Sjećanje na Bojana Tončića: U jeku NATO bombardovanja rekao ne Vojsci Jugoslavije

Otišao je Bojan Tončić – hroničar aktuelnih manifestacija fašizma. Ovako je on sam opisivao svoj novinarski posao. Otišao je zagovornik pravde za žrtve rata u Jugoslaviji, demistifikator militantnog patrijarhata, jedan od aktivista Žena u crnom, tihi saputnik naše borbe, koju je posvećeno vodio minimalnim sredstvima – hrabrošću i riječima istine.

Tončić je prešao put od pobunjenika u Leskovcu, kada je u jeku NATO bombardovanja rekao ne Vojsci Jugoslavije, pa sve do posljednjih dana svog života koje je provodio dosljedno ispisujući svjedočanstva i podsjećanja na zločinačku prošlost političkih lidera u Srbiji.

Novinar Saša Ilić je kazao da je svakog mjeseca dobijao mejlove sa linkovima na njegovu aktuelnu produkciju širom regionalnih medija: Al Jazeera Balkans, Nomad, Lupiga… Poslednji Tončićev mejl mi je stigao 20. aprila negdje oko ponoći, kada je obično slao obavještenje svojim poznanicima, prijateljima i nekadašnjim saradnicima, opominjući sve da još uvijek istrajava u našoj borbi na marginama domaćeg medijskog tržišta sa kojeg se povukao u vrijeme propasti E-novina, koje su nakon 2012, opredijelivši se za podršku Vučićevoj kampanji, gotovo sve svoje saradnike povukle u propast. Jedni su otišli u autocenzuru, drugi su se posvetili estetici, dok je Tončić ostao doslijedan svojoj izvornoj borbi – tranzicionoj pravdi.

Goran Marković je neposredno pred pad Miloševića snimio dokumentarni film pod naslovom Nevažni junaci, u kom se bavio individualnim činom pobune. Između sedmoro odabranih sudbina, našle su se priče o Verici Barać iz Čačka, Makiju Arsenijeviću iz Valjeva i Ivanu Novkoviću iz Leskovca. Životna priča Bojana Tončića mogla bi se upisati u ovaj niz tihih i nevažnih junaka, koji nisu prepoznati u prvom trenutku, ali čije će delo ostati da nadahnjuje mnoge koji ikada budu razmišljali o mogućnostima pobune i otpora u represivnim i autoritarnim društvima.

Sam Tončić bio je svedok jedne individualne pobune, koju je i sam zabilježio u svojim tekstovima. Riječ je o činu pobune običnog čoveka – Ivana Novkovića, montažera leskovačke televizije, koji je dva dana nakon prekida programa u poluvremenu košarkaške utakmice SRJ–Njemačka, izašao 1. jula 1999. pred 20.000 građana Leskovca. Tada se popeo na krov svog „keca“ i uzviknuo: „Ja nisam plaćenik, ja sam podstanar! Pozivam vas da se pobunite protiv režima!“

Ovaj kratki trenutak historije predstavljao je spiritus movens Bojana Tončića, koji je od prelaska u Beograd krajem devedesetih i početka rada u Danasu, ispisao jednu od najetičnijih kolekcija novinarskih tekstova koji su za temu imali: ratove devedesetih, srpske ratne zločine, vojsku, genocid u Srebrenici, pravdu za žrtve Miloševićevog režima, tranziciju, odustajanje Srbije od suđenja za ratne zločine, paktiranje Demokratske stranke sa SPS-om, ali prije svega zločinački učinak Srpske radikalne stranke, Vojislava Šešelja, kao i njegovih najbližih saradnika i nastavljača životnog projekta kroz Sprsku naprednu stranku – Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića.

Njegova poslednja kolumna objavljena na portalu AJB nosi naslov Predsjednik Srbije i neprijatna istina: "Bilo je jako neprijatno gledati i slušati Aleksandra Vučića kako u Mostaru 15. aprila gestikulira i viče na bh. novinarku koja započinje pitanje nespornom konstatacijom o presudi Međunarodnog suda pravde", pisao je Tončić, navodeći detalje tog neprijatnog dijaloga. Kolumna je pisana u jeku naprednjačke borbe protiv Rezolucije o genocidu u Srebrenici o kojoj će se glasati u Ujedinjenim nacijama.

Ovaj Tončićev tekst ima sve elemente njegovog pisanja, lični utisak, retrospektivu iskaza, faktografsku elaboraciju događaja i poentiranje činjenicom koja je sadržana u sljedećem iskazu: "Presuda Međunarodnog suda pravde je nedvosmislena; njome se potvrđuje to da su pojedine frakcije Vojske RS počinile genocid u Srebrenici u julu 1995. godine“.

Način pisanja Bojana Tončića prolazio je kroz duge faze kristalizacije stila i treninga suptilne ironije, uvijek kombinovane sa sentimentalnim evokacijama iz sopstvenog života. Ovi intimni detalji, iskorišteni u tekstovima koji se bave najtežim mogućim temama, predstavljali su Tončićev iskorak ka nekom humanijem svijetu, koji je nazirao u svojoj pobuni protiv nasilja i bezumlja. Među najuspješnije tekstove ovog tipa, svakako spada njegova kolumna koja je pod naslovom „Klikeri i patnja“ objavljena svojevremeno u Betonu. Ona kombinuje najnevinije i najstrašnije aspekte života: jugoslovensko djetinjstvo i ratne zločine počinjene u vrijeme raspada zemlje. Iz tog krvoločnog pira, o kome svjedoči Tončićev tekst, sasvim spontano i zastrašujuće, dokotrlja se jedan kliker. Artefakt koji je pripadao nekom djetetu, u ovom slučaju dječaku Špetimu iz porodice Bogujevci koju su Škorpioni masakrirali u Podujevu 28. marta 1999, predstavlja humani kontrapunkt, kojima je autor ovih tekstova pokušao da žrtvama vrati nešto od ukinutog ljudskog dostojanstva. Također, za tim je slijedila neumitna faktografija, imena zločinaca, sudski procesi i vrlo često razočaravajuće presude.

"Pobuna se rađa iz prizora bezumlja“, upozoravao je Alber Kami, "rađa se pred nepravednom i neshvatljivom sudbinom“. Bojan Tončić je celog svog života bio zagledan u to bezumlje koje je ovladalo društvom u kom je živio. Stoga je odlučio da predano, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, godinama ispisuje svoja novinarska svjedočanstva ne bi li nekako uspostavio „red usred tog haosa“.

Njegova tiha istrajnost uznemirila je i fabriku za produkciju difamirajućih knjiga sa potpisom Vojislava Šešelja, koji je pokušao da omalovaži Tončićev novinarski rad. Uostalom, nije Tončićevo pisanje prvi put naišlo na nerazumijevanje i otpor, zbog čega je podsjećalo, kao što Kami opominje imajući u vidu čovjekovo djelovanje u pobuni, na ispisivanje istine po vodi. Naprotiv, to uznemiravanje učmale površine srbijanske baruštine bila je Tončićeva specijalnost. Njegovo pisanje po vodi bilo je nalik na ono što je u svojim istraživanjima ostavila jedna Verica Barać, što je učinio Ivan Novković ili zabilježio Miša Stanisavljević u svojim novinskim i pjesničkim tekstovima. Bio je to život bez kompromisa, usamljeni primjer profesionalne novinarske etike.