Preminuo je veliki hrvatski pisac Slobodan Šnajder

Velik hrvatski književnik, dramatičar, prozaik i publicist Slobodan Šnajder preminuo je u 78. godini života, potvrdila je porodica, te Hrvatsko društvo pisaca. 

"Slomljena srca javljam da je moj tata, svima ovdje poznat kao Šac, jučer preminuo.

Želim da znate koliko mu je značila ova zajednica koju smo zajedno vodili, trudio se oko objava, veselio komentarima i mnoge od vas smatrao ne samo pratiteljima, nego prijateljima. Bili ste iskra koja mu je zadnje godine učinila ljepšima. Hvala vam na tome", objavila je njegova kći Tena na Šnajderovoj njegovoj stranici na Facebooku 

"Druže Šac, za mene si besmrtan" 

Među prvima su se od Šnajdera se oprostio naš veliki pjesnik Mile Stojić. 

"Umro je Šac. Velika, golema tuga. Requiescat in pace", napisao je Stojić. 

Od Šnajdera se oprostio i književnik Miljenko Jergović. 

"Hrvatska književnost ostala je bez svoga najvažnijeg pisca. Moja gimnazijska generacija bez onog čije smo replike iz Hrvatskog Fausta znali na pamet. Kasno je postao romanopisac, pa se onda žalio što se prozi nije okrenuo ranije, čemu smo se mi uglavnom smijali. Šnajder umio je umilno da se žali na okolnosti. A romanopisac postao je zato što njegove drame u Hrvatskoj nisu igrali, a njegov europski najčuveniji dramski tekst, Hrvatski Faust, u Hrvatskoj je, u Zagrebu i u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu skoro pola stoljeća bio zabranjen. Zabrana je nadživjela autora. Zabrane, prešućivanja i protjerivanja jedini su solidni dio hrvatske kulture. Slobodan Šnajder najveći je hrvatski dramski pisac kojeg smo uz Krležu imali. Europski romanopisac u hrvatskoj kulturi i književnosti, jedan od dvoje-troje takvih u povijesti...", naveo je, uz ostalo, Jergović. 

"Počivao u miru, poštovani g. Šac", napisala je i Daria Žilić, književnica. 

"Počivao u miru", istakla je Hasija Borić, poznata dramska umjetnica. 

"Otišao je drug Šac, Slobodan Šnajder, drug Stari kako je htio da ga zovemo. Prijatelj, koji je beskompromisno, što nije česta karakteristika među ljudima od pera, stajao uz Radničku frontu, uz lijeve, humanističke ideje jednakosti, solidarnosti, pravednosti... Druže Šac, za mene si besmrtan, nije trebalo sumnjati...", navela je Katarina Peović, nekadašnja saborska zastupnica te istraživačica medija i kulture. 

Veliko djelo 

Slobodan Šnajder, hrvatski pisac i publicist, rođen je u Zagrebu 8. jula 1948. godine. Diplomirao je filozofiju i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je suosnivač i glavni urednik teatrološkog časopisa Prolog, te urednik edicije izdavačke kuće Cekade. Prozu, eseje, kritike i drame objavljuje od 1967. godine. 

Pozornost kazališta i kritike privukao je već prvim dramama (Minigolf, 1968.; Histerična bajka, 1969.; Vrtuljak ljubavi, 1974.; Metastaza, 1974.; Shocking, 1977) i dramoletima (Neki Jona, 1973., i Juraj se bori protiv Svetoga Zmaja, 1974.), kojima je utvrdio politički angažiranu književnu poetiku, s Bertoltom Brechtom kao glavnim uzorom. 

Dramom Metastaza navijestio je niz »drama biografije« koje prikazuju živote povijesnih ličnosti, osobito iz književnosti i kazališta, buntovne intelektualce i umjetnike u oporbi prema vladajućoj ideologiji (Kamov. Smrtopis, 1977.; Držićev san, 1979.; Hrvatski Faust, 1981.; Confiteor, 1983.; Dumanske tišine, 1986.; Gamllet, 1987.; Draga Tilla, 1991.; Nevjesta od vjetra, 2003.). Pisao je i drame ratne tematike (Utjeha sjevernih mora, 1992.; Zmijin svlak, 1994.). 

Šnajderove tekstove odlikuje fragmentarnost, epizodičnost, otvorena prostorna i vremenska struktura, aluzivnost, zahtjevnost scene, interkulturalnost i intermedijalnost. Kazališne kritike i eseje sakupio je u knjizi Radosna apokalipsa (1988.), a proze je sabrao u zbirci Knjiga o sitnom (1996.). U proznom fragmentu Snebivanje (1979.) i u neobjavljenoj drami Bauhaus (Zagrebačko kazalište mladih, 1990.) pisao je o studentskom pokretu iz 1968. godine, u kojem je i sam sudjelovao. 

Šnajderova drama Enciklopedija izgubljenog vremena izvedena je u HNK u Varaždinu, 2011. godine, a drama Kako je Dunda spasila domovinu postavljena je u Istarskom narodnom kazalištu u Puli, 2012. godine. Drame su mu izvođene su i u inozemstvu (Hrvatski Faust, Theater a.d. Ruhr, 1987., te Burgtheater, Beč 1993.). Pisao je kolumne u Glasu Slavonije (1993.) i u Novom listu (od 1994.). Izbor kolumna iz Novoga lista objavio je u knjigama Kardinalna greška (1999.) i Umrijeti pod zvijezdom (2005.).

Među Šnajderovim proznim djelima ističu se i zbirka novela 505 sa crtom (2007.), roman Morendo (2012.), ratno-ljubavna priča složene strukture, čija se radnja odvija u bolnici iz perspektive pripovjedača kao bolesnika, roman Doba mjedi (2015.), koji prati sudbinu Folksdojčera od njihova iseljivanja iz Njemačke u XVIII. st. do protjerivanja nakon Drugoga svjetskog rata te najnoviji povijesni roman Anđeo nestajanja (2023.) koji, kroz sudbinu glavne junakinje Anđe Berilo, prikazuje sudbinu jednog naroda i pripovijeda o ljudima koji vjeruju u ideale čak i kada se u njih nepovratno razočaraju. 

Dobitnik je brojnih nagrada među kojima se ističu Nagrada Branko Gavella za dramu Hrvatski Faust (1982.); Nagrada Marin Držić za drame Kosti u kamenu (2006.), Kako je Dunda spasila domovinu (2008.) i Enciklopedija izgubljenog vremena (2009.); Nagrada Meša Selimović za roman Doba mjedi (2016.) te Nagrada Višnja Machiedo za najbolje književno-esejističko djelo napisano na hrvatskom jeziku za knjigu eseja Umrijeti u Hrvatskoj (2019.). Djela su mu prevedena na brojne svjetske jezike.