Junaci bez ulica: Adela Ber

Adela Ber bila je jedna od žena kojima se cijela Bosna i Hercegovina treba ponositi: prva školovana bh. slikarka, pripadnica generacije prvih značajnijih slikara kod nas i pionirka ženske emancipacije u BiH.

Premda joj je njena rodna Tuzla odala priznanje nazvavši ulicu po njoj, Adela Ber zaslužuje i svoje mjesto u glavnom gradu, koji je oplemenila svojim djelovanjem, u samu zoru zanimanja za likovne umjetnosti u našim krajevima. Ber je, pored Mice Todorović, Lujze Kuzmić i još samo nekoliko ženskih imena, rijetko žensko ime koje je ušlo u historiju bh. slikarstva 20. vijeka.

Rođena je u Tuzli 1888. godine, a u historiji će ostati zapisana kao prva žena iz Bosne i Hercegovine koja je krenula na stručno školovanje za slikarku. Godine 1910. otišla je u Beč, na Umjetničku školu za žene i djevojke, gdje je odmah uočen njen poseban dar za polje grafike.

Detalj iz tog perioda života Adele Ber zaslužuje posebnu pažnju: država joj nije htjela dati stipendiju za školovanje, iako je za bh. slikare muškarce koji su odlazili na školovanje u inostranstvo to bila praksa, jer se smatralo da će se svaka žena uprkos obrazovanju ionako vrlo brzo udati i pasti na teret mužu, te da bi takva stipendija bila bačen novac. Uprkos materijalnim poteškoćama koje je imala, zahvaljujući velikom talentu, profesorski kolegij na bečkoj školi odlučio je da Adela Ber zaslužuje besplatno školovanje i da je oslobođena svih taksi, te je uspjela završiti školovanje.

Ber pripada prvoj generaciji važnijih bh. slikara, među kojima su Đoko Mazalić, Petar Tiješić i Jovan Bijelić. Njeni prvi zreliji radovi nastaju za vrijeme školovanja, oko 1912. godine, kada većinom radi portrete sa pretenzijom duboke psihološke dimenzije. U isto vrijeme slika i pejzaže, prikaze ljepota Bosne, među kojima se ističu akvareli. Na svim tim akvarelima, vidljiva je zaljubljenost Adele Ber u naše prostore: tu su motivi Hvara, Drvara, Krka, Zenice, Jajca... U njenom slikarskom radu vidljiv je uticaj sezanizma i ekspresionizma.

No, dio njenog opusa koji će najviše plijeniti pažnju podjednako kritike i publike su grafike. Grafici je Adela Ber posvetila punih pet decenija stvaranja, a teme njenih grafičkih listova također su se ticale ljepota Bosne. Na pojedinim njenim grafikama vidljiv je uticaj secesije (Kupanje na plaži, Sa Soukbunara), dok je u kasnijim godinama prisutan realističniji izraz (Muslimanke).

O važnosti pamćenja imena Adele Ber možda najbolje govori njena izuzetna hrabrost: valjalo se vratiti u Bosnu i Hercegovinu kao školovana slikarka na početku 20. vijeka, kada ogromna većina ovdašnjeg stanovništva nije bila ni elementarno pismena. Slikarstvo je bilo potpuno muški svijet, slikarke nisu bile prihvaćene, njihov rad se nije cijenio, niti su se mogle nadati da će dobiti atelje ili kakvu državnu potporu. Ona se ipak nije plašila osuda i neprihvatanja, čak štaviše: po povratku sa studija, 1914., željela je otvoriti privatnu slikarsku školu u Sarajevu, a 1919. je postala jedna od osnivača Udruženja umjetnika SHS.

Ipak, u to vrijeme nije mogla napraviti previše u  sredini koja joj nije bila naklonjena. Adela Ber nije bila članica Udruženja likovnih umjetnika nakon Drugog svjetskog rata jer je jednostavno nisu primili, premda je podnosila molbe i imala potrebne predispozicije.

Prva školovana bh. slikarka umrla je 1966. godine u Sarajevu. I danas, 45 godina nakon smrti Adele Ber, ista sredina joj još uvijek nije odala priznanje koje zaslužuje. Ovu rijetku bh. slikarku iz prve polovine 20. vijeka, rijetko se izučava, rijetko se publici predstavljaju njena djela, a nijedna ulica u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, koji ima tek petnaestak ulica imenovanih po ženama, ne nosi njeno ime.