Preminuo Nusret Smajlović Libe, policajac koji je hapsio "Kuduza"

U Sarajevu je u petak, 26. marta, u 76. godini preminuo Nusret Smajlović Libe, bivši dugogodišnji uposlenik Ministarstva vanjskih poslova, poznati policijski profesionalac i, prema mnogim svjedočenjima, jedan od važnijih aktera odbrane Sarajeva.

Osim istaknute ratne uloge, Smajlović je ovdašnjoj javnosti poznat i kao prijeratni policajac u Sarajevu, šef Odjela za potrage republičkog MUPBiH.

Lov na Keču

Tokom policijskog rada, po osobnim svjedočenjima, bavio se istraživanjem terorizma, ubistava na teritoriji Bosanske krajine, ali i suzbijanjem prometa i proizvodnje narkotika na širem prostoru bivše Jugoslavije, pa čak i izvan granica bivše države.

Kao šef Potraga u Gradskom SUP-u Sarajevo, Smajlović je ostao upamćen po učešću u organiziranu potrage za Junuzom Kečom, čovjekom o kojem je Ademir Kenović, a po čuvenom scenariju Abdulaha Sidrana, snimio kultni film "Kuduz".

Kečo je, kao što je poznato, prije tačno 36. godina, 21. marta 1985. godine, u selu Gornja Bioča, kod Hadžića, u kući Halila Džambasa, izvršio ubistvo supruge Raseme Fazlibašić.

Kobnog dana, oko 19.00 sati Kečo je, u divljem nastupu ljubomore, nožem nasmrt izbo Rasemu. Bježeći iz krvave sobe, naletio je na nesretnog Halila Džambasa, vlasnika kuće u kojoj se desilo ubistvo, lakše ga povrijedio istim nožem i potom pobjegao u šumu.

Zločin je potresao cijelu bivšu Jugoslaviju. Kreće zato neviđena potjera za Junuzom na području Lepenice, Rakovice, Kiseljaka, Kreševa, Fojnice, Tarčina, Pazarića, Bradine, Raštelice, Hadžića, Blažuja…

Tri mjeseca kasnije, Kečo je ranio i Atifa Bužu s kojim je Rasema bila u vezi. Naime, napadač se 15. juna 1985. godine prišunjao Bužinoj kući, te je, nakon što ga je vidio na ulaznim vratima, u njega ispalio hitac iz lovačke puške. Međutim, kako su patrone puške bile napunjene sitnom sačmom Bužo je prošao bez težih povreda.

U ispovijesti koju je 2018. dao rahmetli Asafu Bečiroviću, našem prerano preminulom kolegi i vrsnom profesionalcu, u magazinu "Start BiH". (LINKATI https://startbih.ba/clanak/nusret-smajlovic-libe-kako-sam-hvatao-junuza-kecu/103087), Smajlović je kazao:

"Republički MUP je okupio ekipu kojom sam ja rukovodio. Pored ostalih, tim su činili i Miro Jovanović, član specijalne jedinice, te Ivo Andrić, komandir stanice milicije u Kiseljaku. Moralna, stručna osoba. Junuza Keču smo hvatali 90 dana. Bilo je lakše uhvatiti ubicu u New Yorku nego na selu. Junuza niko, premda je zalazio u svoje selo, nije smio prijaviti. Bješe to najteža potraga u mojoj karijeri. Preko dana smo boravili u nekoj razvaljenoj šupi, ponad Junuzovog sela. Tu smo i spavali. Ni seljaci iz njegovog sela nisu znali za nas. Iza akšama smo se spuštali u selo gdje je Junuz dolazio po hranu. Od vojske sam dobio pušku sa noćnim nišanom. Ako imate na umu da je Junuzu za ono što je uradio prijetila smrtna kazna, da je u međuvremenu održan sastanak kolegija republičkog MUP-a sa kojeg nam je poručeno da moramo paziti na svoje živote, sami zaključite zbog čega ta puška i kakva je sudbina bila namijenjena Junuzu", pričao je.

Bliski susreti

Prisjećao se da je tokom potrage imao "tri bliska susreta sa Junuzom".

"No, nisam pucao. Najprije, tada nisam bio siguran da se radi o njemu, noć je, ne vidite ima li nešto od oružja u rukama. U međvremenu, novinari nas kritikuju, pišu da smo nesposobni, da nam Junuz ometa radioveze, mijenja programe na televiziji, isključuje struju i slične gluposti. Ali samo nas desetak koji smo uključeni u potragu, znamo da to nije istina, a milioni ljudi koji čitaju novine, pojma nemaju!", govorio je Libe.

U međuvremenu je Kečo nabavio pušku i 76 patrona, a seljani mu hranu ostavljaju ispod plasta sijena.

"Saznamo da na njivi, u svom selu, ima plast sijena pod koji mu seljani dostavljaju hranu. A u obližnjoj kruški, njenom udubljenju, ostavljaju mu pisma. Saznamo i da će jedne večeri, između ponoći i jedan ujutro, doći po hranu. Prenesemo tu informaciju Dušku Zgonjaninu, šefu Državne bezbjednosti u Sarajevu. Nije dozvolio da ga tu noć mi hapsimo, nego je poslao četu specijalne jedinice, kojom je komandovao Dragan Vikić. Naravno, pobunim se. Objasnim da oni nisu spremni za to hapšenje, da ne poznaju teren, da nemaju vremena za pripremu akcije. Uprkos tom objašnjenju, u Sarajevu se opredijele za specijalce. Oni jesu opkolili Junuza, ali ga nisu uhvatili. Pobjegao im je. Nakon mjesec, ista stvar, isti akteri. Junuz opet pobjegne specijalcima. Specijalcima su vježbe uvijek uspijevale, akcije baš i ne", šalio se Smajlović.

Kad je Adem progovorio

Junuza i dalje nije bilo, uspješno se krio. A Libe se zainatio da ga uhvati il' ga neće biti. Sjedne, tako, jednog dana, u službeni landrover i pravac u Kiseljak. U Hadžićima svrati po kolegu. Adema su našli kako radi na nekoj vikendici, pisao je rahmetli Bečirović.

"Pokupim ga, strpam u landrover pa pravo sa njim u Sarajevo, u zatvor. Mogao sam ga u zatvoru držati tri dana. Zamolim komandira straže da nikog ne obavještava o tome da sam priveo Adema, ali i da nikog ne pušta kod njega. Kupim mu cigara, hrane, keksa. I sutradan ga zamolim da mi kaže gdje je Junuz. Objasnim da ga niko neće tuči, da mu dlaka sa glave neće faliti, da ja znam da Junuz nije imao namjeru ubiti Rasemu. Adem se rasplače i otkrije mi da je Junuz u Budvi!" kazivao je rahmetli Smajlović.

Adem je, sjetit ćete se, lik (istina u flimu mu je bilo ime Salem) kojeg odigrao čuveni Božo Bunjevac ("Saleme, pita moj babo kako si? "..."Ne mogu ja to zapamtiti, ja ću reći da si ti umro").

O novim saznanjima su ponovo obaviješteni Državna bebzjednost (DB) i Zgonjanin, koji hapšenje na osnovu Libetovih informacija (Libe se ljutio, gdje neće) prepuštaju Crnogorcima.

Zlatnik s Titovim likom

Oni i jesu uhapsili Keču, ali slučajno, ispričao je Libe za "Start":

"Naime, Junuz je i u Budvi radio na vikendicama imućnih ljudi, funkcionera, koji su ga, kao i ovi naši, krili! No, ušao je u jedan granap da kupi nešto za jelo. Slučaj je htio da i budvanski milicioner ogladni. Tako su se Junuz i on obreli u istom granapu. Milicioner je Junuza odmjerio od glave do pete, sjetio se opisa zločinca u potjernici koju je pročitao i pitao Junuza za ličnu kartu. Ovaj je rekao da nema, milicioner ga privede u stanicu. Tu su vidjeli o kome se radi. U zadnjem džepu hlača našli su mu ličnu kartu oblijepljenu selotejpom. Kad su ga doveli u Sarajevo, bio je siv od batina".

Ipak, država je cijenila Libetov doprinos. Za "slučaj Kečo" Smajlović je dobio priznanje, "zlatnik s likom druga Tita", koji mu je uručio Sredoje Nović, današnji SNSD-ov političar, a tadašnji pomoćnik sekretara republičkog SUP-a.

Za ubistvo je Junuz Kečo osuđen na 15 godina robije u Kazneno-popravnom domu Foča. Početak agresije na BiH navodno ga je zatekao u rodnom mjestu, jer je imao vikend za posjetu porodici.

U odbranu BiH uključio se 4. aprila 1992. godine. Poginuo je 19. augusta 1993. u Gojakovcu, nadomak svoje kuće u Gornjem Žeželevu, zajedno sa svojom pastorkom Sanelom, Raseminom kćerkom, čiji lik je utjelovila Ivana Legin. Snajperista Hrvatskog vijeća odbrane upucao je prvo Sanelu, a kada joj je Kečo pritrčao u pomoć, da je izvuče, ubio je i njega. Za izuzetne zasluge Junuz Kečo je nagrađen najvećim ratnim priznanjem "Zlatni ljiljan".

Ratne godine

Smajlović je 1988. godine imenovan za zamjenika komandira Stanice milicije Aerodrom Sarajevo, odakle je 1991. premješten na mjesto načelnika Potraga u republičkom MUP-u, gdje je dočekao rat.

Nakon istaknute ratne uloge, o čemu bi se, kažu, mogao snimiti politički triler, Smajlović je imenovan na funkciju ministra savjetnika Kontraobavještajne službe MVP-a BiH. Potom je decembra 1994. godine imenovan za prvog sekretara u Ambasadi BiH u Budimpešti, da bi polovinom 1996. dobio rješenje o povratku u MVP BiH. Četiri godine kasnije dobit će rješenje za konzularnog radnika u Ambasadi BiH u Atini.

Kao i mnogi slične životne sudbine, i Smajlović je u poratnim godinama doživio brojne nepravde, te se "borio da dokaže da je profesionalno obavljao sve zadatke, i u policiji i u diplomatiji, da u odbrani BiH ima ogromne zasluge, da je u diplomatiji pokušao mnogo toga da ispravi"...Ukazivao je na nezakonitosti i bivao žrtvom svoje borbe za bolju BiH.

Neugodnosti je doživljavao i tokom penzionerskih dana.

O svojim dramama govorio je svojevremeno za portal Depo.ba. 

Iza Nusreta Smajlovića Libeta su ostali sin Merim, kćerke Merima i Rubina, unučad Hana, Anur, Kan i Leda, sestre, zetovi, snahe i druga brojna rodbina, prijatelji i kolege koji s poštovanjem govore o Smajloviću.

Neka je vječni rahmet i hvala Nusretu Smajloviću Libetu, kao i hiljadama onih koji su se borili za ovu zemlju.