Pisac koji je životom jamčio za sve što je ikad napisao

Kada sam ga, pripremajući stvari za konačnu selidbu, travnja 2017. izvlačio ispod kreveta, nisam znao što je unutra. Ili sam zaboravio, ili nikad nisam ni znao.

U kuferu – koji ne mogu zvati ni kofer ni kovčeg, jer su ga, kad mi je bilo tri i kad je u njemu bio sav moj svijet, zvali kufer – unutra, dakle, bili su moji rukopisi iz 1991. Gomile ispisanih pelir i bankpost papira, na njima objavljeni i neobjavljeni novinski članci, eseji, pjesme i vrlo kratke priče, koji su, pretpostavljam, stajali na stolu i ispod stola u sobi, pa ih je majka tko zna kad s preostatkom mojih stvari potrpala u kufer i gurnula ispod kreveta. Tada je već bila sigurna da se nikada neću vratiti, nego ću dolaziti samo ovako, sve više kao gost i kao kućni turist. Osim rukopisa unutra su bile i neke stvari za koje se sjećam da su bile razbacane posvuda oko mene: neraspakirane vrpce za pisaći stroj, posušila za tintu, kutijice s patronama za nalivpero, gumeni ovlaživač za prste, nekoliko fascikli s novinskim izrescima – koji su me trebali podsjetiti na nešto što sam tek htio pisati… Dragocjen mi je bio sav taj inventar, kao što su mi danas dragocjene stvarčice koje mi leže na dohvat ruke oko fotelje u kojoj obično pišem, ali sam ga vrlo temeljito zaboravio nakon što sam bio prognan iz svoje sobe. A dogodilo se to sredinom travnja 1992, kada smo pred prvim minobacačkim minama koje su zasule našu bašču pobjegli u podrum, i u njemu se trajno nastanili: majka sve do kraja rata, a ja do proljeća i ljeta 1993. kada sam otišao iz grada.

Među tim je papirima u kuferu bila i jedna knjiga, također temeljito zaboravljena. Prije nego što sam je vidio nisam se više sjećao ni da je ikad izašla. Posveti sam se iznenadio kao da je prvi put vidim, iako sam se odmah zatim sjetio okolnosti u kojima je nastala: “Miljenku Jergoviću, prijatelju i rijetkom čovjeku koji je pročitao moja sabrana djela. Daco! 8.11.91.”

Svakom piscu barem jednom na um padne da bi sa svojim knjigama bolje prolazio, da bi na njima, možda, nešto i zaradio, kada bi ih izdavao sam, umjesto da ih prepušta samovolji izdavača. U socijalizmu, kao i danas, ljudi koji su se bavili izdavaštvom, tada urednici i direktori, danas vlasnici izdavačkih kuća, živjeli su bolje od pisaca. Ili se piscima to tako činilo, jer su previđali vlastitu rastrošnost, sklonost dokolici i vremenu koje će ulagati u razmišljanje o svojim budućim remek-djelima. (A to je vrijeme onda bilo totalno neplaćeno, dok danas barem postoje rezidencijalne stipendije.)

Tako je i njemu dojadilo da knjige objavljuje za druge, pa je ovu odlučio da objavi sam. Naslova Prljavi veš, žutih korica, nepotpisanog grafičkog oblikovanja, s također nepotpisanim portretom pisca na koricama, knjiga nije imala ni natpis na hrptu. Kao izdavač jednostavno je naveden Autor. Knjiga je solidno otisnuta u tiskari čiji naziv nije naveden. Papir je, također, iznenađujuće dobar, kao i karton korica, koje su vrlo solidno plastificirane. Sve u svemu, knjiga Prljavi veš je, možda, ružna, ali se odlično drži.

U knjizi su izabrane i nove priče. Izabrao ih je iz pet svojih do tada objavljenih knjiga, dodajući im priče koje je u međuvremenu objavljivao u Večernjim novinama. Tekstove je izmiješao i prerasporedio, ne bi li čitatelju djelovali svježe, i ne bi li nekako opravdao objavljivanje ove knjige, nakon što je nekoliko mjeseci ranije već objavio prethodne dvije.

Na kraju knjige pogovor je, pod naslovom Pogovor, što ga je napisao Marko Vešović. Briljantan tekst, od kojeg ne pamtim ni retka, počinje ovim rečenicama: “Dario Džamonja spada u takozvane ‘biografske pisce’. Što prvenstveno znači da vlastitim, bukvalnim životom jamči za sve što napiše.” Vešović je potpisan i kao recenzent, jer su za oslobođenje od posebnog poreza na promet proizvoda i usluga, tojest za primjenu povlaštene stope od 3 posto, bila potrebna mišljenja dvojice recenzenata. Drugi je recenzent bio onaj kojemu autor te večeri, 8. studenog 1991, u Domu pisaca poklanja prvi od upravo prispjelih primjeraka Prljavog veša, i piše unutra ganutljivu posvetu. Rukopis uredan, ruka mirna, knjiga se još nije zalila.

Nismo tada bili prijatelji, a nećemo to postati ni kasnije. Volio sam ga, kao što sam volio malo ljudi u tom gradu i u tom životu. Kao pisca, ali i kao čovjeka od kakvog je jedino i mogao nastati takav pisac. On mi je kao petnaestogodišnjaku, kada sam Priče iz moje ulice pronašao na pultu s knjigama na sniženju u Svjetlosti kod Stipe Vilića, pokazao koliko vrijedi, ali i koliko pisca košta, potpuna iskrenost u književnosti. Pa sam onda odlučio tako pisati. Ali sam pritom bio najrazličitiji čovjek od njega, i mogao sam ga samo voljeti. Nikako mu nisam mogao biti prijatelj.

Kada bih naišao u neku od birtija u kojima je Džamonja tih godina ordinirao, i kada bih s vrata čuo njegov hrapavi glas, pojačan za onoliko decibela koliko je piva popio, ja bih šmugnuo van, tako da me i ne primijeti. Nikada se nisam napio s njim. Ne samo da se nikada nisam napio, nego mi se sad čini da nikada sa Džamonjom nisam popio ni kap alkohola. Jednostavno nisam mogao. On me je volio kao što se voli netko sa čijim se životom nikada nećeš sresti – kao što se vole djeca, časne sestre, ludaci i pustinjaci – ili, ipak, najtačnije volio me je kao što se vole draga i pristojna tuđa djeca.

Pritom, imao je još jedan razlog da me voli. Od prvog teksta, koji sam u Oslobođenju objavio o knjizi Zdravstvena knjižica krajem 1987. ili početkom 1988, pa do recenziranja Prljavog veša, pisao sam o njegovim pričama ustrajno i s divljenjem, pisao sam sve pokušavajući da objasnim sebi šta je to kod Džamonje tako opčinjavajuće. Moji tekstovi vjerojatno su zvučali euforično – do 1991. bilo ih je već šest-sedam – i bili su u svakom pogledu apartni. Oni pravi književni kritičari, a takvih je u ono vrijeme bilo mnogo, među njima i ozbiljnih, kao i profesori s Filozofskog fakulteta, kojima se u opis posla upisivalo da pišu o novim i starim knjigama, o Džamonjinim su pričama pisali s velikom rezervom. Naprosto nisu znali što bi s njim, pa bi ga otpisivali i opisivali kao – boema. A riječ boem je, barem u našim krajevima, vazda bila pristojniji sinonim riječi pijanac. On je, možda, bio pijanac, ali je bio pisac. Kada je netko pisac, onda mu se ne broji što je pijanac. Ali oni nikako nisu mogli dokonati i dokučiti po čemu je to Dario Džamonja pisac. Ne bih rekao da sam im ja to objasnio. Samo sam svoju djetinju vjeru prenosio na papir, i to je, između ostaloga, godilo njegovoj taštini. Ali nije me volio iz te taštine. Volio me je zato što sam se, kao i on, dao voljeti. Samo na neki drugi način.

Knjiga Prljavi veš odštampana je u 2000 primjeraka. Bilo je to dvostruko više od naklada njegovih knjiga kod pravih, ozbiljnih izdavača. Vjerovao je da ga potcjenjuju time što ga tiskaju u samo hiljadu primjeraka, kao hermetične klasike u nastajanju i rođene bezveznjake. I, naravno, bio je u pravu. U to vrijeme nikome baš ne bi bilo drago, pogotovu kolegama piscima, među kojima su se tada još uvijek najviše isticali pjesnici, a Džamonja nikada nije pisao poeziju, kada bi se njegove knjige počele dobro prodavati. A po nekoj logici su se morale dobro prodavati, jer je među običnim svijetom, među socijalnim i intelektualnim autsajderima, imao publiku i poklonike. I tako je platio da mu otisnu 2000 komada, uvjeren da će sve to prodati.

Bog zna što je bilo sa svim tim knjigama. Sigurno ih nije prodao, jer su četiri mjeseca kasnije već pale barikade po sarajevskim ulicama, a pet mjeseci kasnije započela je opsada. Prljavi veš stigao je u vrijeme pred sam raspad našega svijeta, i to onog najprivatnijeg.

Ono što je pisao Dario Džamonja bio je život dječaka zaustavljenog u odrastanju. Zato je neusporediv. Bio je dijete kad mu se ubio otac, a majka otišla u Holandiju. Djed i baka također se nisu naživjeli. Rano je počeo da pije i piše. Bio je povrijeđen, i cijeloga života ostao je zarobljen u toj svojoj povrijeđenosti. O tome je pisao.

Nakon nekoliko mjeseci rata pala je mina nekoliko metara od njega. Zračnu udar odbacio ga je na kolovoz, i završio je pod kolima jurećeg golfa. Iako ga nije zakačio nijedan geler jedva je izvukao živu glavu. Cinizam sudbine. Poslije je bio u Americi. Vratio se u Sarajevo, kao u djetinjstvo. Kao u majčino krilo. Da u krilu umre.

Zvali su ga Daco. Taj nadimak, umanjenica, govori sve. Volim ga isto onako. I gricka me mali miš savjesti što sam bježao od njega kad je bio pijan, a prilazio mu kad je bio mamuran.