O festivalu Pravo Ljudski: Na kafi s Kumjanom Novakovom

Pravo Ljudski, festival kreativnog dokumentarnog filma, svakog novembra publici u Sarajevu ponudi program bogat društveno angažiranim dokumentarnim filmom. Bez crvenog tepiha i neopterećen glamurom, Pravo Ljudski posjetiocima i posjetiteljicama osim filmova nudi i diskusije, debate s autorima i autoricama filmova, izložbe, radionice za mlade, a ulaz na sve sadržaje je slobodan. Ovo je festival na koji su dobrodošli svi. Barem svi koje zanima kako žive ljudi koji su nam daleko od očiju, a s kojima imamo toliko toga zajedničkog: Palestinci u Gazi, progonjeni Jevreji, žene koje su preživjele masovna silovanja, žrtve torture, državljani zemalja u kojima vladaju totalitarni režimi...

Do devetog izdanja Pravo Ljudski festivala ostalo je još nekoliko mjeseci, ali nije rano za njegovu najavu jer vrijedni tim na programu radi tokom cijele godine. O festivalu Pravo Ljudski, temama koje otvara i mjestu koje ima na bosanskohercegovačkoj kulturnoj sceni razgovarali smo sa suosnivačicom i kreativnom direktoricom festivala, Kumjanom Novakovom.

Razgovarala: Tamara Zablocki, Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba: Gotovo deset godina je prošlo od osnivanja festivala Pravo Ljudski. Kao suosnivačica, kreativna direktorica i jedna od "osovina" festivala, kako danas gledate na njegovo pokretanje i razvoj? Gdje je mjesto Pravo Ljudski festivala na mapi kulturnih dešavanja u Sarajevu?

Novakova: Pravo Ljudski će ove godine tokom druge sedmice novembra predstaviti svoje deveto festivalsko izdanje. Kao i svaki u političkom i ekonomskom smislu nezavisni festival, i pored toga sto "raste" evo skoro pa deceniju, još uvijek traži svoje mjesto. Traži sebe, istražuje. Nedavno sam se vratila nekim lektirama, pa sam ponovo nadošla na naizgled naivnu tvrdnju Adorna da umjetnost može progovoriti jedino ne govoreći ("Art is only able to say [it] by not saying it"). Mislim da je to jedna od bitnih karakteristika nezavisnog umjetničkog i kulturnog stvaralaštva i djelovanja: svako izdanje jednog nezavisnog festivala (ili bilo kakve umjetničke produkcije i intervencije) dešava se, u konceptualnom smislu, na različitim mjestima "mape" (naravno ukoliko uopće možemo svu proizvoljnost i "stihijnost" javnog prostora u BiH i regiji definirati kao kulturnu mapu). Svi mi koji djelujemo u tom, prema svemu sudeći, haotičnom javnom prostoru (sto nije nužno loše!), svaki put se iznova nadamo da smo tamo gdje trebamo biti i gdje zapravo možemo biti: tamo gdje smo nekome ili nečemu potrebni, tamo gdje smo (ne)pozvani, i naravno tamo gdje se osjećamo donekle slobodni da se otvorimo i sebi i drugima.

Ta "neuhvatljivost" nezavisne umjetničke scene i kulture koje proizilazi od tog djelovanja po principu "ovdje i sada" istovremeno predstavlja i njeno prokletstvo: nemoguće je izgraditi trajna partnerstva sa javnim institucijama, odnosno "mapirati se" kod raznoraznih ministarstva, općina, a o globalnim neoliberalnim upravljačkim strukturama da i ne govorim. Ukoliko stavimo po strani diskusiju da bi takva partnerstva stavila pod upitnik ne samo finansijsku, već i političku nezavisnost djelovanja, uzimajući u obzir činjenicu da je saradnja moguća bez programskog uplitanja partnera, i dalje je saradnja nemoguća iz razloga što svaki nezavisni kulturni akter djeluje transparentno i uvijek u javnom interesu, što naravno nije slučaj s političkim, odnosno finansijskim strukturama. Time je nezavisno djelovanje uvijek na rubu egzistencije, što prema mom mišljenju nije nužno loša vijest!

Radiosarajevo.ba: Kako birate filmove za program festivala? Uzimate li u obzir kontekst Sarajeva i BiH i na koji način?

Novakova: Proces selekcije je dug, a koncipiran je u nekoliko faza i razvija se u nekoliko smjerova. S jedne strane otvaramo javni natječaj za jedan dio festivalskih programa: takmičarski program za nove autore i autorice i program kratkog filma. S druge strane tim i vanjski saradnici i saradnice kuriraju dobar dio programa, predstavljajući najbolja festivalska ostvarenja nastala u toku zadnje dvije godine, retrospektivne i fokus programe, specijalne projekcije i slično. Svako ostvarenje koje postane dio festivalskog programa zauzima određeni stav prema prilikama u bh. društvu, odnosno u regiji, budući da smo dio regije u kojoj su subjekti i u političkom i u svakom drugom smislu međusobno ovisni.

Radiosarajevo.ba: Za koje teme smatrate da je dobro što ih je Pravo Ljudski obrađivao baš ovdje, baš sada?

Novakova: Primjera ima mnogo. Navest ću dva. U sklopu 7. izdanja festivala predstavili smo program In the Hub - Women Make Movies, gdje smo stavili ženski film i rediteljicu u fokus i time kreirali multimedijalni prostor samoizražavanja i prenošenja ženskog iskustva. Između ostalih filmova u sklopu ovog programa, prikazan je film Prizivanje duhova (Calling the Ghosts) iz 1996. godine, redateljskog dvojca Mandy Jacobson i Karmen Jelinčić, koji predstavlja autentično svjedočenje Nusrete Sivac i Jadranke Cigelj, žena koje su preživjele zlostavljanja u zloglasnom logoru Omarska. Nakon projekcije, uz podršku stručnjakinja TRAIL-a koje su jedne od rijetkih koje se bave tom temom na teritoriji čitave BiH, imali smo otvoreni razgovor o ratnim silovanjima u BiH, i prvi put progovorili o tome u javnom prostoru, u kino +sali koja ima kapaciteta od skoro 200 mjesta i koja je tom prilikom bila prepuna. Kako obično biva, a da toga nismo bile ni svjesne, politički establishment Britanije je već radio na tome da pitanje ratnih silovanja postavi visoko na agendi, pogotovo posjetom ministra vanjskih poslova Britanije krajem oktobra 2012. godine kada se je susreo s predstavnicima udruženja porodica žrtava u BiH, te predstavio inicijativu UK za formiranje velikog tima eksperata koji će putovati u ratna žarišta i skupljati dokaze o masovnim seksualnim zločinima. To su procesi koji su prethodili Globalnom samitu posvećenom prevenciji seksualnog nasilja u konfliktima koji se u junu ove godine desio u Londonu i činjenica da smo s dijelom našeg programa pokazali da smo ne samo svjesne problema, već da smo spremne da se ozbiljno bavimo time, je ništa drugo no sreća. Ne radi se o zadovoljstvu, o ponosu, radi se o sreći.

Ratna silovanja, tema kojom ćemo se baviti još dugo

Slično je bilo s prošlogodišnjim programom posvećenom filmskim kolektivima. Akcenat je bio na kolektivno djelovanje uopće, a film je naravno bio samo metafora. Tako smo kroz 23 filma u sklopu tog programa predstavili borbu radnika i radnica Italije, Francuske, Britanije, Španije... Prikazali smo prvi put u regiji kompletnu produkciju Medvedkin grupa, odnosno radničke filmovi koji dokumentuju radničku 1968. Interesantno je da se radi o borbi francuskih radnika i radnica za pravo pristupa kulturi, koja je prema njihovom uvjerenju osnovni faktor klasnih razlika! Iz današnje perspektive, očito je da se radi o političkoj avangardi. Ekipi festivala je ovo bio uvod i priprema za sarajevski februar.

Radiosarajevo.ba: Festival kreativnog i angažovanog dokumentarnog filma zvuči kao nešto što ne privlači najširu publiku - ne samo u BiH nego i inače - radije "ljudskopravaše" i različite aktiviste. Ko gleda dokumentarce na Pravo Ljudski festivalu?

Novakova: Pravo Ljudski i dalje okuplja, i to ne samo da je bitno, već je i jedan od odlučujućih faktora da nastavimo. Sigurno da kreativni dokumentarni film privlači uži krug ljudi koji s jedne strane imaju u jednom građanskom smislu potrebu da progovore, da čuju, da saznaju nešto novo, ali s druge strane žude da informacija, sadržaj, znanje nije upakovan u formi recepta, formule odnosno odgovora. A to je umjetnost, odnosno nezavisna kultura.

Ono što je vrlo interesantno je da svako novo festivalsko izdanje okuplja i nova, nepoznata lica čak i u slučaju Sarajeva. Naravno, još bitnije je da nam se iz godine u godinu vraća određeni broj ljudi koji redovno prati program festivala. Međutim mi nismo tip festivala koji maše statistikama. Bezbroj puta smo pokušali iskomunicirati da ukoliko postoji i jedna jedina osoba koja sjedi u kinosali i gleda film, trebamo nastaviti raditi.

Na koncu, profil naše publike je koliko god to zvučalo neočekivano, poprilično šarolik, budući da smo prije svega filmski festival kreativnog dokumentarnog filma, a tek onda društveno angažirani. Sve dok je to slučaj, smatram da smo na dobrom putu, jer u dugoročnom smislu pokretač može biti jedino sinergija različitih djelovanja, ne određene grupe.

Pravo Ljudski nudi intimniji odnos prema filmu

Radiosarajevo.ba: Festival svake godine posjeti brojna publika iz inostranstva. Šta je Pravo Ljudski festival dao Sarajevu i sarajevskoj, bh. publici? Da li je doprinio senzibiliziranju ljudi o određenim temama?

Novakova: Nadam se da svako festivalsko izdanje "daje" nešto novo Sarajevu i sarajevskoj, bh. publici. Ono što je konstanta jeste da svake godine pokušavamo uključiti i inspirirati posjetitelje i posjetiteljke ne samo na promišljanje društvenog i građanskog angažmana, već i približiti estetiku kreativnog dokumentarnog filma kako kroz različite forme audiovizuelne umjetnosti, tako i kroz rasprave i aktivne razmjene s posjetiteljima i gostima i gošćama festivala. Taj osjećaj bliskosti s  filmskim autorima i autoricama na "malim" i "čudnim" festivalima je autentičan, one of a kind, a nužni je preduvjet za istinsku razmjenu i razgovor. Diskusije, od koje nam se okrene želudac ili nakon koje smo spremne razmisliti o listi prioriteta u životu, se ne dešavaju pod reflektorima ili u ogromnim kinodvoranama. One se dešavaju u caffeu Meeting Pointa, na jutarnjem doksanju u Duplexu, na pivi u Zvonu. A Pravo Ljudski gosti i gošće nakon dočeka na Sarajevskom aerodromu shvate da je poenta poziva u Sarajevo druženje iz kojeg će krenuti nova energija, pa se uglavnom otvore ovakvim bliskim susretima i iskustvima.

Sarajevu u smislu industrije ne treba još jedan veliki festival pored Sarajevo Film Festivala koji je trenutno najznačajniji filmski akter u Jugoistočnoj Evropi. SFF je uspio postaviti Sarajevo na filmskoj mapi svijeta, a pravila i potrebe takvog djelovanja su drugačija. U tom kontekstu, Pravo Ljudski nudi intimniji odnos ne samo s filmskim autorima i autoricama, već i s filmom uopće. Smatramo da to nije samo ono što trebamo, već i što možemo ponuditi. A više nego važno je biti svjestan ne samo šta trebaš, već i šta možeš.

Radiosarajevo.ba: Pravo ljudski radi i na decentralizaciji i defestivalizaciji kulture i putuje po cijeloj BiH prikazujući filmove i držeći radionice u Sanskom Mostu, Gradiški, Livnu, Bratuncu, Srebrenici... Kakav je odziv publike u manjim bh. mjestima, kako ste zadovoljni tim dijelom svog rada?

Novakova: Mislim da su nam rad i iskustva izvan Sarajeva zapravo barometar društvene realnosti. BiH je kompleksna, a problemi u manjim mjestima su možda donekle slični, ali nijanse su te koje odslikavaju kompleksnost života.

Naš pristup koji se iz godine u godinu adaptira u skladu s iskustvima, jeste da svuda odemo s  programom koji je blizak lokalnim potrebama. A to zahtjeva mnogo više rada tokom priprema od pukog promoviranja događaja. Tako, u saradnji s lokalnim organizacijama definiramo prioritete, teme, mogućnosti i kapacitete i u skladu s tim ponudimo program radionica i filmski program.

Što se tiče publike, tu su iskustva različita. Može nam se desiti da imamo 5 ljudi u kinosali, a može se desiti i da "čitav grad" bude tu. Mi ne djelujemo u zemlji u kojoj postoji zdrav medijski prostor i pravila informisanja, a to u našem slučaju direktno utječe na pojavu takozvanog faktora sreće. S tim u vezi, faktor sreće na našim putovanjima manifestuje se kroz dobar odabir lokalnog "glasnika", lokacije, načina prezentacije programa, nastupa... No, i dalje ovo je dio našeg djelovanja koji je meni jako važan. Jeste znali da Livno ima jednu od najboljih kinosala u BiH koja je u javnom vlasništvu?

Radiosarajevo.ba: Program Zumiraj Prava namijenjen je mladima, kakav je njihov interes za dokumentarni film, fotografske konkurse, radionice koje organizujete?

Novakova: Imati publiku na programu za mlade koji nudi kreativni dokumentarni film, dokumentarnu fotografiju i radionice angažiranog filma i fotografije je nešto što je proizvod ne samo dugogodišnjeg i mukotrpnog djelovanja, već i aktivizma. Naime, pristup Pravo Ljudski je grass-roots: mi ne dogovaramo "naručene" školske posjete, ni učenike i učenici i nastavnike i nastavnice koji su tu kako bi ispunili bilo čija, osim vlastita očekivanja, već se družimo s mladim ljudima i pokušavamo ih osobno uvesti u svijet dokumentaristike. S tim u vezi, mislim da publika nije prava riječ kada govorimo o programu za mlade, jer se radi o prijateljima i prijateljicama samog koncepta djelovanja i platforme. To su mladi ljudi koji su godinama dio Zumiraj Prava priče i kojih je sve više.

Kao rezultat toga ovogodišnji festivalski program Zumiraj Prava koordinirat će mladi ljudi koji su aktivni već nekoliko godina: uspjeli smo iznijeti prve generacije ZooMera i ZooMerica koji preuzimaju kormila! To nas čini jako sretnim.

Slobodan ulaz i jačanje nezavisne scene

Radiosarajevo.ba: Ulaz na projekcije na svakom Pravo Ljudski festivalu je slobodan za sve zainteresovane, što je pravi dokaz da dobre stvari mogu biti i besplatne. Kako uspijevate u tome?

Novakova: Uz pomoć prijatelja i prijateljica festivala! Istina je: dugogodišnji Pravo Ljudski donatori u svojim timovima su okupili ljude za koje ja intimno mislim da na ličnom nivou vjeruju u koncept ne samo festivala i ostalih Pravo Ljudski inicijativa, već i u značaju jačanja nezavisne kulturne scene u procesima normalizacije društva. Pomoću tih malobrojnih organizacija kao što su Nacionalna fondacija za demokratiju iz Washingtona, Britanskog savjeta Bosne i Hercegovine, Konrada Adenauera, Goethe Insitituta, Holandske Ambasade, uspijevamo da bukvalno transformiramo skupe umjetničke produkcije u javno dobro tako što ih nudimo slobodno bh. javnosti, a da pritom ne radimo na uštrb nezavisnih autora i autorica, ili kvalitete programa! S jedne strane nas to čini slobodnim, no s druge strane zahtijeva mnogo volonterskog rada tima festivala, jer donatorska sredstva (a pogotovo u oblasti kulture) nisu nikada dovoljni da obezbijede adekvatne uvjete rada.

Radiosarajevo.ba: Držite se pravila da nemate komercijalnih sponzora. Kako uspijevate pokriti sve troškove? Je li moguće dekomercijalizovati kulturu?

Novakova: Ne uspijevamo. Svake godine počnemo s nacrtom normalnog budžeta festivala koji je po pravilu 3 do 4 puta veći od realnog budžeta. Onda počnemo skidati troškove za promotivne materijale, pa za goste i gošće festivala, pa za tim festivala, da bi na kraju ostalo samo ono bez čega se ne može: filmovi, pošta i oprema.

Interesantan podatak je da smo odnedavno formirali mali odjel unutar Pravo Ljudski udruženja koji radi audiovizualnu produkciju i trening za građanske organizacije koje žele uvesti, odnosno aktivno koristiti video ne samo za promociju svojih aktivnosti, već i kao sredstvo za rad s ciljnim grupama. Audiovizualna prezentacija koncepta djelovanja je snaga Pravo Ljudski tima, a istovremeno nedovoljno istražena i razvijena oblast u radu građanskih organizacija u BiH. Ovo će biti primjer razmjene vještine i znanja unutar građanskog sektora, no i primjer dekomercijalizacije kulture u oblasti u kojoj su jedini "igrači" producentske kuće koji prate pravila tržišta. Tim audiovizualne produkcije na konsultantskoj osnovi nudi videotrening, odnosno prenos vještina ili gotovog videoprodukta na jednoj potpuno nekomercijalnoj osnovi, a da je pritom ne samo senzibiliziran za potrebe, već i da dijeli slične vrijednosti.

Radiosarajevo.ba: Šta nam donosi ovogodišnji Pravo Ljudski festival?

Novakova: Ovo je prva najava jednog od ovogodišnjih fokusa festivala: u saradnji s Goethe Institutom Bosne i Hercegovine predstavit ćemo retrospektivu Haruna Farockija, koji nas je nažalost prije samo nekoliko dana napustio. Farockijevo stvaralaštvo je avangarda u pravom smislu te riječi, koja pomjera granice kako stvaranje filma, tako i čitanja filma. Farocki se jednako posvećeno bavi i formom i sadržajem, radovima propitujući autorstvo, kontrolu i vlast, kao i vezu između ta tri koncepta. Naravno, kapitalistički način i proces produkcije, odnosno proizvodnje prožima se kroz različite periode njegovog stvaralaštva i u najradikalnijem periodu njegovog djelovanja, na kraju 60-ih odnosno početkom 70-ih godina prošlog vijeka, postavlja direktnu vezu između proizvodnje i rata, te neophodnost rata ne samo u političkom, već i u ekonomskom i psihološkom smislu, da bi kapitalizam kao sistem opstao. Time Farocki otvora niz pitanja iz oblasti socijalne pravde "demokratskog" svijeta.

Iza nas je, u građanskom smislu, jedna od najturbulentnijih godina u postratnom periodu u BiH, i ignorirati tu činjenicu, odnosno ne otvoriti diskusiju o socijalnoj pravdi u javnom prostoru, je ništa manje no građanska neodgovornost!