Na kafi s Borisom Dežulovićem: Zajebavajte se, niko od zajebavanja nije umro

U seriji intervjua portala Radiosarajevo.ba pod nazivom "Na kafi sa...", ovaj smo put ugostili hrvatskog novinara, pisca i kolumnistu Borisa Dežulovića. On je u razgovoru za naš portal opušteno i uopćeno (a i kako bi drukčije) govorio o svom ocu, temama svojih iznimno čitanih tekstova, Sarajevu, bolesti koju je pobijedio, Svjetskom prvenstvu u fudbalu...

Razgovarao: Emir Aletić, Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba: Koji vam je najdraži datum: Prvi, drugi, četvrti ili deveti maj?

Dežulović: Zaboravio si sedmi. Sedmog maja, naime, u jednom malom hrvatskom mjestu rođen je bravar kojemu dugujem sve što sam u životu napravio. Stoga i dalje, svima u inat, ja svake godine slavim njegov rođendan. Nekome, dopuštam mogućnost, može zvučati malo pretenciozno kad ga nazivam najvećim ocem naših naroda i narodnosti, ali meni svakako jeste. Moj stari, bravar Ivo, rođen u Komiži, na svetoga Duju, sedmog maja.

Radiosarajevo.ba: Ljudi uživaju u većini Vaših tekstova. Nekad se, ipak, dogodi (npr. tekst o Vincentu Tanu i FK Sarajevo) da Vam se... svega nagovore. Postoje li u gradu Sarajevu i šire ljudi, kolege, do čijeg Vam je mišljenja posebno stalo?

Dežulović: To što su mi Sarajlije svega nagovorili zbog teksta o Vincentu Tanu nije me osobito pogodilo. Čuo sam to mnogo puta u životu: isto su mi, recimo, svega govorili komunisti 1987, Srbi 1989. ili Hrvati 1991, isto mi i danas svega govore militantni katolici, kapitalistički liberali, Vučićevi glasači ili navijači Hajduka, čak i oni do čijeg mi je mišljenja stalo. Zapravo, naročito oni. Tek, naime, kad oni popizde, ja odahnem: znam da sam u pravu. Iskoristio bih stoga priliku da preko vašeg portala pozdravim moju braću Benju, Durmu i Pincu.

Radiosarajevo.ba: Pisanje je za Vas profesija ili ljubav. Opušta li Vas ili umara?

Dežulović: Niti pišem da bih se opustio, niti me pisanje umara: pisanje me ostvaruje, kakav god se pisanjem ostvario. Pišem da bih bio. Dobro, neću umrijeti tek kad iz nekog razloga prestanem pisati, ali svakako ću prestati pisati tek kad iz nekog razloga umrem.

Radiosarajevo.ba: Nekad ste bili teško bolesni, danas ste izgleda teško zdravi. Šta možete poručiti ljudima koji se suočavaju s teškom bolešću? Kako ostati snažan u cijeloj toj priči?

Dežulović: Zajebavajte se, ljudi. Nije, istina, nitko od zajebavanja ozdravio, ali ne zaboravite da nitko od zajebavanja nije ni umro. Naš prijatelj Milorad Bibić Mosor, recimo, umro je zajebavajući se. I šta mu sad fali?

Radiosarajevo.ba: Igrajmo se malo kladionice. Recimo, pet najvećih favorita na Mundijalu? Na koga biste uložili novac?

Dežulović: Na Argentinu sto maraka zbog Messija, na Brazil stotku zbog dječje slabosti, na Englesku stotku zbog Gerrarda i svemirske pravde, na Bosnu i Hercegovinu sto maraka zbog Hrvatske, i na kraju još sto na Njemačku. Da ne propadnu sve te pare.

Povezani članci:

Na kafi s Mariom Knezovićem: Umara me što ne mogu planirati svoju budućnost

Na kafi s Josipom Pejakovićem: Šta je meni ova zemlja dala?

Na kafi s Aidom Čorbadžić: 'Kraljica noći' mi je spasila život

Na kafi s Rijadom Gvozdenom: U SOS selu sam naučio biti dijete

Na kafi s Dževadom Poturkom: Život obilježen vjerom u Boga i ljubavlju prema domovini

Na kafi s Nerminom Tulićem: Jedan od rijetkih džentlmena starog kova

Na kafi s Goranom Milićem: Ne vidimo ono što je dobro kod nas

Na kafi sa Harisom Pašovićem: Naravno da kultura u BiH ima budućnost!