Priča o Perhanu: Davor Dujmović, jedan od najboljih (VIDEO)

Davor Dujmović bio je jedan od omiljenih sarajevskih glumaca iza kojeg su ostale kultne uloge o kojima se i danas s poštovanjem govori.

Malikov brat Mirza s harmonikom u filmu Otac na službenom putu, legendarni Perhan u Domu za vješanje, Šeagić u Prazniku u Sarajevu, nebrojeni likovi u Nadrealistima...

Voljeli smo ga, istinski, i reći za Dujmovića nešto drugo bilo bi bezobrazno. Bio je veliki glumac, velikog talenta i kratkog života.

Rođen je 20. septembra u Sarajevu, gradu kojeg je toliko mnogo volio... Za sebe je govorio da je muzičar, išao je u Muzičku školu u Sarajevu i svirao klavir.

„Bili smo siromašni, nisam imao instrument, ali je moja mama poznavala čistačicu u školi koja mi je noću otključavala učionicu i ja sam tu vježbao“, prisjećao se Dujmović.

 
Pričao je kako ga je asistent Emira Kusturice - Ćiro Mandić vidio kad je ovaj pio sok s ocem u jednoj kafani kraj Markala (nekadašnja Dalmacija), gdje mu je otac radio, Perhan je tvrdio kako se audicija za Službeni put održavala u zgradi iza Muzičke škole. „Otišao sam na probno snimanje, dopao se Kusturici i sve je nekako krenulo.“

„Volio sam vrijeme kada se radilo filmskim kamerama. Sve je izgledalo prirodnije, što se odražavalo i na platnu. Ja sam protivnik elektronike.“ (Davor Dujmović, 1996.)

Nakon ovog filma, glumio je u Strategiji švrake (1987), a godinu kasnije, s nepunih 18 godina, snima svoju legendarnu ulogu Perhana.

Svijet je bio oduševljen njegovim prikazom ovog nesretnog Roma, telekinetičkih sposobnosti i velikog srca, u Evropi je te godine proglašen za jednog od pet najboljih glumaca, a zbog sposobnosti izuzetne transformacije, kritičari ga porede s velikim Dustinom Hoffmanom.

U filmu je govorio romskim jezikom, a na pitanje kako ga je naučio, odgovarao je: „Krasno. Prvo moraš da naučiš da psuješ, a kasnije sve ide samo od sebe.“

 
Istovremeno je blistao u Nadrealistima – skečevi njega iBranka Đurića Đure „Džasmine, Džasmine, dira me Hakala“, među najboljima su.

Također, pisalo se poslije kako je pokušao upisati glumačku akademiju, ali ga nisu primili. U intervjuu koji je poslije dao, Dujmović naglašava da mu to više ni ne treba, a u šali je govorio kako bi tamo samo otišao "predavati".

Nažalost, u ovom periodu, kada je "pala" i prva pozorišna uloga, kapetana Skota u sarajevskoj Mjesečevoj predstavi, Dujmović je već bio heroinski ovisnik. Poslije je govorio:

„Ono što donosi heroin ne bih poželio ni najgorem neprijatelju. U početku je bilo ja sam mal' pa sam radoznao, ali radoznalost se u ovom slučaju plača ovisnošću."

„Najčešće me na ulici nepoznati ljudi zovu Mirza ili Perhan, ali pošto sam u međuvremenu igrao u više projekata i tumačio dosta likova, mnogi se zbune i kad nijednog imena ne mogu da se sjete, viču za mnom - Azra!“

Početak rata dočekao je u Sarajevu. Nekoliko mjeseci ostaju u svom gradu, a onda odlazi, tužan, uz izjavu „kako je izgubio svoje Sarajevo...“. Nedostajale su mu njegove ulice, pišu da je bio "umjetnički ubijen". Iz Beograda šalje poruke podrške raji koja je radila na ratnimNadrealistima:

„Ta ekipa je izdržala sve političke pritiske. Napravili su nešto što liči na stare Nadrealiste. Sigurno im je bilo teško jer bi usred snimanja počelo granatiranje. (...) Ta raja je izdržala sve to. Što se tiče politike, ostali su neutralni. Dao bih im visoku ocjenu s obzirom na uvjete u kojima su radili i ono što je bitno – u njihovoj TLN nema mržnje prema bilo kome.“

Volio je Stonese, Stinga i Police i Boba Marleya. Poslije rata je u Banjoj Luci osnovao Fond za kulturu, a potom odlazi u Sloveniju kod djevojke. Slobodno vrijeme provodio je u prirodi s konjima, boreći se s velikom depresijom i alkoholom, uz riječi:

„Čekam da se zemaljska kugla smiri.“

Nije dočekao. U Sloveniji, u Novom Mestu, nažalost, 31. maja 1999. godine izvršio je samoubistvo vješanjem...