralno rastegljiv. Ili, kako liberali vole reći, pragmatičan.     

Ima li onda kapitalizma bez nacionalizma?
Hadžidedić: U svim fazama i oblicima kapitalizma, nacionalizam je sine qua non jer predstavlja najbolju zabavu za mase koja elitama ostavlja prostor za obavljanje ozbiljnijih poslova. Umjesto da se bore za svoj dio kolača, mase plešu okolo sa zastavama u rukama, opijene iluzijom  da unutar jedne nacije niko nije isključen iz podjele dobiti, da svi imaju zajedničke interese i ciljeve, i da su kroz pripadnost naciji moćni subjekti historije, a ne nemoćni objekti eksploatacije.  

Koliko su, i po čemu, nacije u BiH specifične?
Hadžidedić: Specifično je to što svoje etničke, ili tačnije religijsko-tradicijske zajednice nazivamo „nacijama“, iako već sam taj naziv svugdje u svijetu podrazumijeva da se radi o jedinicama populacije koje su proklamirale vlastiti suverenitet. Dakle, mi smo ove zajednice unaprijed proglasili suverenim, iako one sve do rata 1992.-1995. nisu ni nastojale da ostvare suverenitet nad određenim dijelovima teritorije. Apsurdno je pretendirati da se nazivate nacijom ukoliko ne pretendirate da formirate, ili ste već formirali, svoju nacionalnu državu. Karadžić i drugi su to dobro shvatili, zauzeli dio teritorije i proglasili vlastiti suverenitet. Kissinger je pitanje Bosne jasno sažeo: „Ako već imaju tri nacije, znači da trebaju imati tri države.“ Jer, nacionalna država je zadata norma u modernom svjetskom sistemu, i teško da možete opstati u ovom sistemu ako ne poštujete tu normu.            

Da li je onda imperativ da se i u ovoj zemlji izgrade jedinstvena bosanska nacija i nacionalna država? 
Hadžidedić: Sveprisutnost nacionalnih država u modernom svijetu čini ne-nacionalne države nepoželjnim. Zato Bosna teško može opstati i izbjeći podjelu ukoliko se ne konstituira kao nacionalna država svih Bosanaca, sa punim suverenitetom nad cijelom svojom teritorijom. To nije nemoguć zadatak, sve nacije su formirane neposrednom političkom akcijom od strane malobrojne političke elite, a ne nekim dugotrajnim, zagonetnim, mističnim historijskim procesom. Preduslov za stvaranje bosanske nacije je, da parafraziram Gellnera, stvaranje bosanskog nacionalizma. Jer, nacije ne mogu ni nastati ni opstati bez sopstvenog nacionalizma. Za sada na sceni nema političkih snaga koje bi se otvoreno zalagale za bosanski nacionalni program, ali to ne znači da ih ne može biti i da one ne mogu nadvladati sadašnje političke aktere koji svi odreda, svjesno ili nesvjesno, guraju zemlju ka podjeli. 

Na kraju, da li Vi možete ponuditi sveobuhvatnu definiciju nacije?
Hadžidedić: Nacija je zapravo prazan politički okvir koji se popunjava najraznolikijim društvenim  materijalom, mobiliziranim i homogeniziranim pomoću ideologije nacionalizma na najrazličitijim osnovama – čisto političkim, ekonomskim, etničkim, vjerskim – u ovisnosti o datim uslovima na teritoriji koju određene političke snage nastoje kontrolirati putem državnih struktura. Stoga je i podjela na „etničke“ i „građanske“ nacije posve irelevantna: političke snage koje se služe nacionalističkom ideologijom samo pragmatički biraju osnovu na kojoj je stanovništvo na datoj teritoriji najlakše mobilizirati i homogenizirati – ponekad se stanovništvu sugerira da je to etnička ili vjerska pripadnost, a ponekad da su to čisto politički ili ekonomski interesi. U svakom slučaju, mase se uspješno mobiliziraju i homogeniziraju u formi nacije kada ih elita koja nastoji da nad njima vlada ubijedi da država, koju ona zapravo stvara za svoju dobrobit, pripada svima.