Sebija Izetbegović za Radiosarajevo.ba: Ja sam obična žena koja mnogo radi

Sebija Izetbegović, generalna direktorica Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu i jedna od najpoznatijih žena u BiH, u sasvim ličnom intervjuu za Radiosarajevo.ba, govori vrlo otvoreno o svom poslovnom i privatnom životu, sreći i onome što je ispunjava. 

Sebija Izetbegović je i supruga predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakira Izetbegovića, snaha prvog predsjednika Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića, majka, ili kako bi to ona rekla - obična žena koja nam otkriva pojedinosti iz svog djetinjstva. Odrastala je kao najmlađa od tri kćeri, uz nadzor blage, ali vrlo pronicljive majke i prilično strogog oca.

Radiosarajevo.ba: Kako je živjeti s činjenicom da većina ljudi u BiH o Vama ima formirano mišljenje. Bilo ono dobro ili loše, ne može se pobjeći od toga da ste jedna od najpoznatijih žena u našoj zemlji?

„Nije lako živjeti sa činjenicom da ljudi koji me ne poznaju imaju formirano mišljenje o meni. Toliko neistina i brutalnih laži je o meni napisano, bila sam izvrgnuta pokušaju medijskog linča, ali sam prošla kroz to uzdignute glave sa izvrsnim rezultatima. I oni koji su povjerovali u te budalaštine razuvjereni su. Ogroman je broj bolesnika i njihovih pratioca koji su svjedoci boljega stanja u KCUS-u. Veliki je broj zaposlenika koji su sretniji sada nego prije. Istina je izašla iz ograda KCUS-a. Bilo bi dobro ako bih mogla upoznati sve ljude, njihovo mišljenje bilo bi sigurno sasvim pozitivno. Naravno, osim onih koji su u svemu imali privilegije koje su ukinute. Uvela sam ista prava za sve. Bez štele i korupcije.“

Radiosarajevo.ba.: Ko je Sebija Izetbegović daleko od očiju javnosti?

"Obična žena koja neobično mnogo radi. Nisam komplicirana, dapače. Vrlo sam direktna i sa mnom znate na čemu ste. Nema priče iza leđa. Volim ono što je moje, to mi je najbolje. Ne osjećam zavist niti pohlepu. Kada nisam na poslu tada sam kod kuće. Pokušavam da pratim muža na javnim nastupima, ne stižem svaki put. Imam stalne prijatelje i saradnike. Svi su mi oni dragi ljudi. Volim s njima razgovarati i dogovarati. Odgovorna sam. Kada donesem odluku spremna sam podnijeti konsekvence. Sve u svemu, jednostavna sam. KCUS je pun divnih i sposobnih ljudi koji nikada nisu dobili šansu da to pokažu. Sad jesu i procvjetali su. I oni i KCUS sa njima."

Radiosarajevo.ba: O Vašem privatnom životu veoma malo se zna. Rođeni ste u Podgorici, osnovnu i srednju školu pohađali ste u Sarajevu. Kada se Vaša porodica seli u Sarajevo?

„Rođena sam u Podgorici, i u duši sam Podgoričanka, iako je moja porodica došla u Sarajevo prije 50 godina. Moji roditelji su smatrali da je bolja perspektiva za školovanje i budući posao u Sarajevu. I prije preseljenja često smo boravili kod nane i dede u Sarajevu. Porodična kuća bila je u Starom gradu u ulici Alije Alijagića. Divna bosanska kuća koju su, kao zadatak, crtali studenti arhitekture, uključujući i mog muža. Sankali smo se na mjestu gdje je sada šehidsko mezarje Kovači. Djetinjstvo i ranu mladost sam provela na Grbavici. Osnovna škola i Treća gimnazija bile su praktično pored nebodera u kojem sam stanovala – pet minuta mi je bilo dovoljno da stignem na nastavu. Mogu se, dakle, pohvaliti sa dvije domovine. Smatram to bogatstvom."

Radiosarajevo.ba: U studentskim danima upoznali ste budućeg supruga i to je ljubav koja traje sve do danas. Jeste li mogli slutiti da ćete jednog dana postati prva dama. O čemu ste sanjali u to vrijeme, kojim putevima ste željeli krenuti?

„Ne bih rekla da mi se dopada izraz prva dama. To ide uz žene koje su vrlo bogate, besprijekorno dotjerane, raspoložene, nisu zaposlene i ne moraju ustati u šest ujutru. Nisam ni željela, a još manje sanjala da budem to. Bakir i ja smo 35 godina skupa. Svašta smo preživjeli, od hapšenja njegovog oca, silnih političkih turbulencija, smrtnih bolesti. Nije tajna da nisam željela da Bakir uđe u politiku, ali kada je odlučio bila sam bezrezervna podrška. Cijena je bila visoka, ali nisam prigovarala. Stala sam uz njega i tako stojim i sada. Privatni život držali smo po strani uprkos izloženosti u javnosti i trudili smo se da živimo čvrsto stojeći na zemlji – normalnim životom.“

Radiosarajevo.ba: Za većinu bračnih parova ostvarenje cilja dešava se rođenjem djece. Majka ste kćerke Jasmine.

„Ne mislim da su djeca ostvarenje cilja braka. Kako bi ste onda ocijenili koliko je uspješan i koliko ciljeva ima brak? Po broju djece? Istina je da je predivno imati djete. Oni koji i maju dijete osjećaju neizmjernu sreću, ali uvijek praćenu brigom i odgovornošću. Veliki je broj ljudi koji nemaju djecu. I njihov život ima smisao. U ljubavi, radu, djeci njihovih bližnjih. Smisao braka je da ljudi koji se vole budu zajedno. Sve dobro će proizaći iz toga. Tako ja mislim.“

Radiosarajevo.ba: Jasmina je krenula potpuno drugim stazama, kakav je Vaš odnos?

„Naša kćer je jedinica koja nije sebična. Izrasla je u dobru osobu, plemenitu i velikodušnu. Bila je izvrstan đak. Magistrica je grafičkog dizajna. Naslijedila je talenat za crtanje od oca. Priželjkivala sam da upiše stomatologiju, Bakir je želio arhitekturu. Sama je odabrala grafički dizajn i mi smo je podržali. Želim da Jasmina radi posao koji voli, kao što ja volim svoj posao. To je jedna od garancija za uspjeh i sreću.“

Radiosarajevo.ba: Dotaknimo se Vaše svakodnevice, dijeleći je na radne i neradne dane. Kako ih provodite?

„Moja svakodnevica je rutina i skoro da je neinteresantna. Radnim danima imam i po deset sastanaka kada rješavam potrebno za KCUS, neradnim snabdijevam kuću, granap, pijaca, kuhanje, ništa naročito, često navratim po koji sat u kancelariju da završim u miru ako je nešto pristiglo u petak popodne.“

“Oboje smo izrazito posvećeni porodici. Roditelji su mi stvorili i usadili osnovna životna načela, prilično starinska, ali neosporno ispravna. Ostalo se brusilo i sticalo tokom života”, govori Sebija Izetbegović.

Radiosarajevo.ba: Godinama ste politički aktivni, Vaša kandidatura za člana Predsjedništva BiH na predstojećim izborima bila je u fokusu javnosti sve do nedavno. Zašto je niste prihvatili?

„Politički sam aktivna radom u zdravstvenom odboru SDA. Zalažem se za provođenje reformi u zdravstvu. Odlično poznajem sistem i smatram da sa ovoliko novca možemo imati mnogo bolje zdravstvo. Što se tiče kandidature za člana Predsjedništva BiH ona je došla spontano. Nisam to željela, nisam lobirala niti nagovarala. Oni koji su me predložili učinili su mi veliku čast. Međutim, nisam bila u toj vrsti politike, moje prezime je uzročilo nepotrebni prtisak i smatram da je moje mjesto u popravljanju zdravstvenog sistema. Nisam završila svoj zadatak, a ne ostavljam posao dok ga ne završim. Biću bezrezervna podrška kandidatu SDA gospodinu Šefiku Džaferoviću. On je temeljiti političar, uporan i odgovoran. Znaće da nas zastupa.“

Radiosarajevo.ba: O KCUS-u nećemo previše. Da li bi reforma zdravstva u FBiH donijela pozitivne pomake?

„Reforma zdravstva bi donijela ogromne uštede, bolju funkcionalnost i kvalitet, brzu uslugu i zadovoljnije pacijente. Olakšao bi se rad zaposlenicima u zdravstvu jer bi svi radili samo svoj posao i ne bi se usluge ponavljale na svakom nivou. Uštede koje bi se stvorile ostale bi u zdravstvu za otvaranje novih radnih mjesta, kupovinu aparata, lijekova i ostalog materijala, ali i za popravljanje plata zaposlenicima. Mladi ne bi tražili posao van zemlje. Mi smo pokazali u KCUS-u kako se to radi.

Radiosarajevo.ba: Osjećate li ponekad teret prezimena koje nosite?

„Naravno da osjećam teret prezimena. Veći dio života nosim svoje prezime i radim svoj posao. Godinama sam radila trostruko više da bih dokazala da nisam privilegovana. Ko je dobar i dobro radi ne treba da se obazire na pokušaje diskriminacije. Svjedoci smo svega što su radili nosioci nekih 'poznatih' prezimena na funkcijama prije mene. Sve što je ostalo za njima je bilo poharano i u stanju raspadanja. Njihova 'poznata prezimena' nikome nisu smetala?"

Radiosarajevo.ba: Koliko Vas dotiču kritike i pohvale „običnih građana“, šta je najružnije i najljepše što ste čuli o sebi?

„Osnovane kritike mi ne smetaju. Previše sam pametna da bih to ignorisala. Prihvatam takve i spremna sam da promijenim mišljenje, ako mi date čvrste argumente za to. Zla oblajavanja i laži niti čitam niti slušam. To prepuštam autorima da se krčkaju u svom jadu. Nije dobro ni kada me puno hvale. Pohvale mi prijaju, ali mi izazivaju nelagodu. Generalno sam zadovoljna svojim statusom u društvu. Ljudi su ljubazni prema meni gdje god dođem. Hvala Bogu dragom.“

Radiosarajevo.ba: Nerijetko Vas kude i zbog skupocjenih markiranih odjevnih predmeta, kako doživljavate modu. Koliko pažnje posvećujete svome izgledu, dešava li Vam se da se šminkate usput?

„Radim težak i odgovoran posao 30 godina i sve što imam zaradila sam. Nemam se namjeru pravdati za svoje sposobnosti. Bujrum neka svi zasuču rukave pa od 7:30 do 18, 19, 20 sati svakim danom. Neka svaki vikend skoknu do posla i odrade koji sat. Da ih ne moram ganjati da dolaze redovno na posao, da ne rade privatno dok su na bolovanju i da ne moraju pacijenti, u očaju čekanja na njih, otići privatno i plaćati im usluge za koje su već plaćeni."

Nisam pratilac mode. Nekad mi se nešto dopadne, uglavnom nešto što se može dugo koristiti. Radim s bolesnicima, nosim uniformu, pa sve mora biti prilagođeno tome. Bez isticanja. Uredno. Sebi posvećujem pažnju u smislu osobite higijene, urednosti stvari koje oblačim. Zbog rada u operacionoj sali godinama sam prala kosu svaki dan. Kosa uvijek skupljena. Ta navika mi je ostala jer mi je praktično. Šminkam se ujutro i prilično diskretno. Ne šminkam se usput. Ako imam zvaničnu obavezu večernjeg izlaska onda se našminkam nešto jače, ali nakon što potpuno uklonim predhodnu šminku.

Radiosarajevo.ba: Pratimo mjesec ramazana, mjesec oprosta i darivanja, mjesec u kojem se određuju sudbine svih nas. Koje običaje poštujete tokom ramazana i kakvu atmosferu unosi  u Vaš dom?

“Drag mi je ramazan. Dobro se uklapam u striktna pravila. Postim, poste članovi moje porodice, prijatelji, saradnici. Kuham iftare i sretna sam kad smo kući. Odavno poštujemo pravilo samo jednog jela. Jednostavno: voda, limunada, supa, bamija, ili nešto drugo, kafa, voće. Isto mi je lijepo kad smo na velikim skupovima. Uživam u atmosferi ramazana. Red, rad, disciplina. Oštar trenig za duh i tijelo. Preporučujem. To ne može svako. Nagrada je osobiti osjećaj časti i ponosa nakon posta.

Radiosarajevo.ba:  U jednom intervjuu Bakir Izetbegović je kazao da ljetni odmor radije provodi u planini. S kim ljetujete i koje destinacije najradije birate?

“Draža mi je planina nego more. Nisam ljubitelj gužve i vrućine. Naročito komaraca. Naši prijatelji imaju slične afinitete, poglede na život i svijet, sličan radni tempo. Sličnih smo i godina, pa se odlično razumijemo. Nekad idemo skupa na skijanje, nekad dva, tri dana na more. To je kratko ali potpuno uživanje. Sve u svemu – malo odmora a puno rada.  Ne žalim se, moj život je onakav kakav je određen.”