Priča o Srđanu Aleksiću: 23 godine od napada na dobru dušu bosanskohercegovačku

Prije tačno 23 godine grupa zločinaca napala je dobru dušu bosanskohercegovačku, Srđana Aleksića. 

Iako je, uvjereni smo, mali broj onih kojima su njegovo ime i herojsko djelo nepoznati, dužnost, obaveza, ali i velika čast nam je, na ovu tužnu  godišnjicu, prisjetiti se mladića koji predstavlja simbol prijateljstva, ljudskosti, hrabrosti...

Srđan Aleksić rođen je 1966. u Trebinju. Njegov otac Rade bio je košarkaški trener, majka mu je rano umrla, a brat poginuo u udesu motornim zmajem u blizini Trebinja. Srđan je bio pionirska plivačka nada bivše Jugoslavije. Amaterski se bavio glumom, za šta je dobio i više nagrada, a nastavio je glumiti i tokom rata, u predstavi San ratne noći.

Srđanov san tog ratnog 21. januara 1993. godine ostvario se jer je uspio spasiti svog prijatelja od sigurne smrti, ali ga je taj san koštao vlastitog života. Tog dana  grupa rezervista Vojske Republike Srpske, čiji je i Srđan bio pripadnik, na trebinjskoj pijaci maltretirali su i tukli Alena Glavovića, Bošnjaka iz Trebinja. Srđan mu je priskočio u pomoć, dok je nekoliko ljudi u blizini samo mirno posmatralo. Četvorica vojnika su potom umjesto Alena odlučili pretući "izdajnika" Aleksića, a on je od zadobivenih povreda pao u komu. Preminuo je šest dana kasnije, 27. januara. 

Srđan je položio život u borbi za svog prijatelja, ali je položio i temelje u jedno besmrtno djelo. Herojski čin odbrane svog sugrađanina koji je platio svojim životom je svijetao primjer ljudske hrabrosti.

Srđanov otac je na smrtovnici svom sinu napisao rečenicu koja će se vječno pamtiti: Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost.

Jedan od četvorice napadača poginuo je nekoliko mjeseci kasnije na ratištu, dok su ostala trojica bili osuđeni na po dvije godine i četiri mjeseca zatvora. U vrijeme kada je u toku bilo suđenje za ubistvo njegovog sina, Rade Aleksić je doživljavao i razna poniženja koja nikada neće zaboraviti. Među njima je i rečenica jednog od advokata, branioca optuženih: "Tako mu i treba kada je branio muslimana".

Srđanov otac ostao je živjeti u Trebinju i sretati ubice svog sina koje šetaju tim gradom. U jednom od intervjua rekao je: "Nisu oni imali namjeru da ubiju Srđana, već se to jednostavno desilo. Ali, nije se moralo desiti da do te grubosti dođe, nisu morali nasred ulice napadati nezaštićene momke, ni onog preplašenog Bošnjaka, niti mog sina. Nije više bitno ni ko su oni bili, bitno je to da su oni tada udarili na čovjeka, želeći svojim čizmama i kundacima poništiti sve ono čovječno i plemenito što je predstavljalo najljepši dio Trebinja. To je možda ono što najviše boli."

"A moj Aći, tako smo Alena svi odmila zvali, sada je u Švedskoj, oženio se, ima dvoje djece. Svakog me ljeta obiđe kada dođe u Trebinje. Prvo ode na Srđanov grob s velikom ikebanom, a onda kod mene. Eto, toliko sam uzbuđen da mu se ni prezimena ne mogu sjetiti. Nama, Trebinjcima, onoj staroj trebinjskoj raji, prezimena nisu ni značila ništa. Zvali smo se po nadimcima, prepoznavali po dobroti i u takvo Trebinje i danas vjerujem", rekao je Rade Aleksić.

Sjećanje na Srđana živjet će vječno

Vjerovatno najveći heroj koji je ostao iza krvavih balkanskih dešavanja s početka '90-ih,  posthumno je dobio Povelju Helsinškog komiteta za ljudska prava u Bosni i Hercegovini. Kako je tada objasnio predsjednik Helsinškog odbora Srđan Dizdarević: "Srđan je svojim djelom pokazao da se čovjekom može biti i ostati i u teškim vremenima".

Nekoliko gradova u našoj regiji, također, mu je odlučilo odati počast. Prolaz u Zmaj-Jovinoj ulici u Novom Sadu danas nosi Aleksićevo ime. U centru Pančeva također ima prolaz Srđana Aleksića i spomen-ploča u čast trebinjskog heroja. Tuzla ima ulicu nazvanu po Srđanu, kao i Sarajevo, iako se ona nalazi u zabačenom dijelu glavnoga grada, a u Trebinju se Sportski tereni zovu imenom Srđana Aleksića.

Beogradski režiser Srđan Golubović snimio je film Krugovi inspiriran ovim događajem, koji govori o posljedicama herojskog postupka vojnika Marka kojeg Srbi ubijaju jer štiti svog prijatelja civila Harisa koji je Bošnjak. 

Radio-televizija Srbije 2007. godine snima i emitira dokumentarni film Srđo, o Srđanu Aleksiću, čiji je glavni akter njegov otac, a 2008. trebinjsko pozorište Slovo postavlja predstavu Epilog o Srđanu.

U spomen na njegov gest ustanovljena je i novinarska nagrada za profesionalno izvještavanje o marginaliziranim i ranjivim grupama. 

Srđan je svoj život žrtvovao za najsvjetlije civilizacijske vrijednosti, a njegovo djelo govori da je bolje časno i umrijeti nego sramno živjeti. Jer, kako je to Mak Dizdar napisao: "Ovdje se ne živi samo da bi se živjelo. Ovdje se ne živi samo da bi se umrlo. Ovdje se i umire da bi se živjelo".

Počivaj u miru, Srđane!