Naša grobnica bez Borisa Divkovića

Piše: Kenan Efendić

Prerano i – nepravedno! – preminulog prijatelja Borisa Divkovića, javnosti poznatijeg kao potpredsjednika Naše stranke, ja ću uvijek pamtiti po jednoj rečenici. Nema, bolan, osnovne iskrenosti, znao bi ponekad, svojim oštrim, jakim glasom, reći naš Boris, vidno uzrujan i postiđen tuđim bezazlenim i bespotrebnim lažima.

Iako sam ga upoznao tokom osnivanja jedne političke stranke, što uvijek nosi veliki rizik konfrontacija, sukoba i neslaganja, pa čak i ličnih animoziteta, Borisa je bilo nemoguće ne zavoljeti. Teško je bilo složiti se s njim u mnogo čemu, ali i višesatne užarene rasprave nisu mogle, barem u meni, pobuditi bilo kakav zazor od čovjeka, mladića, koji je uvijek jasno – i bez sustezanja pred poznanstvima, simpatijama i interesima – iznosio svoj mukotrpno iskristalisani stav.

Zazirao je od medijskog javnog angažmana, uvidjevši valjda da je u medijsko-političkom djelovanju teško zadovoljiti zahtjeve osnovne iskrenosti. Ali nije zazirao od drugih vidova javno-političkog angažmana: dane i dane je potrošio, kilometre i kilometre prešao, na desetine ljudi iz svih dijelova Bosne i Hercegovine upoznao – od svih njih tražeći iskrenost u političkom djelovanju. Sa istim je poštovanjem slušao seljaka iz Posavine i akademika iz Sarajeva. Jer je tražio ono što obojica mogu imati: osnovnu iskrenost.

Ali, opet, svoj etički imperativ osnovne iskrenosti nije pretvorio u teror uperen protiv onih koji nisu htjeli ili nisu mogli doseći takav nivo etike. Također nije ni odbacivao one koji su otvoreno, s grimasom lažnih pravednika, kršili osnovnu iskrenost. Kao iskreni vjernik, mogao je samo oprostiti i svojim primjerom pokazati da je moguće drukčije djelovati i živjeti, čak i u politici.

Smrt svakog poznanika udarac je za čovjeka. Smrt mladog čovjeka, pa makar ga mi i ne poznavali, uvijek u ljudima probudi osjećaj da nam je svima učinjena nepravda.

Meni i svima nama smrću Borisa učinjena je velika nepravda, koja će uvijek biti praćena tugom: jer naprosto više nećemo čuti onaj jaki, oštri glas kako, uz osmijeh i sjaj u očima, poziva na osnovnu iskrenost.

Možda nam jedina utjeha može biti to što ovo naše društvo, u kojem je laž osnovna vrijednost, zapravo, i nije mjesto za Borisa. Takvo je društvo za Borisa bilo grobnica. U kojoj je ipak, jak i uvjeren u pravdu i dobrotu, živio punim životom.

Neka ti je laka, druže Borise, ova naša zemlja. Nadam se da se ona tvoja osnovna iskrenost poštuje tamo gdje si sada.