Neustrašiva Dajana Dangubić: 'Skok sa Starog mosta je ljubav'

Mlada Konjičanka Dajana Dangubić prva je žena u historiji koja je tri puta skočila sa Starog mosta u Mostaru. Dajana je i prva žena u historiji skokova u Crnoj Gori koja je skočila sa Starog mosta u Mojkovcu, a ljubitelji adrenalinske zabave mogli su je vidjeti i na nedavno održanim skokovima s vodopada u Jajcu. Strah dok stoji visoko iznad vode, kaže, osjeća, ali je on i vodi da ide dalje, da svojim potezima i probijanjem leda inspiriše druge žene da se okušaju u disciplinama u kojima ih najčešće nedostaje. Ova, po mnogo čemu posebna mlada žena, bavi se sportovima koji su, makar u našem dijelu svijeta, još uvijek rezervisani za muškarce: dizanjem tegova, raftingom, sportskim penjanjem po stijenama, biciklizmom, alpinizmom, skokovima s vrtoglavih visina...

Interes za sport i adrenalinske avanture dobila je još u djetinjstvu, priča Dajana u razgovoru za portal Radiosarajevo.ba.

Razgovarala: Tamara Zablocki, Radiosarajevo.ba

"Bila sam jako, jako hiperaktivna djevojčica, tako da je otac odlučio da usmjeri moju hiperaktivnost na stvari kroz koje sam se razvijala, na stalne zadatke, čitanje knjiga, koje je forsirao od prvog pročitanog reda. Nikada me nije sputavao, jednostavno me pratio i usmjeravao me da učim sve za šta sam bila zainteresovana. Uvijek su me privlačili alati i mašine, pa me naučio i najrazličitije majstorije. Već u osnovnoj školi sam počela da igram fudbal, obožavala sam igre žmire, trčanje, skakanje i sve vrste vratolomija. Nakon fudbala je uslijedio rukomet, a krajem osnovne škole tadašnji direktor i moj prvi trener don Anto Ledić usmjerio me na dizanje tegova."

Dajanina životna priča nije nimalo jednostavna. U djetinjstvu je doživjela tragediju: majka joj je poginula u ratu, pa je nju i njenog brata Danka, danas profesionalnog skakača sa Starog mosta, kroz život vodio otac, koji im je bio podrška u svemu što su naumili, koliko god to u našoj sredini bili neobični interesi. Za vrijeme rata, porodica je živjela i u Vukovaru, a zatim i u Subotici, prije povratka u Konjic. Sretnih sjećanja iz tog dijela života nema mnogo, ali ih se Dajana više voli prisjećati nego onih drugih. "Pamtim kuću naše teta Nade, ona me je znala malo "ukrasti" od oca i brata, obući mi haljinu, nalakirati nokte, bila je majčinska figura. Učila me da čitam, pravim kolače, radim male kućanske poslove. Puno me je mazila, pričala sa mnom i učila me životu koji će doći. Svojom pozitivnom energijom pokazala mi je punu moć ljubavi".

Adrenalin kao pokretač u životu

Već tada, kao djevojčica, Dajana je shvatila da je adrenalin pokreće i da je pronašla svoj ispušni ventil. "Svaki dan sam uživala u vožnji bicikla ali nije bilo dovoljno samo sjesti na bicikl: morala sam se spustiti niz neku nizbrdicu bez kočnica", priča za naš portal kroz smijeh.

U djetinjstvu je, kao i mnogo nas, imala strahove: plašila se visine, što je danas teško povjerovati. Uz zalaganje oca, ovaj strah je prevazišla: on joj je pomagao da trenira, da skače sa sve većih visina u vodu.

Jedan od najvažnijih trenutaka u Dajaninom adrenalinom vođenom životu svakako je bio prvi skok sa Starog mosta u Mostaru, prije dvije godine. Iako nije prva žena u historiji koja je skočila sa Starog, svakako je u društvu rijetkih. Stari most pamti sedam žena koje su skakale sa Starog mosta, tako makar govore podaci Mirsada Dede Pašića, veterana skokova i člana žirija koji ocjenjuje skakače.

"Skok sa Starog mosta je ljubav. Želja da skočim mi se pojavila nakon diplomiranja i trenutka kada sam shvatila da ću napustiti Mostar. Poželjela sam ostaviti dio sebe u tom gradu. Istovremeno se dešavala "borba" za JMBG, u brojnim bh. gradovima su organizovani protesti, pa sam skok iskoristila i kao vid protesta" , priča Dajana Dangubić za Radiosarajevo.ba. Za skok sa Starog je, dodaje, presudna koncentracija i poznavanje sebe.

Brat Danko, jedan od najboljih skakača u "kazan", razgovorom joj je pomogao i usmjeravao je prije skoka sa Starog. "On je bio moja snaga", kaže Dajana.

Pitamo je zašto, po njenom mišljenju, nema više djevojaka i žena koje bi se odvažile na skok sa Starog. "Znam mnogo djevojaka koje su hrabre i sposobne za taj skok ali nisu dovoljno hrabre za suočavanje s mišljenjem svojih bližnjih koji smatraju da "nije ženstveno" baviti se skokovima, da to "nije u ženskoj prirodi". Nažalost, takvo mišljenje je ustaljeno, a ja pokušavam bar kroz svoj primjer pokazati kako se može "ženstveno skočiti" i srušiti neosnovane zaključke", odgovara.

"Osude su redovne kao i pohvale, ali ne osvrćem se na to. Živim svoj san i gazim svoj put. I kod dizanja tegova predrasude drugih su strašne. Govorili su mi da neću moći roditi djecu, da ću izgledati kao dječak, dobiti arzne bolesti, lomove... Predrasude su sastavni dio svake profesije i aktivnosti kojom se žene bave. Imam osjećaj da smo pod strašnom vrstom lupe sa svake strane, poseban je pritisak društva koje nameće standarde i porodice koja umjesto podrške mijenja put pojedinca onako kako njima odgovara, a ne kako njihovo dijete želi da ide, da se gradi. U BiH se čak ne koriste ni nazivi profesija i titula u ženskom rodu i živcira me što ne mogu imati uspomenu sa skokova na kojoj piše: skakačica Dajana Dangubić. Jednaka diskriminacija vlada u sportu, politici...", dodaje Dangubić.

Fizički napor donosi mir u glavi

Neupitna podrška porodice Dajani je pomogla da živi svoje snove i da se nastavi baviti onim što je ispunjava. Otac, za kojeg kaže da je njoj i bratu bio "i otac i majka", a koji je, nažalost, prošle godine i sam preminuo od teške bolesti, podržavao je sve njene želje, interese i hobije.

Dizanjem tegova Dajana se bavi i danas, a u svojoj dugogodišnjoj karijeri okitila se s preko 30 medalja i pehara. Tvrdi da su iscrpljujući treninzi najzaslužniji za 'mir u glavi'. "Svaki put nakon treninga, kada se fizički umorim, osjetim psihičko olakšanje, fizički napor mi otklanja stres i sve negativne misli i emocije", kaže Dajana.

"Za moje treninge i uspjeh je velikim dijelom zaslužan i moj trener Almir, koji mi je, skupa sa svojom ženom Enisom, velika podrška u svemu čime se bavim u životu. Oni su mi kao porodica. Tu je i Branko Zemunik koji velikodušno ulaže u bh. sport, naročito u dizanje tegova, a velika podrška su također i moje majke i sestre iz udruženja Žena ženi, bez kojih ne bih bila potpuna", priča Dajana koja, u vrijeme koje joj preostane pored mnogobrojnih aktivnosti, uspijeva volontirati u ovom udruženju, koje je za majskih poplava organizovalo akcije za žene u poplavljenim područjima.

Svoju ljubav prema avanturi i sportu sama plaća: za život je zarađivala radeći najrazličitije poslove: radila je kao koktel majstorica, s bratom obavlja poslove na visini... Danas se može pohvaliti da je u svoje 24 godine naučila i uradila toliko toga, koliko prosječna osoba ne uspije ni u cijelom životu.

"Kroz odrastanje i podršku oca i brata shvatila sam da je zadovoljstvo samim sobom put ka sreći, kada mi je teško stisnem zube  i usmjerim se na posao, trening, knjigu ili jednostavno uzmem šator i pobjegnem u divljinu. Priroda je lijek, ne znam da li postoji na svijetu osoba koja je tužna na planini, kraj nekog jezerca na čistom zraku, na suncu, okružen zelenilom".

A u budućnosti - policijska uniforma

Uz sve to, Dajana je uspjela završiti Poljoprivredni fakultet u Mostaru. Zasad nema stalni posao, ali ima planove.

"Plan za budućnost je obući policijsku uniformu jer bi kroz taj posao moje sposobnosti bile u potpunosti iskorištene. A to mi je i želja iz djetinjstva. Voljela bih i nastaviti volontirati i biti tu za ljude kojima mogu pomoći na bilo koji način. Želim naučiti još dva strana jezika. A ako gledamo daleko u budućnost, kao penzionerku se zamišljam u maloj drvenoj montažnoj kući daleko od civilizacije, interneta, buke, s psom, velikim regalom ispunjenim knjigama i svojom ljubavi. A, ko zna...", govori za kraj Dajana u razgovoru za portal Radiosarajevo.ba.