"Ja sam Srbin iz Beograda i došao sam ovdje da se borim sa vama"

U aprilu 1992. godine jedinica bivše JNA, čiji major je bio Mihajlo Petrović, rođeni Beograđanin, napustila je Travnik. No, Petrović je odlučio ostati u Travniku i staviti se na raspolaganje Teritorijalnoj odbrani (TO) RBiH.

Nije prihvatio ni poziv svoje porodice da dođe u Beograd, niti molbu roditelja i svoje supruge da se preseli u Zagreb. S majorom su u bosanskoj ratnoj neizvjesnosti ostali i supruga Ana, sin Aleksandar i kćerka Jelena.

Travnički svjedok postrojavanje prvih branilaca ovog grada opisuje ovako:

"Izašao je ispred nas u uniformi JNA s oznakama TORBiH, strogog pogleda i uvježbanog glasa za dreku bez mikrofona i razglasa. Pogledao je niz stroj i onda je održao govor u kojem je rekao: 'Dragi moji borci, ja sam major Mihajlo Petrović, Srbin, Beograđanin, oficir bivše JNA. Moj deda borio se na Solunskom frontu protiv Austro-Ugara, moj otac borio se protiv njemačkih, ustaških i četničkih fašista, a izgleda da je došlo vrijeme da se i ja borim protiv ovih bradonja s brda. Otac mi je pričao kakvi su bili četnici u onom ratu, a ja vam mogu odmah reći, jer sam to imao priliku vidjeti posljednjih mjeseci, da će ovi biti mnogo gori. Bosanac nisam rođenjem, ali sam postao i srcem i dušom otkako živim ovdje. Ne bojte se, junak umire jednom, kukavica hiljadu puta. Budite smireni, pucajte samo u živu metu, ko nema oružja, nek' otima od neprijatelja ili neka uzme pušku ako mu saborac pogine. U tami slušajte moj glas, nemamo radioveza, nema motorola... I zapamtite, između ovog nezaštićenog i golorukog svijeta i njih naoružanih najboljim oružjem i mržnjom u kojoj žele da nas sve unište, noćas stojite samo vi!'"

Ušutio je, a neko mu donese bosansku zastavu s ljiljanima. Major Petrović joj salutira, poljubi je i posla da i mi to isto uradimo...

Tog 13. aprila 1992. godine Travnik je imao sreću da u njemu pred braniocima stoji major Mihajlo Petrović.

Turbe i Travnik se odbranilo tog dana, nakon žestokih 24-satnih borbi.

"Nakon 24 sata  bili smo postrojeni ispred pošte u Turbetu. Major nije govorio, samo je prilazio svakom vojniku pružao mu ruku čestitao i ljubio ga u obraz. Njegov pogled govorio je najbolje, bio je pun ponosa i divljenja za nas."

Četnici su prognali 9. maja 1992. Bošnjake vlašićkog sela Mudrike. Major Petrović postavljen je za komandanta odreda u kojem su bile i izbjeglice iz Mudrika. Bili su razočarani Mudričani kad su saznali da će za komandanta imati Srbina, i to još iz Beograda. Nisu mu vjerovali, ali samo nekoliko dana.

Vrlo brzo je svojim herojstvom major Petrović zadivio gorštake s Vlašića i rodila se teško opisiva, neraskidiva veza među njima. Petrović je zajedno s Mudričanima na Šešićkoj planini ratovao četiri mjeseca neprekidno napadajući neprijatelja. Svojim borcima je govorio, kada bi kretali u akciju, da ne dozvole da on živ padne četnicima u ruke.

"Ako me zarobe, odmah pucajte u mene", naređivao je.

U intervjuu 26. juna 1992. major Petrović je novinarki Nađi Riđić, između ostalog, kazao: "Moji borci su gorštaci iz bosanskih šuma kojima život nikad ništa nije poklanjao, nego samo uzimao. Oni su dobričine koji su svojim komšijama Srbima sve opraštalido onog trenutka kada su im zapalili domove u Mudrikama, koje su krvavo decenijama gradili."

Poginuo je na današnji dan, 25. oktobra 1992. godine, prije tačno 24 godine, od eksplozije mine na koti Mlakva, a dva dana kasnije ratne 1992. godine hiljade Travničana i njegovih saboraca svih vjera i nacija u jezivoj tišini ispratilo je svog majora Petrovića na posljednji put.