Preminula Radmila Rangelov Jusović: Život posvetila obrazovanju

Radmila Rangelov Jusović preminula je jučer, a od nje se opraštaju brojni prijatelji i kolege.

Rangelov Jusović je bila uposlenica Udruženja građana Centra za obrazovne inicijative Step by Step.

Sahrana će biti održana u Sarajevu, 15. februara.

"Danas je naša Radmila Rangelov Jusović odlučila da bolje obrazovanje pravi sa nekog drugog, mnogo mirnijeg i mnogo boljeg mjesta.

Počivaj u miru naša Rado!

Od večeras nova zvijezda na nebu!", napisali su iz Centra putem Facebooka.

"Komemoracija je planirana za 17:00 časova i zbog epidemioloških mjera prinuđeni smo organizovati komemoraciju zatvorenog tipa.

Za hiljade ljudi koji žele da se pozdrave sa Radom, obezbijedili smo prenos komemoracije, koju ćete moći pratiti putem kanala njenog dragog Stepa.

Zahvalni smo na hiljadama divnih poruka, pisama i telegrama. Rada nas je spojila i u to ime nju i slavimo! Počivaj u miru naša zvijezdo!", napisali su danas iz Centra.

Od nje se oprostila i bh. književnica Nura Bazdulj Hubijar.

"U četvrtom razredu mi je isti predmet predavao prof Slobodan Rangelov. Koliko Aleksića nisam voljela, toliko i još više sam voljela Rangelova. Ne samo ja. Svi smo ga čisto obožavali.

Uvijek pozitivan, uvijek sa čarobnim osmjehom, dobroćudan, blag, kao da je u neku ruku svima nama bio roditelj. Bio je vojno lice, pukovnik po činu (mislim) i na nastavu je uvijek dolazio u uniformi. Velike, drage, bistre oči, brkovi i smijeh, to je u moj duši još živo. Jednom se razbolio. Ležao je na ORL odjelu Vojne bolnice. U grupama smo mu išli u posjetu.

Prilikom jedne takve posjete zatekli smo njegovu porodicu, ženu Božicu, malenu kćerku Radu, imala je pet godina, i sina kome ime nisam upamtila. Rada i ja smo na 'prvu kliknule', čisto se vezale na neki divan, djetinji način.

Božica me zbog toga pozvala da ih posjetim u njihovom stanu. Išla sam više puta, dugo se igrala sa Radom. Imala je krupne crne oči i kao tuš crnu kosu koja je sezala do ispod ušiju, ravno podrezana. Sa jedne stane je zabacivala iza uha, sa druge se razlijevala preko lice. Čim bi onaj dio iza uha krenuo da izađe, istog časa bi ga vraćala nazad.

Moj dragi profesor se smješio, ponekad igrao sa nama, govorio da ne zna ko je neumorniji, Rada ili Ciganče. Naime, mene je uvijek tako zvao i mogu se zakleti da mi je to u cijelom životu bio najdraži nadimak.

Možda zato što volim Cigane. Iskreno, na ciganče ni po čemu nisam sličila, smeđa kosa i zelene oči, a crnooka i crnokosa, pomalo i tamnoputa Rada je bila sličnija...
Profesor Slobodan je dolazio mojoj kući- Želio je upoznati ljude koji su rodili i odgojili tako divno dijete. 

Babo i on bi dugo pričali i baš se sprijateljili. Zbog njega mi je dopustio ići na matursko veče na koje je sjećanje sasvim blijedo. Svirao nam je i pjevao Narcis Vučina. Nisam probala ni cigaretu, ni piće, ni najblaže, nisam plesala, nisam ni znala plesati.

Sa stolice se nisam pomogla. Sa mojim profesorom sam pričala o znamenitim ljudima, tačnije njihovim mentalnim poremećajima. I Hemingveju, tačnije njegovom romanu 'Starac i more'. Kad sam ga upitala zašto on ne ustane i pridruži se onim koji su se vidno veselili, kazao je nešto u smislu – Večeras, ciganče, možem vidjeti kako izgleda kad stari panj hoće da se zapali.

Gledao je u plesni podij. Tamo su te lijepe mlade djevojke lepršale ushićene i radosne, a među njih se ubacivali neki profesori koji bi im komotno mogli biti očevi. Moj dobri profesor je kazao: Ni vatre da vidiš plamen i uživaš u njemu, ni toplote da može ugrijati. Samo dim koji osjetljive može iritirati.

Poslije sam otišla na studije, još dva-tri puta posjetila moje Rangelove. Poslije otišla u Travnik. I tako, pogubili se. Odmah nakon rata zvala sam ih telefonom. Automat mi je javio- Birali ste nepostojeći broj. Zvala sam informacije. Broj nisu imali. Prošlo je više od deset godina i jedan dan, listajući 'Oslobođenje', među smtrovnicama ugledam draga lica – Slobodana i Božice Rangelov. Obilježavanje neke tužne godišnjice smrti. Izračunam da su umrli za vrijeme rata i osim istinske tuge ispuni me nelagoda pa i strah da ih je neko ubio jer je on pukovnik JNA, Slobodan... A nisam mogla ništa saznati.

A uskoro zatim zovnu me telefonom neki dragi glas i predstavi se – Rada Rangelov. Jedva sam te našla. A prosto sam morala.

Bila sam jako radosna što je čujem. Također mi je donijelo olakšanje da ih je oboje u jednom času ubila granata koja je uletjela u stan...Divni, dragi moji. U srcu ću ih čuvati dok sam živa", napisala je Bazdulj Hubijar.

Zatim je dodala:

"Naprosto moram naknadno ubaciti nekoliko rečenica. Danas, 13.02.’21. na sajtu 'COI Step by step' vidim fotografiju mlade žene iznad koje piše Radmila Rada Rangelov Jusović.

Ispod kratak tekst koji završava rečenicom 'Od večeras je naša Rada nova zvijezda na nebu.' Smrzla sam se. Bože, je li to moje lane, moja curica? Nikad nisam čula da je iko zove Radmila. Poslala sam poruku Centru za obrazovne inicijativa „Step by step“ u kojem je Dr Rada bila izvršna direktorica.

U par rečenica sam im kazala koja je moja Rada i pitala radi li se u o njoj. Nažalost, odgovor je bio potvrdan. Javio mi se gosp. Nedim Kraišnik i kazao da to JESTE moja djevojčica i da mu je znala pričati o meni.

Moto Centra na čijem je čelu bila baš i liči na moju Radu. „Mjesto na kome se skupljaju ljudi i rađaju ideje, kako bi zajedno stvorili dobro obrazovanje i čuvali radost djetinjstva za svako dijete.“

Nastavi sjati, zvjezdo! Vječan je tvoj sjaj", napisala je književnica Bazdulj Hubijar.