Odlazak Slobodana Šnajdera: Pisac koji je pobunu pretvorio u književnost

Pobuna je princip koji je obilježio život Slobodana Šnajdera, dramskog pisca koji je u poznim godinama života počeo pisati prozu. I ne običnu prozu nego prozu zahtjevnog i umjetnički krajnje senzibilnog ptrosedea, prozu koja je sva bila na tragu tradicije velike hrvatske književnoati oblikovane srednjoevropskim duhom.

Piše: Jasmin Agić, za portal Radiosarajevo.ba

Takakv pristup ne treba čuditi, jer je cijeloga života Slobodan Šnajder bio umjetnik, koji je do estetskog držao više nego do ludičkog i dopadljivog, a političnost njegovog pisma dolazila je iz potrebe da se o društvenim fenomenima progovori relevantnim umjetničkim jezikom.

U književnosti se javio silovito i sa originalnom idejom, onom koja je odmah dala do znanja da je riječ o nesvakidešanjem književnom talentu. Slobodan Šnajder svoju je savršenu umjetničku formu tražio i pronalazio u pisanju drama političkog karaktera, a pozorišna i književna kritika nisu ostale imune na njegovu inovaciju.

Uvijek je isticao da je za njega politički teatar "savršena" umjetnička forma i bio je jedan od prvih pozorišnih stvaralaca koji je promovisao Brechtove ideje o pozorištu na našim prostorima. Senzibilitet mu je bio takav da je momtive za svoje komade tražio u hrvatskoj historiji i dugo je bio prepoznatljiv po tzv. "dramama biografijama" u kojima se bavio ličnostima hrvatske političke i kulturne povijesti.

Ipak, oreol ozbiljnog, intelektualno angažiranog, ali estetski odmjerenog pisca ruši se preko noći kada Šnajder objavljuje dramu "Hrvatski Faust" u kojoj je oštro kritikovao ulogu intelektualaca i njihovu saradnju sa ustaškim režimom tokom Drugog svjetskog rata.

Kod dijela javnosti drama je dočekana sa oduševljenjem ali dio, tada mimikrizirane, mahom desničarske publike osuđuje ne samo pristup nego i Šnajderovu odluku da se u svom dramskom pismu bavi takvom temom. Decenijama, drama je bila gotovo zabranjena za izvođenje u hrvatskim pozorištima, a na sceni HNK-a nikada nije postavljena, iako se dio dramske radnje Šnajderovog komada odvija upravo u zgradi dotičnog pozorišta.

Latetni sukob sa bujajućom hrvatskom desničarskom mišlju početkom 90-tih pretvara se u otvoreni sukob i zgrožen politikom Franje Tuđmana i njegovih postavljenika u kulturi Slobodan Šnajde napušta Hrvatsku postajući politički disident i egzilant.

Godine provedene u Njmečakoj izoštrile su Šnajderov politički instinkt, a nakon povratka u domovinu ostaje jednako principijelan i dosljedan u kritikovanju hrvatskog kulturnog i političkog šovinizma. Iako jedan od najcjenjenijih savremenih dramskih pisaca u Europi, Slobodan Šnjader posljednje dvije decenije manje se bavio teatrom. Njegova odluka da se okrene pisanju proze može se shvatiti kao svojevrstan bunt protiv repertoarskih politika savremenog hravtskog teatra.

Dva Šnajderova romana književna kritika ocjenila je i atribuirla kao remek djela, a "Doba mjedi" odjeknuo je i daleko izvan granica jezika na kojem je napisan.

Jedno vrijeme, u godinama nakon objavljivanja romana "Doba mjedi", o Šnajderu se ozbiljno govorilo i diskutovalo kao potencijalnom dobitniku Nobelove nagrade za književnost, što je bila jednostavna i jasna potvrda vrijednosti njegovog literarnog djela.

Ali, čini se da je u mnogim stvarima Slobodan Šnjader imao sudbinu sličnu jednom drogom velikom hrvatskom literatu – Miroslavu Krleži. Javno priznanje njegovom književnom radu redovno je izostajalo i nevjerovatno je ali istinito ustvrditi da je njegova književna reputacija u apsolutnom neskladu sa formalnom društvenom prihvatljivošću njegovog djela.

Roman "Doba mjedi", treba odmah reći, jednu od rijetkih nagrada dobio je baš u našoj zemlji Bosni i Hercegovini, jer je žiri nagrade "Meša Selimović" bio dovoljno nepristasan i ideološki tolerantan da tu složenu priču o sudbini volksdojčera nagradi najvećim regionalnim književnim priznanjem.

U drugim sredinama roman se čitao i komentarisao, ali je u sticanju formalnih društvenih priznanja imao manje sreće. Sličnu sudbinu imao je i roman "Anđeo nestajanja", dakle čitalačka publika je nesebično prihvatila Šnajderov roman, ali formalno priznanje štivu i piscu nastavilo je da izmiče.

Slobodan Šnajder srednjoeuropski je pisac duhom, obrazovanjem, pismom i načinom poimanja književnosti. U njemu su se sjedinile one najljepše osobine ozbiljnog i odgovornog pisca, koji najviše drži do sopstrvene poetike i estetike umjetinčkog djela.

Njegovo djelo ostaće trajan dio hrvatske, jugoslovenske i srednjoeuropske kulturne baštine, a sam Šnajder ostaće zapamćen i kao vrhunski intelektualac klasičnog tipa. Za njega je ispoljavanje političkih ideja bio čin društvene pobune, a literatura, djelovanje i angažiranost dijelovi istog djelatnog procesa.

Rođen je u Zagrebu 1948. godine, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je na studijskim grupama filozofija i anglistika.

Umro je u rodnoj zemlji kao jedan od najvažnijih savremenih književnika.