Priča o Jordiju, prvom stranom reporteru koji je ubijen tokom opsade Sarajeva

Jordi Pujol Puente rođen je u Barceloni 1967, gdje je studirao. Prije diplome, s još tri ispita, zaposlio se kao freelancer za novine Avui - oduvijek je sanjao da će postati ratni fotograf.

Njegov prvi zadatak bilo je Sarajevo. 
Bit će i posljednji.

Jordi Pujol Puente poginuo je od granate u ulici Soukbunar 17. maja 1992. 

No, vratimo se na početak njegove tragedije iz koje će izrasti ljubav Sarajeva i Barcelone...  

Kako bilježi stranica Sniper Alley, gdje možete pogledati Puenteove izvanredne fotografije, Jordi je na putu za Sarajevo krenuo s Ericom Hauckom. 

"Sletjeli smo u Beograd iz Barcelone krajem aprila, s namjerom da dođemo do europskog Jeruzalema kako bi svjedočili rečenici - rat nikad neće doći u Sarajevo - koja je demantirana kišom granata koja nas je dočekala. Uzeli smo odjeću za samo tri dana, mislili smo da ćemo se vratiti u Beograd da se pripremimo za dužu misiju. Meni je to bilo četvrto iskustvo na ratnom frontu, na Balkanu i Srednjem Istoku. Za Jordija je to bilo kao da je u raju, kao kad fudbaler istrči na Teatar Snova u Manchesteru. 

Upoznali smo u baru Fakulteta za žurnalizam pri Univerzitetu u Barceloni. On je trebao diplomirati. Odmah smo se povezali i složili: novinarstvo nije karijera, to je posao koji se uči u najboljem univerzitetu - na ulici, u rovovima, u kućama žrtava, u uredima mesara, na pressovima hipokrita", bilježi bivši novinar Hauck. 

Puenteove fotografije bile su primjer onoga što je maestro Ryszard Kapuściński imao na umu kada je rekao da "loši ljudi ne mogu biti dobri fotografi". U Sarajevu, gdje su ga za kratko vrijeme mnogi zavoljeli, dobio je nadimke toreador i El torero. 

Jordi je tragao za dokazima života. Ostat će upamćena njegova fotografija elegantnih ženskih nogu u najlonkama i salonkama kako delikatno koračaju na ostacima prozora kojeg je raznijela granata. 

"Nije bilo slučajno da je njegova posljednja fotografija, u kameri koju je imao oko vrata, bio susjed sa Skenderije koji je pecao kod mosta Čobanija. Paradoksalno, lik posljednjeg čovjeka kojeg je slikao nije ga gledao. Kao da je čekao da ga vidi opet", piše Hauck. 

A onda, ujutro 17. maja 1992., jednog od najtiših dana s početka opsade, tim fotoreportera odlučio je da će snimati proslavu prvih antiratnih demonstracija. Noć prije, dogovorili su se da napuste Sarajevo, jer su već bili iscrpljeni... Čuli su da je primjer. 

Na Radiju Sarajevo svirala je pjesma Knockin’ On Heaven’s Door od grupe Guns N’Roses.

U 13 sati trebali su se naći na dogovorenom mjestu u centru Sarajeva. No, dvojica nisu dolazila, dvojac David - Jordi, bilježi Hauck. Tražili su ih na uobičajenim mjestima, od Predsjedništva do kafića SOS. Čuli su samo jednu eksploziju granate to jutro.

"Nakon nekoliko sati, bili smo ponovo u bazi. Santi, slomljen, obavještava nas da je David u koševskoj bolnici, a da je Jordijevo tijelo u mrtvačnici.

Njih dvojica su pratili tok Miljacke prema prvim linijama uzbrdo, prema strmoj ulici Soukbunar. Zaštićeni fasadama, osjećali su se sigurno. Agresor ih nije mogao vidjeti s pozicija snajpera ili minobacača. Izvadili su fotoaparate, ali nisu jasno vidjeli. Nije bilo potrebe za rizikom. Odjednom ih iznenadi eksplozija na drugoj strani ulice. Geler ih je uhvatio čučeći na kapiji broj 5. Da bomba, koja je preletjela iznad njih, nije udarila u ćošak zgrade, bili bi spašeni. Ali, eksplozija je izbacila svo olovo u suprotnom smjeru u odnosu na putanju projektila. Loša sreća za dan mira. Jordi je pao na Davida, dovoljno da shvati da neće preživjeti. Komšije su istrčale s dekama da ih pokupe i ukrcaju u gepek jednog od "Golfova" iz vogošćanske fabrike. Zgrada Hitne pomoći je bila blizu, ali doktori nisu mogli učiniti ništa da ga spase.

Kada se Jordi pridružio nesnosnoj listi civila ubijenih tokom opsade Sarajeva, zapis o palim stranim reporterima (19) koji su prenosili evropsku najnoviju sramotu imao je njegovo ime na prvom mjestu", piše Hauck za Al Jazeeru.

Istovremeno, Detektor.ba bilježi i ovo: 

"Smrt Pujola Puentea bila je presudni faktor zbog koga su Katalonci počeli osjećati da je taj rat i njihov. Ljudi u Barceloni i ostatku Katalonije počeli su posvećivati više pažnje sukobu i usvojili su Sarajevo kao simbol dobrote ugrožene fanatizmom i mržnjom.

Duh otpora i odanost vlastitim vrijednostima koje su pokazivale Sarajlije ostavile su snažan dojam na mnoge Katalonce, a smrt Pujola Puentea katalizirala je val saosjećanja i solidarnosti. Hiljade grupa civilnog društva slalo je humanitarnu pomoć Bosni, a mnoge su katalonske porodice prihvatile bosanskohercegovačke izbjeglice. Tadašnji ekscentrični gradonačelnik Barcelone Pasqual Maragall čak je dodao Sarajevo kao “11. distrikt” na već postojećih deset administrativnih dijelova grada.

Proglašavajući Sarajevo distriktom Barcelone, Maragall je uklonio birokratska ograničenja za općinske humanitarne inicijative za opkoljeni grad koja bi inače prolongirala ili prekinula mnoge od tih projekata.

Pored svega toga, Barcelona i Sarajevo dijelili su i entuzijazam za olimpijski san. Barcelona se pripremala da bude domaćin svojih prvih Olimpijskih igara 1992., dok je Sarajevo prošlo kroz isto historijsko iskustvo 1984. godine, kada je bilo domaćin Zimske olimpijade.

To je još više povezalo ova dva grada te je Maragall pozvao tadašnjeg sarajevskog gradonačelnika Muhameda Kreševljakovića u Barcelonu nekoliko sedmica prije početka Olimpijskih igara 1992. godine. Skupa s Međunarodnim olimpijskim komitetom (MOK) gradonačelnik Barcelone je također pozvao (neuspješno) na olimpijsko primirje na Balkanu tokom trajanja Igara.

Ljubavna priča između dva grada koja je počela kada je granata ubila Jordija Pujola Puentea u ulici Soukbunar u Sarajevu, traje i danas. Na inicijativu Erica Haucka, Sarajevo će biti predloženo kao jedan od gradova domaćina Zimskih olimpijskih igara 2030. godine, u sklopu kandidature Barcelone – Katalonskih Pirineja za organizaciju tih Igara, ukoliko kandidatura bude uspješna."