Smjena generacija kao posljednja nada

[Portal Radiosarajevo.ba objavljuje seriju intervjua s mladim aktivistima, koji mimo medijske (ne)pažnje, rade u svojim lokalnim sredinama i zajednicama.]

Mirna Hrapović, studentica je prve godine na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu i aktivistica u Inicijativi mladih za ljudska prava, jedna od učesnica Regionalne konferencije mladih za borbu protiv diskriminacije u Ljubljani kao predstavnica mladih iz naše zemlje. Sa iskustvom jednogodišnje razmjene u Sjedinjenim Američkim Državama, te različitim oblicima društvenog angažmana u Bosni i Hercegovini, Mirna je sa nama podijelila svoje viđenje ključnih problema u našoj zemlji danas, govori o aktivizmu, o fenomenu odrastanja u Sarajeva i mnogo čemu drugom.

Razgovarao: Nedim Jahić

Na koji način se mladi ljudi uključuju u Inicijativu?
Mislim da ima više različitih načina na koje se mladi ljudi uključuju u Incijativu. Jedan od je i posredstvom ljudi koje poznajemo, a već su tu. Tako možemo dobiti informacije iz prve ruke o aktivnostima, svrsi i cilju rada Inicijative i mislim da na taj način ljudi najčešće postanu dijelom tima. Teme kojima se Inicijativa bavi su vrlo aktualne i od velikog značaja za mlade ljude i društvo općenito, zbog čega mislim da bi broj aktivista trebao biti mnogo veći. Za aktivizam najbitnije da postoji želja, volja i ambicija da se naprave neke promjene, što je suprotnost kolektivnoj apatiji i pesimizmu mladih ljudi, odnosno ostatku društva.

Šta smatraš ključnim problemima za napredak lokalne zajednice? Obrazovanje, zapošljavanje, socijalne kategorije, građanske slobode? Gdje smo?
Mislim da svaki od ovih faktora nabrojanih u pitanju imaju svoj udio u stagnaciji našega društva. Kao prvo, obrazovanje. Cijeli obrazovni sistem već dugo vremena zakazuje. U današnjem svijetu koji se konstantno mijenja, mi i dalje imamo zastarjele metode nastave, nezadovoljne prosvjetne radnike, škole i fakultete bez dobro usklađenog sistema koji bi funkcionisao… Treba imati veliku unutrašnju motivaciju da se “izgura” do kraja sa školovanjem jer mladi danas masovno razmišljaju samo o načinu na koji mogu doći do novca, pa mnogi ni ne upisuju fakultete ili ne smatraju da im obrazovanje može omogućiti svjetliju budućnost. Svuda oko nas nalazimo primjere mladih ljudi koji su bili odlični studenti, dobili svoje diplome, a posao ne mogu da nađu.

Učestvovali ste na akcija obilježavanja 7305 dana od 6.4.1992. godine na Mostu Suade i Olge. Kako mladi, rođeni u godinama rata, danas posmatraju pitanje opsade i zločina? Kako izgraditi kulturu sjećanja, a izbjeći mržnju i ogorčenje?
Suočavanje sa prošlošću je po mome mišljenju najvažniji dio ovog procesa. Ja razumijem da je mnogima teško preći taj put suočavanja zbog gubitaka koje su pretrpili ili zbog poricanja nekih očiglednih činjenica, ali mislim da je to jedini način da se prestane konstantno gledati unazad i počne graditi iskreno tolerantno društvo. Postoji nešto što se zovu činjenice, a činjenice ne može niko osporavati. Kult sjećanja mora biti izgrađen, i niko ne smije da se osjeća uvrijeđenim radi toga. Mislim da je tolerancija i oslobađanje od predrasuda po bilo kojoj osnovi - jedini način da se prevaziđe mržnja i netrpeljivost.

U procesu suočavanja sa prošlošću, ponekad se čini da je teško predstaviti jedinstvenu priču koju bi mogli ispričati mladim ljudima iz cijele Bosne i Hercegovine. Kako izbjeći relativizaciju zločina, kroz nastojanje da se uvijek traže tri zločina – tri žrtve, a da opet ne zaboravimo žrtve na svim stranama?
Svaki pojedinac ima svoj doživljaj prošlosti, uglavnom samo iz vlastitog ugla ili ugla sredine u kojoj se nalazi. Mnogi ni ne žele da se suoče sa činjenicama i ne pružaju priliku da se uopće upoznaju sa  drugim stranama priče. U mojim očima nevina žrtva je nevina žrtva bez obzira koje nacionalnosti ili bilo koje druge pripadnosti. Uz to, u radu Inicijative, nailazimo na relativizaciju zločina, što je veliki problem, posebno kada se krenu porediti ili prebrojaviti gubici po različitim stranama. Naravno da svako svoj gubitak smatra najtragičnijim, i da je teško zaboraviti i oprostiti takve stvari, ali se u ime narednih generacija te se barijere nekako moraju premostiti.

Reakcije na filmove, književnost, umjetničke performanse, predstave koje se vezuju za rat, uvijek su žestoke i agresivne, a u kojem smjeru idu – ovisi o tome s koje strane reakcija dolazi. Kako iskoristiti umjetnost i kreativnost u svrhu izgradnje nekog dijaloga, kako da na kraju ne dobijemo gore „stanje uma“?
Umjetnost je, po mom mišljenju, subjektivni izraz, odraz ideje  pojedinca. Ono kako će djelovati na publiku je stvar svakog pojedinca, na koji način će protumačiti i doživijeti, da li će na kraju uslijediti katarza ili će probuditi  negativne osjećaje. Umjetnost može i treba biti iskorištena u cilju izgradnje dijaloga i postoje neki filmovi u regionu koji šalju veoma pozitivne poruke. Tu bi izdvojila npr. “Paradu” koja nosi veoma duboku pouku o situaciji u regionu i balkanskom mentalitetu uopće. Ovo se ne odnosi samo na film, već  i na sve ostale oblike umjetnosti - pozorište, likovnu umjetnost. Muziku se pokazala kao odlično sredstvo ujedinjavanja ljudi i sredstvo kroz koje stranci i ljudi iz regiona posmatraju našu zemlju. Tu mislim na bendove i izvođače čije pjesme se tiču socijalnih i političkih pitanja, odnosno svakodnevnice sredine u kojoj živimo. 

Mladi ljudi su i dalje okrenuti snovima o odlasku na Zapad. Ti si učestvovala na razmjeni, možeš li nam nešto više reći o tome – šta znači iskustvo života u inostranstvu, koje bi bile pozitivne, koje negativne strane?
Ja sam provela godinu dana kao učenica na razmjeni u Sjedinjenim Američkim Državama, i mislim da je to znatno promijenilo tok moga života, i mene kao ličnost. Kao sve druge stvari u životu, postoje pozitivne i negativne strane toga iskustva. Mene život na Zapadu nije fascinirao i trebalo mi je neko vrijeme da se naviknem na drugačije običaje, drugačiji mentalitet i drugi životni tempo. No, sve je to dio adaptacije i mislim da se tuđa kultura ne treba posmatrati kroz svoju, i porediti da li je bolja ili gora, već prihvatiti samo da je drugačija. Ja sam živjela u predgrađu, i mislim da je to bilo jedna od stvari na koje sam se teško navikla, jer se tamo svaki dan se odvija po nekom ustaljenom protokolu, sve se mora znati i biti organizirano puno vremena unaprijed. Ne kažem da su to negativne stvari, već da je sve to drugačije od onoga što živimo u Sarajevu.

Možda su to samo neke sitnice, ali ovdje i odlazak do supermarketa može postati neko posebno iskustvo. Imala sam priliku posjetiti i New York i Chicago, te mislim da bi se vjerovatno bolje snašla i navikla da sam živjela u takvim gradovima, jer se tamo puno manje osjećaš kao stranac.

Pozitivnih strana je naravno bilo mnogo, upoznala sam jako puno novih ljudi od kojih su mi neki ostali veoma dobri prijatelji, imala sam priliku neposredno vidjeti i osjetiti  jedan drugačiji način života, osamostaliti se, obići mjesta o kojima sam kao dijete sanjala.

Sve u svemu, tri godine kasnije, mislim da je to bila jedna prekretnica u mom životu i uvijek ću na to gledati kao jedno vrijedno iskustvo.