Kemal Čopra: Mnogi nisu mogli podnijeti da Uzeir Hadžibeg nije stvaran

Uzeir Hadžibeg zapravo je fiktivni lik kojeg je stvorio sarajevski pisac Kemal Čopra, no brojni obožavaoci priča dede Uzeira teško vjeruju da on nije stvaran. 

Tražili su ga po vratničkim mahalama, njegovu ženu Fatu i najboljeg prijatelja - taksistu Muteta.

"Čitaoci su ga doživjeli tako snažno, kao nekog svog, da su poželjeli doći i upoznati ga. Mnogi su i dolazili tražeći ga po opisu mjesta, mahala i sokaka iz njegovih priča. Tada su upoznali Kemala i mnogi su se razočarali, neki toliko da su od tada prestali pratiti i čitati Hadžibega. Jednostavno nisu mogli podnijeti činjenicu da Uzeir Hadžibeg ne postoji i da je on samo fiktiv[ni lik iz književnog djela. Sjećam se jednog dede na promociji koji se tresao od bijesa kad me vidio, sav crven u licu mi govori pred svima kako sam ja prevarant i glumim dedu i uzimam ljudima pare. Nisam mu ništa odgovorio, bilo mi je drago zbog njegove reakcije jer sam tada shvatio da sam napisao dobru knjigu. Ponekad pomislim, da se ni sam ne mogu odvojiti od lika kojega sam izmislio i ne znam da li postoji lik iz naše književnosti koji je ikada bio življi od Uzeira Hadžibega. Možda Andrićev Ćorkan ili kraljević Marko, Hasanaginica iz usmenog predanja. Bit ću neskroman i reći da ih je Uzeir Hadžibeg bez ikakve medijske i prosvjetne pažnje nadmašio", rekao je za Radiosarajevo.ba Kemal Čopra.

I samom Kemalu ponekad je teško da se odvoji od Hadžibega.  

"Kemal Čopra je uvijek bio u sjeni, neko ko je volio upravljati iz pozadine tako da mu nije bilo teško zadržati indiferentan položaj u odnosu na glavnog lika njegove priče Uzeira Hadžibega. Malo je falilo da ostanem u anonimnosti i da nastavim pisati pod pseudonimom što bi mi i odgovaralo s obzirom na moju introvertnu osobnost i nesklonost publicitetu. Srećom, Hadžibeg je zaživio i odvojio se od autora tako da mi je pokupio svu slavu i pozornost. Hvala mu na tome", ispričao nam je Kemal.

Iako se Hadžibeg u svijetu književnosti pojavio tek nedavno, njegova rastuća popularnost je nevjerovatna. U razgovoru s Kemalom za naš portal zanimalo nas je kako se rodila ideja i otkud inspiracija za kreiranjem ovakvog lika.

"Hadžibeg se pojavio 2014. a prva knjiga je štampana 2015. Prvi tiraž od 500 primjeraka je rasprodan prije nego što je knjiga izašla iz štampe. I od tada njegova popularnost i čitanost rastu, a tek nedavno je i zvanično otkriven. Naime, ispostavilo se da svi znaju za Hadžibega, a svi se prave kao da ga nema i niko ne pita ko stoji iza njega. Dobio sam informaciju da su se u jednoj novinskoj agenciji kladili ko stoji iza Hadžibega", rekao nam je Kemal.

"Najveću kvotu je imao Sidran pa Karahasan, a neki su se čak kladili i na pokojnog Darija Džamonju i rahmetli Vehida i Admirala Mahića. Izašla je i druga knjiga, a za meni niko 'ni mukajeta' sve dok me nije 'otkrio' kolega Boris Lalić i javno me pohvalio i priznao vrijednost mojih djela. Ako se ikada bude pisala moja biografija nastojaću da se ovaj podatak zapiše. Doduše, nisam još otkriven zvanično kao pisac, jer sve ovo nije potvrdio glavni poglavica među piscima i time dao 'išaret' da sam postao mladi pisac pod stare dane i da se svi komotno mogu kititi citatima i izrazima iz mojih knjiga", ispričao nam je.

Priča zvana Hadžibeg počela je kao i sve lijepe priče spontano i iz “zafrkancije”, objašnjava Kemal koji je nakon studija književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu radio kao informatičar i web-dizajner.

"Kao informatičar i web-dizajner provodio sam dosta vremena iza kompjutera i u pauzama se zabavljao i opuštao na mnogobrojne načine koje je nova tehnologija nudila. Od internet radija, pa do mnogobrojnih web portala bio sam veoma aktivan u tom online svijetu i sa mnogo uspjeha kreirao neku novu stvarnost, koju su nazvali virtualnom, a koja postaje i koja će postati stvarnijom od stvarne. Sa pojavom društvenih mreža jedan od rutinskih zadataka je bio povezivanje web-stranica sa društvenim mrežama. Dosadan šablonski posao sam osvježavao uređujući web portale i slučajno sam naišao na jedan audio zapis Momo i Uzeir koji me je vratio svojim banalnim humorom u davna vremena kad je 'kolektiv bio važniji od pojedinca, a zadovoljan pojedinac značio zdrav kolektiv'.

Odmah sam zakupio domenu momouzeir.com koji je još uvijek aktivan i napravio Facebook profile Momo i Uzeir. Onda je sve to počelo. Uzeir nešto napiše, neku svoju misao i pretoči je u rimu, a Momo mu odgovara, u stvari, pojašnjava šta je Uzeir 'hotio rijet', a narod ko narod, rado se i aktivno pridružio ovom veselom društvu tako da od samog početka imam veliku podršku i pomoć. Ljudi mi jednostavno ne dozvoljavaju da pogriješim u izrazu i zastranim u stilu, jer me u komentarima odmah ispravljaju. Npr. kada Uzeir kaže, pošo da platim struju, odmah stiže komentar, moja nana nikad nije govorila struju neg svjetlo, i ja to ispravim. Ili Uzeir kaže Mutetu nosi te đavo, a neko me ispravi, jer su naši stari govorili nosi te dobrina. Nikad nisu govorili samo bolan, jer je to kletva, nego su obavezno dodavali ne bio", ispričao nam je Kemal čije su se priče izdvojile kao posebne, jer u modernom dobu govore arhaičnim jezikom, jezikom naših nana i deda koji nas podsjeća na djetinjstvo i sretnije i bezbrižnije dane.

U međuvremenu je tih par rečenica preraslo u pričice, Uzeir je dobio prezime Hadžibeg, a za Momu više niko nije ni upitao, dodao je Kemal.

U svom literarnom djelu Čopra je ovjekovječio je sliku mikrokosmosa vratničke mahale, ali i svih drugih sarajevskih i bosanskohercegovačkih mahala, i vjerno je prikazao o čemu svjedoče i reakcije čitalaca koji vjeruju da je Uzeir Hadžibeg stvaran lik. Zanimalo nas je i šta se zapravo dogodilo prvi put kada se čitaocima pokazalo da je autor Kemal Čopra.  

"Zaista sam uspio napraviti univerzalno u lokalnom i pokazati svima da kod nas postoje te vrijednosti i raznolikosti samo što se to do sada sve prikazivalo jednoobrazno i šablonski, zasnovano na općeprihvaćenim teorijama o Sarajevu i Sarajlijama od kojih se ograđujem, jer je Sarajevo mnogo raznovrsnija i bogatija pozornica od one koju nam već decenijama i onako ogoljenu serviraju. Meni su spočitavali da Hadžibeg nije Sarajlija i da njegov govor nije sarajevski, čak su me i brutalno napadali, ali sam uspio dokazati i pokazati da je ovo Sarajevo koje živi Uzeir Hadžibeg i likovi oko njega ono pravo, koje se voli, prihvata i privlači ljude. Sarajevo kao glavni grad i ponos svih Bosanaca i Hercegovaca. Uzeir Hadžibeg je bio razlog što su se mnogi, nakon godina apstinencije vratili Sarajevu i Bosni", rekao nam je Čopra.

Tako ni dedo Uzeir nije ostao netaknut u sarajevskoj priči o "došljama".

"Moj otac je porijeklom iz istočne Hercegovine,  a majka mi je rođena kod Begove kahve u čuvenoj sarajevskoj porodici Arnautović i posljednja je živuća Arnautovićka iz te loze, tako da sa punim pravom mogu tvrditi da poznajem autentične sarajevske običaje i govor, ali da poznajem i ovo drugo Sarajevo puno došljaka iz svih dijelova zemlje", prokomentirao je Čopra.

Iako tersli dedu, Hadžibega nije teško zavoljeti. Njegov lik je toliko upečatljiv da je i samom autoru zasigurno teško ne promatrati svoj svakodnevni život kroz dedin prozor na Vratniku. Zanimalo nas je kako porodica Čopra doživljava "drugi život" kojim živi Kemal...

"Na jednom porodičnom skupu moja ćerka Defina je ispred ostalih članova zatražila da se porodici vrati otac i muž Kemal, a moja je supruga iskazala otvoreni napad ljubomore prema fiksnom liku iz književnog djela Uzeiru Hadžibegu. Sin Tarik je također iskazao zabrinutost. Tako da je kod nas još na snazi akcija odvajanja Kemala od Uzeira što će biti nemogući zadatak baš kao i odvajanje Miodraga Petrovića od Čkalje ili Mustafe Nadarevića od Izeta Fazlinovića", prokomentirao je Kemal, te je dodao da je cijela porodica upetljana u priču tako da supruga i on često glume Uzeira i Fatu zajedno sa djecom.

"Djeca su nam u predstavama unuci. Mi ustvari ne glumimo, jer su ti kratki igrokazi stvarni događaji iz našeg života", ispričao je Kemal.

"Gotovo svi koji sa pažnjom prate porodicu Hadžibeg povezuju moj privatni život s ovim pričama tako da mene već svi zovu Hadžibeg, a moja je supruga veoma popularna kao Fata. Kupila je i materijal za kata pa joj se šiju nove dimije. Čak razmišlja i o vlastitoj karijeri pošto ne volim glumiti, jer mislim da je gluma potpuno drukčiji medij i amaterizam u glumi umanjuje moj profesionalizam u pisanju", dodao je.

Lik Fate, Uzeirove supruge, kao bosanske hanume je upečatljiviji možda i od samog Hadžibega i govori o važnoj ulozi žene u porodici.  Starinska nana koja drži do starih običaja i adeta, u modernom dobu, domaćica koja svemu zna mjesto i o svemu zna pomalo. U bosanskohercegovačkoj književnosti često su žene u pozadini muškarca i o njihovim se životima govorilo samo iz muškog ugla. Uzeirova Fata priča sama...

"Nije slučajno da su žene najvjerniji pratioci Hadžibegovih priča, jer su se osjetile važne, poštovane i cijenjene na tradicionalan način. Hadžibeg im je vratio očinski, zaštitnički osjećaj i toplinu, ali i osjećaj da su voljene kao žene", prokomentirao je Kemal.

Teško je povjerovati nakon čitanja Čoprinih knjiga da i drugi likovi nisu stvarni. Na promocijama knjiga koja se održavane u Holandiji, Čopri su prilazili ljudi koji su tvrdili da poznaju likove iz njegovih knjiga, poput žene koja je bila ubijeđena da je Mute taksista drug njenog brata. Anegdota je po tom pitanju u Čoprinom životu mnogo.

Dok pripovijeda na Facebooku Uzeir čitaocima šalje univerzalne poruke pričajući o prošlim i današnjim vremenima. On pokazuje da se ne mijenja vrijeme, već ljudi.  

"Hadžibegove poruke su veoma jednostavne, ali istovremeno duboke, jer ne donose niti nameću zaključke već ostavljaju čitaocima prostor za razmišljanje i zaključivanje. Vremenska paralela koju gotovo uvijek provlači kroz svoje priče služi upravo je to, jer se naš mentalitet prilagođava vremenima i novonastalim situacijama, ali ostaje isti i prepoznatljiv od Mula Mustafe Bašeskije koji je u par riječi ocrtavo naše karaktere i osobnosti, a koji su se zadržali do današnjih dana", rekao je Kemal u razgovoru za naš portal, te je dodao da su visoke, ljudske i moralne vrijednosti kod Uzeira Hadžibega na prvom mjestu, a razumijevanje, poštovanje, tolerancija i samopoštovanje  veoma bitni.

"Dobronamjerna kritika i čišćenje ispred svojih vrata izaziva simpatije i gradi porušene mostove između 'njih tamo i nas ovdje'", dodao je autor.

Dedo Uzeir se modernizirao, koristi Facebook, ali čuva starinske vrednote i jezik, čime ukazuje na važnost očuvanja naše historije i identiteta. Sam autor je ovim književnim postupcima ukazao na važnost usmene književnost. Pitali smo ga da li ona najbolje govori o životu ljudi jednog doba i da li se iz nje može najbolje naučiti. 

"Mene su pokušavali i pokušavaju svrstati, ali im nikako ne uspijeva, možda zbog te nepredvidljivosti, a naš je mentalitet sljedbenički u smislu da slijedimo samozvane autoritete u svemu počevši od mahalskog 'hrsuzbaše' koji određuje ekipu za 'namale' pa sve do direktora pozorišta ili predsjednika stranke. Ako hrsuzbaša kaže da je Faćo dobar golman, a Hane provala, onda će Faćo bit i ostati cijeli život dobar golman, a Hanetu će se svi smijat čim otvori usta do kraja života. Na isti način se određuju vrijednosti u drugim segmentima od kulture do politike.

Ni sam nisam bio svjestan koliko su naš tradicionalni govor i tradicionalne vrijednosti važni za naš identitet i opstanak na ovim prostorima. Koliko smo god slični, mi smo jednostavno drukčiji od naših komšija po govoru, običaju, tradiciji i vjeri i naše su komšije spremne prihvatiti nas takve, ali nas nisu spremni prihvatiti kao ravnopravne ako njih pokušavamo kopirati i slijediti u svemu ili prihvatiti neke tradicije i kulture s Dalekog istoka samo zbog iste vjere. Budimo ono što jesmo i svi će nas prihvatiti i zavoljeti takve, a mi imamo šta ponuditi drugima u svim segmentima života", objasnio je Čopra.

S obzirom na to da je Čopra radio posao izvan struke, zanimalo nas je kako je na njegovu književnost utjecao posao i život u drugoj državi, odvojen od mahale. 

"Jedino što sam želio studirati bila je književnost, jer sam volio čitati. Nisam bio dobar učenik, ali sam imao petice iz predmeta koji su se tražili na prijemnom. Još se sjećam tog prijemnog, s druge strane stola sjede Marko Vešović i Nikola Koljević i pitaju me koje sam knjige pročitao, a ja im govorim o friško iščitanom Sartru i utiscima koje je ostavio na mene. Kada sam nabrojao i ostale pisce, Koljević mi kaže da to nije dovoljno i da se kod njih traži više, a Vešović mi govori da sam primljen i okreće se prema kolegi i veli: 'Sram vas bilo, kolega, naprimali ste onih ljepotica s guzovima i sisama što su čitale samo Mirjam, a ovog dečka nećete. Stidite se'."

Nisam nikad diplomirao književnost, jer je taj fakultet bio sve više osim onoga što sam volio, ali sam naučio vremensku liniju u književnosti sve od Gilgameša pa do savremenih klasika. Ljubav prema pisanoj riječi je ostala, nisu mi je uspjeli ogaditi ni Nikola Koljević ni Vojislav Maksimović i što god da sam radio u životu, a radio sam svašta, kreativnost je bila na prvom mjestu. Jednostavno sam uživao i još uvijek uživam u kreativnosti u svim sferama života. Zadovoljstvo stvaranja je osnovni smisao svih mojih djela, a odvojenost od države i mahale samo je ojačala neraskidivu vezu i osjećaj pripadnosti", ispričao nam je Čopra.

Do sada dva dijela Hadžibegovih priča Kemal Čopra je izdao sam. Zanimalo nas je zašto se odlučio na samoizdavaštvo i kakav stav imate prema izdavačkim kućama, s obzirom na to da je broj pisaca, naročito mladih, koji se odlučuju na ovaj korak u porastu.

"Samoizdavaštvo je logičan slijed događaja. Nijedan izdavač nikada ne bi izdao nijednu moju knjigu pa sam to uradio sam. Eto kakav je moj stav prema izdavaštvu", kratko je prokomentirao Čopra.

Iako je knjigu izdao samostalno, uspio je postići nevjerovatan uspjeh. Njegova knjiga je postala najprodavanija na Amazonu, jednoj od najvećih internet biblioteka, što ga svrstava među najprodavanije autore ikada - poput Hemingwayja, Dostojevskog i brojnih drugih.

"Knjige su veoma tražene iako se ove priče mogu čitati na mnogim web-portalima, ali ljudi hoće da imaju knjige pa ih kupuju. Stjecajem okolnosti morao sam savladati sve segmente izdavaštva pa bih slobodno mogao reći da sam najuspješniji izdavač na našim prostorima mada nemam te ambicije. Želio bi da samo pišem, ali je to kod nas nemoguće. U razgovoru s našim uglednim  izdavačem shvatio sam da tu ne pripadam kao što ne pripadam ni tim svjetovima knjige i književnosti kod nas gdje 'neko' određuje ko je pisac, a ko nije brutalno negirajući želje čitalaca i namećući svoje stavove drugima, a svi skupa kukaju kako se ne čita i kako nema kulture.  Srećom pa postoje ove nove tehnologije sa svim potrebnim i transparentnim informacijama koji se mogu iskoristiti za stvaranje, promociju i distribuciju vlastitih kreacija pa bujrum svim istinskim vrijednostima i stvaraocima, došlo je vaše vrijeme", rekao je Čopra.

Najveća mana samoizdavaštva je nepotrebno gubljenje vremena, a i knjige su teške, valja to "vukljat" od knjižare do knjižare, na promocije, pa na poštu, sve u svemu književnost je težak posao i zna dobro oznojiti pisca, ali samo onog koji se traži i čita, dodao je. 

Treća knjiga Hadžibegovih priča se "dolmi", ali još nije poznato kada bi mogla ugledati svjetlost dana.

"I pored loših iskustava pristao bih da moju treću knjigu izda neki izdavač, najviše zbog ljudi koji je traže po knjižarama širom BiH, a ne mogu je naći, jer svi primjerci koje sam odnesem brzo se rasprodaju. Čim nađem nekog izdavača ko može stati iza ovih knjiga i pratiti ih onako kako treba potpisujem. Do tada 'use i u svoje kljuse'", rekao je pisac Kemal Čopra za naš portal.