Priča kojom je Branko Lustig dirnuo sarajevske srednjoškolce

"Nikad nisam srela ni jednu osobu da je preživjela Holokaust, samo sam gledala na televiziji, a ovaj gospodin je pokazao koji su to užasi bili. Genocid koji se desio u Bosni bio je nastavak Holokausta"...  "O ovom predavanju ću ispričati porodici i prijateljima, veoma je važno"..."Dočarao nam je Holokaust i zlo koje su fašisti učinili prema jevrejskom narodu i naučio nas da se tako nešto ne treba više ponoviti"..."Naučile smo da ne treba da se razlikujemo po vjerama i da to uopšte nije cilj života i to nam samo donosi zlo. Mnoge su neprilike stvorene upravo zbog toga i to se treba što prije zaustaviti. O ovome ću pričati svima koje znam"... "Čuo sam neke nove stvari vezane za Holokaust. Čovjek koji je to doživio može to bolje da nam objasni. Na nama je da se potrudimo da se to više nikada ne ponovi"...   

Ovako su srednjoškolci i učenici završnih razreda osnovnih škola komentirali predavanje i projekciju filma Wunderkinder kojom je u četvrtak u sarajevskom kinu Meeting Point otvoren Festival Tolerancije - 2. Festival jevrejskog filma. 

Pod idejom 'Da se ne zaboravi i nikad ne ponovi' - Festival tolerancije koncipiran je kao smotra filmova koji promoviraju ideje pomirenja, tolerancije, međusobnog uvažavanja, kao i tematski obrađuju holokaust. Opširnije o programu ovogodišnjeg festivala čitajte ovdje

Suosnivač festivala i njegov počasi predsjednik Branko Lustig je poznati filmski producent koji je za svoj rad nagrađen brojnim nagradama, između ostalog i sa dva Oskara - za film Šindlerova lista i Gladijator. Međutim ovaj osamdesetogodišnjak u svojoj biografiji ima upisano i to da je preživio zatočenje u nacističkim koncentracionim logorima. Upravo o ovom iskustvu, Lustig je pričao mladim generacijama, kroz segment Festivala pod nazivom 'Edukacijsko jutro'. 

U redovima koji slijede, pročitajte istinitu, osobnu priču kojom je Lustig dirnuo, oduševio i inspirisao mlade slušatelje

"Ja sam Židov, nekada je i Sarajevo bilo kolijevka židovstva u bivšoj Jugoslaviji. Četrdeet i prve godine su ustaše koji su tada vodili Hrvatsku, počeli Židove iz Bosne i iz Hrvatske voditi u logor koji je bio čak mnogo strašniji nego Auschwitz. Taj logor se zvao Jasenovac, tamo je poginulo preko 9000 bosanskih Židova. Danas se malo ko sjeća toga. 

Rođen sam u Osijeku, i jedne noći, 1941. smo morali pobjeći samo zato što smo Židovi. Išli smo preko Drave čamcem i došli u Međimurje koje je tada pripadalo Mađarskoj. Tamo smo živjeli neko vrijeme, sve dok mene i mamu nisu odveli u Auschwitz. 

Imao sam tada deset godina. U Auschwitzu smo se morali skinuti, ošišali su nas i utetovirali nam brojeve. Od tada, mi smo bili brojevi i više nismo imali svoja imena. Kada ste nešto tražili ili bilo kako sebe spominjali, smjeli ste samo reći koji ste broj. 

Mene su odvojili od majke i od tog momenta više je nisam vidio. A zlokobni i zlobni logoraši, jer uvijek oko vas ima zlobnih ljudi koji uživaju u vašoj patnji, rekli su mi - "vidiš onaj dimnjak, to je tvoja mama. Nema više tvoje mame". Tako su nam govorili da sam ja vjerovao da je mama stvarno ubijena.

Rudnik uglja

Onda su me prebacili u radni logor pored Auschwitza i ja sam sa svojih deset godina počeo raditi u rudniku uglja. Bio sam mlađi od vas ali sam ostao živ jer sam imao relativno lagan posao. Vodio sam jednog konja, bio je mali, i slijep, bijele boje, ali je od ugljenog praha ličio na zebru. Na njemu je bilo bure sa vodom, a ja sam imao kanticu i dijelio vodu logorašima koji su kopali ugljen. 

Svako jutro sam se dizao i pješačio tri-četiri kilometra, a navečer natrag. Po suncu, kiši i snijegu. Prilike u logoru su bile strašne, nisu nas hranili kako treba, tukli su nas, ubijali, a najviše su nas mučili tako što smo morali svako jutro i veče stajati u stroju dok su nas brojali. Tako smo čekali, na suncu i kiši, stajali i molili se da niko ne pobjegne, jer ako je neko falio onda su nas duplo držali tamo dok ga nisu našli. Nekad su nas znali držati i cijelu noć dok nisu našli bjegunca, a onda su ga, pred nama, objesili.

Govor na dodjeli Oskara

To sam ispričao i kad sam dobio Oskara u Holivudu i kad sam se trebao zahvaliti. Zahvalio sam se u ime svih onih koje su objesili pred nama i koji su, prije nego što su im su odgurnuli stolicu, viknuli: recite svima, ako preživite, kako smo umrli i neka to nikada ne zaborave! 

U logoru su stalno pravili neke selekcije i one Židove koji su oslabili i nisu mogli raditi vozili bi u Birkenau gdje su ih ubijali. Ja sam dobio neku upalu pluća i poslali su me u logorsku bolnicu. Sjećam se krikova i vike ljudi kojima su amputirali udove bez anestezije, sa testerom. Danas to zvuči nevjerovatno, kao da gledate neki film strave i užasa, ali to je bilo istina

Čuvajući guske

Pošto sam bio slab, dali su mi, za logorske uvjete, lagan posao - da čuvam guske u krugu logora. I tako je jednog dana bilo sunce, a ja sam se naslonio na neki zid i zaspao. Prolazio je tu neki mladi SS oficir i vidio kako su guske prošle ispod žice, a ja spavam. Počeo me tuči kožnatim bičem, a ja sam počeo da plačem i vičem, i to na hrvatskom jeziku. Odjednom me je prestao tuči i pitao - otkud si ti mali. A ja sam kroz plač rekao - Iz Osijeka, gospodine. A ko ti je ćaća? Zamislite, 2000 kilometara od Osijeka obraća ti se SS-ovac kojeg smo smatrali gospodarem naših života i pita za ćaću? A ja mu iskreno kažem - Mirko, konobar iz hotela Central. A on kaže - on je mom starom davao svaki dan rakiju i kafu i nije mu nikad naplatio. Uzeo me i odveo k sebi i od tog dana ja sam dobio i novo odijelo i bolju hranu i pazili su me, niko me nije tukao, niko me nije gurao. Čuvao sam njegovog psa i tako sam si spasio život za daljnjih šest mjeseci. Nažalost, on je nešto pogriješio, uhvatili ga sa nekim ženama SS-ovkama i poslali ga na Istočni front. 

Opet sam vraćen u rudnik, ali ovaj put sam dobio teži posao jer su šefovi htjeli da mi se osvete što sam neko vrijeme živio bolje od njih. Uskoro sam toliko malaksao da su me odredili da idem u Birkenau. 

Ali snašao sam se. Pobjegao sa kamiona u kojem su nas vozili i umiješao se među Mađare, jer sam znao mađarski. Nakon toga tražili su nekoga ko zna njemački i ja sam se javio. Tako sam postao kurir - laufer. Moj posao je bio da stojim na kapiji logora Auschwitz, onoj kapiji na kojoj piše Arbeit Macht Frei i nosim poruke u kancelariju. Dobio sam neku crnu uniformu na kojoj je pisalo Laufer. 

Nisu samo Židove ubijali

Tako sam iz dana u dan trčao. Prolazio sam pokraj logoda gdje smještali Rome. Jedan dan bilo bi ih 1500, za dva dana višao bih prazne barake. 

Nisu ubijali samo Židove. Ubijali su Rome, i druge. U Jasenovcu su ubijali i pravoslavce, djecu sa Kozare. Znači, to se nije dešavalo samo u Auschvitzu. 

Nedavno sam bio u Tuzli i odveli su me na brdašce gdje se nalazi osamdeset grobova djece muslimanske, pravoslavne, kršćanske... sve ih je pobila ista granata u jednom danu. I onda shvatio da se genocid koji se nad nama desio, zapravo dešava i dalje, da se dešavao u Srebrenici, u Tuzli, Sarjaevu, i da se to nastavlja i da treba reci dosta.

Imao sam sreću da su Rusi brzo napredovali, pa je Auschvwitz  evakuiran a nas su SS-ovci natjerali na tzv. marš smrti. Ko nije izdržao marš, njega bi ubili. Potom bi nas utovarili u otvorene vagone i odveli u Njemačku. Tamo sam u Bergen Belsenu radio u jednoj tvornici streljiva, koliko sam mogao, jer mi je noga smrznuta. 

Tek poslije rata sam saznao da je  250 metara zračne linije od mene umrla Ana Frank. Ona je samo jedno od 1.500.000 jevrejske djece koja su ubijena u logorima smrti. 

Srećom po mene, opet je naišao jedan dobar čovjek, jedan Srbin koji je okupljao sve nas koji smo sa prostora Jugoslavije. Od jedne žene čuo je priču koja mu se učinila slična sa mojom pričom. On je shvatio da bi ta žena mogla biti moja majka. I zaista, ja sam se sa majkom ponovo susreo nakon što smo više od dvije godine bili razdvojeni. 

Na filmu sam radio više nego u rudniku

Poslije oslobođenja i povratka u Jugoslaviju, nešto je u meni i dalje tinjalo. Nešto me tjeralo prema kazalistu i kasnije prema filmu. I tako sam došao na akademiju,  a jedan dan, slučajno, opet je neko došao među nas i pitao ko zna Njemački. Javio sam se. Tako sam ušao u filmsku ekipu na filmu Kozara... I jednoga dana, nakon mnogo godina,  našao sam se u Hollywoodu i počeo raditi na velikim američkim filmovima.

Jednom sam saznao da traže producenta za Šindlerovu listu. Nije lako uspjeti u Amrici, ali ja sam se prijavio na audiciju i Stevena Spielberga uspio ganuti svojom pričom iz Auschwitza. Tako sam počeo raditi na njegovom filmu, ali, vjerujte, radio sam mnogo više nego u rudniku. I film je dobio Oskara.

Treba znati živjeti sa drugima

I evo danas, mi obilazimo mjesta u Hrvatskoj i regiji i držimo predavanja mladima, kako se Holokaust ne bi zaboravio. Željeli bismo da i vi jednog dana svojoj djeci ispričate ovu priču, da se takve stvari više ne bi desile, kako više ne bi došlo do fašizma. 

Trpjeti jedan drugoga. Voljeti jedan drugog. Živjeti sa drugima. Ne dozvoliti da se dogodi '91., '41, ili '14. Svi ratovi su proistekli iz toga što su ljudi mrzili jedni druge. Kako se danas, u 21. stoljeću, može desiti da majka jednog bijelog djeteta kaže da neće da ono u školi sjedi pored romskog djeteta? Tako se rađa fašizam. 

Zato vas molim da svaki put kada imate priliku zaustaviti bilo koji, pa i najmanji čin koji vodi ka neofašizmu, to uradite. 

Recite ne! 

Molim vas zaustavite!

Hvala!

Zabilježila: Vesna Andree Zaimović, Radiosarajevo.ba