Safet Zec podijelio iskustva s mladima: Zašto nosim majicu s likom Lane Pudar

Veliki slikar vratio se na mjesto odakle je prije pedeset godina sve i počelo. Safet Zec posjetio je Srednju školu primijenjenih umjetnosti u Sarajevu, kako bi razgovarao s  budućim umjetnicima i podijelio s mladima svoja umjetnička i životna iskustva. 

Dočekan aplauzom, u velikom ateljeu u kojem je i sam nekada pohađao časove crtanja, umjetnik se pojavio u majici na kojoj je lik šampionke, petnaestogodišnje plivačice Lane Pudar. Ponio je i gitaru za koju kaže da mu pomaže da riječima izrazi ono što želi reći. 

"Nakon pedeset godina došao sam ovdje. U ovoj školi skoro da sam boravio danonoćno, samo što nisam spavao. Nakon što sam maturirao nisam se više vraćao ovdje tek do nedavno. Mislim da je tako nekako i u životu, čovjek kad napusti neku zajednicu, možda i ne treba često da se vraća u prošlost. Slično mi se desilo i sa Likovnom akademijom. Ali moram priznati da sam sada jako uzbuđen", započeo je razgovor Safet Zec.

Pitamo ga kako se pripremao za ovaj dan, da li je osmislio poruke koje želi podijeliti s učenicima. 

"Razmišljao sam. Donio sam gitaru koja će mi pomoći da pričam o nečemu što nam je svima potrebno. Ja to zovem strast. Kao što je ima ova djevojka na majici, Lana Pudar. Dakle u jednoj zemlji koja je ovako neorganizovana, ko o Lani brine? Samo njeni roditelji. Ali ona će trenirati danima i danima da bi se našla na postolju. To je strast.

Biti mali, biti srednji, biti malo više nego srednji... to možda može bez strasti. Ali biti najveći, bez toga ne ide. Znate, kad liježete i zamišljate onaj udarac, onaj potez koji još ne možete izvesti jer vam trebaju godine i godine. Ali to treba da te vodi, da jednog dana odigraš taj udarac i kažeš "Safete, evo ga". 

Težiti najboljem, težiti vrhu. I dan danas kad naslikam nešto gledam i pitam se - liči li to, je li blizu onog Rembrandta, onog Velasquesa, onog Tiziana, Tintoretta? Ta mašina treba stalno da radi, trebamo je pronaći u sebi", kaže umjetnik. 

Prisjetio se svog školskog i studentskog vremena 

"Još u osnovnoj školi na Bistriku imao sam jednog druga kojem sam se divio. Crtali smo na velikim formatima ja i on. Joj kako je on to crtao, divio sam mu se i zavidio to je trajalo... Poslije smo se sretali, ali on nije nikada završio škole. Isto mi se dešavalo ovdje u Srednjoj umjetničkoj i kasnije na Akademiji. Bilo ih je troje, četvero, divio sam im se kako su crtali... Ja napravim slično, ali nije mi se činilo tako dobro kao njihovo. I ni jedan od njih nije nastavio da se bavi profesionalno slikarstvom. Završili su kojekuda", prisjeća se umjetnik.

 U čemu je razlikam pitamo ga?

"Velika sreća je to moje jutarnje buđenje i odlazak u studio. I dan danas, ja ako nisam u osam ili pola devet u studiju... i ako ne napravim dva remek djela dnevno (smijeh) , nisam zadovoljan".

Ali ipak, osim te strasti, škola mora postojati. Šta je Safeta Zeca naučila škola u kojoj se danas obraća učenicima? 

"Škola je u svemu. Ne možete vi bez škole. Kako da postanete hirurg, inženjer, kako da sagradite most bez škole. Na kraju dolazi pobjeda". 

O portretu Dragana Jovičića

Pitali smo Safeta Zeca da nam najavi rad koji će biti otkriven u subotu 6. novembra u Kamernom teatru, a riječ je o portretu velikog dramskog umjetnika Dragana Jovičića koji je preminuo prošle godine. 

"U toj suzi koja je ostala nakon njega, u tom rano završenom životu takvog jednog čovjeka, najmanje što sam mogao učiniti je taj portret. Ne mora to biti remek djelo, više je to jedan gest. Zaista, taj čovjek je zaslužio mnogo. Lijepo je što u Kametnom teatru od samog ulaza stoje fotografije glumaca koji su to zaslužili. Za razliku od toga što, kad ujutro ili navečer pipnem mobitel, prvo mi se pojave primitivne glave koje ničim ne zaslužuju da budu tu. Prostačke glave koje vode ovu zemlju godinama. To je jedna metafora ove naše Bosne. 

Kao što je metafora i taj gest da će portret Dragana Jovičića stajati tamo i čuvati uspomenu na velikog čovjeka... ili to da imamo djevojku poput Lane koja ide svojim putem do finala", kaže Safet Zec za Radiosarajevo.ba. 

Na kraju, pitamo ga, je li rješenje u izvrsnosti o kojoj govori učenicima i koju i danas gaji kod sebe kao čovjeka i umjetnika?  

"Moram da vjerujem u to. Zato sam na ovo današnje predavanje donio svoje "Ruke" (sliku s jednim od autorovih čestih motiva - ljudskim rukama, op. aut). Ruke kao organ koji nas dijeli od životinja, sposobnost da s rukama odšarafimo i zašarafimo šaraf, prerežemo, napravimo... Bez tog ručnog mehanizma koji je osposobljen da pravi fantastične, komplikovane stvari i koji je veliki dar prirode, nema izvrsnosti i nema napretka", zaključuje veliki slikar.