Sjećanje na Nasihu Kapidžić - Hadžić

Kad jednom dođeš u grad od lišća / da budeš najdraži gost, / vidjećeš kako obale travne / na ruci drže most" (Nasiha Kapidžić „Vezeni most“)

Jednom od najljepših banjalučkih aleja, u „gradu od lišća“ stiže se u rodnu kuću Nasihe Kapidžić. Pjesnikinje, koja je svojim stihovima, obilježila generacije i čija su djela i danas dio školske lektire.

A iza visokog zida i teške drvene kapije, kuća porodice Kapidžić čuva uspomene na svoju Nasihu. I sve je na svom mjestu. Ruže u bašti, procvjetali makovi, staza koja silazi do obale Vrbasa. I njena radna soba, puna knjiga, slika, fotografija. Kao da se pjesnikinja tek načas digla od radnog stola i spustila niz drvene basamake da se na česmi napije vode.

Ružnih ratnih godina, odričući se svega što nije srpsko, odrekla se Banjaluka i pjesnikinje trave, cvijeta, sunca, žubora vode...  Tek osam godina od okončanja rata, otvaranjem manifestacije Susreti Banjalučana i "Nasiha se vratila" u svoj grad. Njoj u čast svake godine održava se pjesnička manifestacija "Vezeni most", koja okuplja pjesnike iz BiH i regiona, njegujući lijepu riječ i okupljajući prijatelje rasute po svijetu.

Nasiha Kapidžić rođena je u Banjaluci 1931. godine. Nakon gimnazije školovanje je nastavila na Filozofskom Fakultetu u Beogradu, a šezdesetih godina svoj novi dom pronašla je u Sarajevu. Tamo je umrla, u septembru 1995. godine. Nije dočekala kraj rata, a njeno hrabro i veliko srce nije bilo u stanju dobiti bitku s opakom bolešću.

Sabiha Beba Kapidžić, Nasihina sestra, govori za agenciju Anadolija: 

"Nakon operacije noge dugo je ležala s gipsom i već sa šest godina počela je pisati i čitati. I tako su nastale prve pjesme, za koje je svojeglavo tvrdila da su bez mane. Zbog te bolesti, za razliku od nas ostale djece koja su stalno nekuda trčala, jurila; ona je bila više okrenuta prirodi. Zapažala je sve oko sebe, od bubamare, tek procvjetale ciklame, vlati travke i sve što je vidjela poteklo bi iz nje kao rijeka. Stihovi su se nizali. Zato su joj pjesme tako lake, a sudbinske, prevremenske. Zato je i ovu ovdje baštu pretvarala u šumu Striborovu, biljke, kao u basnama animirala dajući im ljudske osobine", priča Beba Kapidžić.

I kada ju je život odnio daleko od Banjaluke u nju se svake godine vraćala. Da u miru rodne kuće provodi vrijeme s porodicom, da piše. "Svaki dolazak tako se pretvarao u književno veče, pa bi smo moj sin Haris i ja ostajali po cijelu noć budni dok bi nam Nasiha čitala svoje nove pjesme", sjeća se Beba.

U porodicu u kojoj se smatralo da je samo biti ljekar uspjeh, za razliku od duge sestre i brata, Nasiha i Beba su se okrenule umjetnosti. I dok je svijet oko sebe Nasiha slikala riječju, Beba je to činila kistom. Obe posebne, obe vanvremenske.

Zbog toga je njihov dom i dalje mjesto tako drago brojnim Banjalučanima. Da svrativši u taj zabran, koji čuva knjige, slike, uspomene i u kojem se za akšama čuje šum Vrbasa barem na trenutak pobjegnu od stvarnosti i nađu trenutak spokoja, zaključuje svoj tekst novinarka agencije Anadolija.