Jusuf Hadžifejzović: Skenderija je važnija od Guggenheima

Subdokumenta su jedan takav, veliki i dalekosežno bitan projekt. Radi se o istovremenom otvaranju trideseak izložbenih prostora u kontekstu kojem, na prvi pogled, ne pripadaju – u otužnomi i polunapuštenom, Privrednom gradu Skenderija.

Sarajevski umjetnik, naime, već više od dvije godine u suterenu nekadašnjeg najsjajnijeg sajamskog i šoping prostora u BiH, vodi galeriju Charlama Depot. To je razlog da svakodnevno komunicira sa prostorom kojim dominira beton nekadašnjeg simbola privredne moći Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, a u njemu trgovinice što nude robu sumnjivog porijekla (vjenčanice za iznajmljivanje, sportsku opremu, donji veš i bižuteriju), javni WC-i u socrealističkom stilu, kafići u kojima sjedi samo osoblje, te veliki broj napuštenih “poslovnih prostora”.

Da li su napušteni zbog “recesije” ili odsustva vizije o onome što Skenderija može i treba da bude, Jusufu nije bitno – njega privlači dojam koji bi u ovakvom miljeu mogla izazvati umjetnička djela. Okupio je oko sebe kolege i zamisao o velikoj izložbi koja služi narodu je skoro realizirana. Od ponedjeljka 5. Oktobra 2009, u napuštenim buticima Skenderije izlagat će se suvremena umjetnost.

RadioSarajevo: Gospodine Hadžifejzović, kakav vas osjećaj obuzima zadnjih godina, svaki dan kada prolazite Skenderijom da biste došli do svoje galerije Charlama Depot?
Hadžifejzović: Ja, u stvari, ne volim podrume... baš i ne volim ovdje da boravim, ali pošto ovdje često dolazim i radim onda primjećujem stvari oko sebe. Tako je nastala ova izložba. Vidio sam dosta praznih prostora i onda sam došao na ideju da bi tu moglo nešto da se dogodi. Obratio sam se direktoru i on je pristao. Mislim da će ta izložba biti dobra za sve, za Skenderiju, a i za cijeli grad.

Kako vidite budućnost Skenderije – da li možda kao umjetnički prostor?
Hadžifejzović: Možda ne kao muzejski prostor, ali svakako mjesto za nešto živo, gdje će izlagati umjetnici koji reaguju na stvarnost i sadašnjost. U svakom slučaju, ako bi se Skenderija okrenula umjetnosti imala bi življa događanja, za grad bi to bilo bolje i bilo bi više para.

RadioSarajevo: Kakva će biti izložba koja se otvara u ponedjeljak? Šta želite time postići?
Hadžifejzović: Prvo želim da pokažem Sarajevu i široj javnosti da u BiH postoji jedan umjetnički potencijal. U tome se slaže i moja kolegica kustosinja iz Napulja Lucia Pianto, koja je sa mnom osmislila koncept izložbe. Taj potencijal nikada nije pokazan i nikad nije bio usmjeren prema svijetu. Sjetio sam se još perioda kad sam bio mlađi, kada sam uradio Jugoslovenska dokumenta, koja je bila najveća i najkvalitetnija izložba savremene umjetnosti koja je ikada održana, ne samo u BiH, nego i u bivšoj Jugoslaviji. Mislim da imam povjerenje kod umjetnika i da mogu ovo da napravim bez budžeta. Mi ćemo krenuti bez budžeta, a na šta će to izaći, vidjet ćemo.

RadioSarajevo: Da li vi mislite da su trenutno bh umjetnici više vrjednovani i priznati u svijetu, nego kod nas?
Hadžifejzović: Obično ko god izađe - tako priča. Međutim, druga priča postoji iza. kao što rekoh, bosanskohercegovački umjetnici su danas jedan veliki kulturni i materijalni potencijal koji nije iskorišten. Međutim, scena je totalno razjedinjena i jednostavno ne postoji recimo ni jedan office koji bi bio takve prirode da se bavi prezentiranjem tog kvaliteta i tog potencijala.

RadioSarajevo: Kakva su vaša saznanja – ko koči? Da li je to politika?
Hadžifejzović: Ja ne bih da krivim druge. U ovom slučaju bih krenuo od nas – umjetnika. Jer ako sami nemamo svijest o tome, niko nam neće doći na bijelom konju i reći “hej, ti si veliki umjetnik”. Nemamo tradicije, nemamo kolekcionare, nemamo galeriste, nemamo infrastrukturu koja je potrebna za razvoj umjetnosti. U Evropi i Americi postoji sistem – kako se nešto prodaje, kako se formira cijena, zašto Picasso košta 105 miliona nečega, zašto ljudi uopšte kupuju umjetnost. Ovdje toga nema. Šta da radimo? Moramo sami da se uključimo u taj sistem.

RadioSarajevo: Najrecentniji primjer razjedinjenosti po pitanju umjetnosti je svakako drama oko predstavljanja BiH na Bienalu u Veneciji - na kraju je ipak politika bila ta koja je kočila predstavljanje naše zemlje?
Hadžifejzović: Ti mene sada pitaš pitanja koja su krucijalna za BH umjetnosti, ali ja nemam te ingerencije da o tome govorim. Ja mogu jedino da pričam priču kao umjetnik. Znam koliko je bitno umjetnicima da budu pokazani na velikim smotrama, kao što je Bienale, ali bilo bi glupo okriviti samo jednu branšu. Mislim da je krivaca puno više. Naprimjer, ako okrenemo prema filmu, vidimo da film guta veliku lovu (ja uopšte nisam ljubimiran na njih što oni troše te velike pare, bilo bi dobro da, ako su kadri, to nekako vrate). Kada bi bilo uloženo toliko novca u likovnu scenu, u prave i kvalitetne umjetnike, one koji će vremenom biti kadri da te pare vrate, bila bi drugačija scena i sve bi drugačije izgledalo.

Ne treba nam bolji primjer od grupe Irwin koja je sada vodeća snaga likovne scene Slovenije Prva njihova izložba izvan Ljubljane bila je na Dokumentima. Da smo tada nastavili gdje smo stali, Sarajevo bi ostalo centar umjetnosti. Ali ovdje nikada nije bilo pameti u toj količini. Treba stalno dovlačiti umjetnike, grupe, pratiti njihov rad, stvarati kontinuitet. To mnogo više znači nego kada dovedete jednog velikog umjetnika u grad koji nema tradiciju i naviku. Onda izložba tog velikog umjetnika izgleda samo kao trešnjica na šlagu, kao ukras, ali nema ništa ispod toga.
Ja sam za to da se stalno nešto pokazuje, da pratimo šta se dešava na scenama Evrope i svijeta. Nećemo postati centar ako dovučemo par velikih imena na neki festival onda im se divimo par dana.

Irvinovci I dandanas u svim intervjuima spominju Sarajevo – jer smo ih doveli ovdje u fazi kad su tek prohodali, prije Beograda, Zagreba, Evrope. Tako se pravi historija.

RadioSarajevo: Koliku ulogu u tome treba da ima sistem obrazovanja? Da li današnja djeca uče o savremenoj umjetnosti, da li se u njihovim udžbenicima spominju značajna bosnakohercegovačka imena.
Hadžifejzović: Mnogo toga bi trebalo da se promijeni. Generalno bi trebalo da se promijeni da ta djeca koja sada odrastaju, pored toga što odrastaju u raskolu između religija, bogatstva, siromaštva, kulture i subkulture,saznaju pored koga žive i ko su im savremenici. S druge strane, mi nemamo muzej da naša djeca mogu da vide i naše i tuđe umjetnike. Treće, naših umjetnika nema u svjetskim muzejima. Da sam ja u vrijeme dok sam studirao vani mogao naći umjetnost iz Bosne i Hercegovine i tadašnje Jugoslavije, bio bih mnogo snažniji i imao bih uporište.

RadioSarajevo: Kontekst u kojem će se odigrati izložba preslikava stvarnost u kojoj živimo? Butici koji nude sumnjivu robu, prodavačice na vratima koje puše i čekaju mušterije kojih nema, ispražnjeni poslovni prostori...
Hadžifejzović: To je to. Isprva smo mislili da naziv izložbe bude "Naježena stvarnost" - znači, kad kažeš stvarnost ti misliš to je nešto normalno, ali ovo kod nas davno je prestalo bitri normalno. Onda sam rekao - zašto bih ja bio taj koji edukuje - ja nisam edukator, umjetniku nije prevashodno da educira nekoga, da bude pametniji ili bolji. Ja mogu samo da pokažem ono u šta ja vjerujem. Zato mislim da je ovaj milje u kojem ću to da pokažem kao od Boga dat. Da nije ove krize, izložba se nikad ne bi ni dogodila. Moja jedina zasluga u tome je moja percepcija, to što sam opazio prostor. Da je direktor Skenderije Suad Džindo rekao da nije zainteresovan, ovaj bi projekat propao kao i mnogi drugi. Hvala njemu i njegovim saradnicima što su nam dali podršku.

RadioSarajevo: Koga nam dovodite i koliko će trajati izložba?
Hadžifejzović: Planirana je za ovu i narednu godinu. Velik je broj umjetnika, njih preko trideset, većina ih je iz Sarajeva, ali će im se kako vrijeme odmiče, pridružiti i ljudi iz vana. To je spisak od trideset ljudi, a svi su navedeni na plakatu. U prostorima koji su do sada bili napušteni bit će upaljena svjetla i izloženi umjetnički radovi. Mi bismo željeli da umjetnici jedan dio svog vremena borave u tim prostorima i da rade, da to bude "art in progress", da ljudi vide kako nastaje umjetničko djelo. Želimo da pokažemo nas kakvi mi jesmo - to je jako važno. U razgovoru sa kolegama zaključili smo da je bosanskohercegovačkom umjetniku sada važnije da izlaže u ovom prostoru, nego u Guggenheimu. U Guggenheimu će ga prikazati kao umjetnika iz neke egzotične zemlje, a ovdje on reaguje na stvarnost. Evo ti, pokaži koliko si pametan na svom pragu!

RadioSarajevo: Hoće li izložba biti prodajna?
Hadžifejzović: Sve je prodajno, samo što kod nas ljudi ne kupuju. Možda sada bude drugačije, kupe teniske i malo remek djelo.

RadioSarajevo: Kako će se odvijati otvaranje?
Hadžifejzović: U ponedjeljak od 18,00 do 21,00 će biti otvaranje. Miožda će ispred moje galerija Charlama Depot biti neka govorancija, bilo bi dobro da neki od političara kaže par riječi, ali to ćemo dozvoliti samo ako nam daju pare. Mi ne radimo za publiku koja će doći na otvaranje. To je publika koja nas manje-više poznaje. Nas zanima druga publika - oni koji dolaze ovdje da kupuju, da produže nokte i trepavice. Ako vidim da se neko od njih iznenadi kada vidi rad u onom prostoru gdje obično vidi "Nike" ili brushaltere, to će za mene biti najveća satisfakcija. Ako vidim taj tračak iznenađenja kod njega - tu je kraj, postigli smo što smo htjeli.