Irvin Mujčić ostavio europsku plaću i vratio se u Srebrenicu

Ratni bijeg je njegovu porodicu odveo do Italije, gdje on odrasta, no danas se odlučio vratiti u rodni grad i početi novu priču.

U razgovoru za Radiosarajevo.ba, Irvin se prisjetio ratnog perioda života koji je počeo spoznavati tek uz svoju majku, oca, brata i sestru. S majkom, bratom i sestrom napušta Srebrenicu, dan prije nego je "pala" prvi put.

"Otišli smo kod djeda u Kreševo u Tešnju i tu ostali šest mjeseci. Nakon toga je majka odlučila da krenemo u Hrvatsku. Na ilegalni način smo uspjeli preći granicu i otišli smo do Podgore, Makarska rivijera, kod porodice kod koje smo ljetovali prije rata", priča Irvin svoj životni put.

Porodica je stigla do gospođe Dalme i gospodina Branka koji su ih spasili. Otvorili su im vrata svoga doma, smjestili ih u hotel za izbjeglice, a onda poslije i pronašli način da se porodica uključi u program za izbjeglice u Italiji.

"Osmog augusta 1993. godine smo napustili bivšu Jugoslaviju i krenuli u Italiju gdje smo stigli brodom iz Splita za Ankonu. Smjestili su nas u malo selo na Alpima, Cevo, na 1.100 metara nadmorske visine. Tu sam se školovao do 18 godina, a poslije odlučio da idem studirati u Rim, gdje sam upisao filozofiju i počelo raditi na temama ljudskih prava vezano za romsku djecu, pogotovo s Balkana zahvaljujući znanju bosanskog jezika", priča Irvin.

Iako je obilazio svijet, kaže da se nigdje nije osjećao sretno, niti je osjećao da je to mjesto gdje treba biti i ostati, a obišao je od Tunisa, Egipta, do Brisela.. U decembru 2014. godine odlučio je vratiti se u BiH.

"Ako pogledate moju malu životnu odiseju, možete vidjeti da sam skoro cijeli život proveo 'bježeći od života'. Nisam nikada birao gdje ja hoću da živim, ali život je birao za mene. Pokušao sam i zaboraviti da sam Bosanac, zaboraviti šta se desilo u mojoj Srebrenici, zaboraviti da je moj otac ubijen za vrijeme genocida 11. jula (bio je prevodilac za UN). Pokušao sam smiriti dušu i voditi normalan život. No, naravno to nije funkcioniralo", otvoreno kaže naš sagovornik.

Kaže da je odmalena sanjao da će se vratiti kući u Srebrenicu i da će spasiti svoga oca. San mu se nije ostvario, ostalo mu je samo da pređe Marš mira za sve ubijene. 

"Kad sam stigao u Potočare, nešto se u duši smirilo, nakon toliko godina sam osjetio da sam kući.  Odlučio sam se vratiti Srebrenici jer nisam više mogao gledati moj grad da se 'gasi dan za danom'. To je za mene kao da ubijam mog oca po drugi put. Tako sam odlučio ostaviti visoku plaću i dobru karijeru u jednoj od najbogatijih europskih zemalja i vratiti se u jednu od najsiromašnijih zemalja u Europi", iskren je Irvin.

Očarala ga je ljepota sela u Srebrenici i odlučio je pozvati brojne svjetske turiste da dođu i posjete BiH.

"Ideja je bila da izgradimo 'Kuću prirode', koja bi bila nešto kao hostel, lovački ili planinarski dom gdje turisti mogu prespavati.  Već prve grupe su nam stigle iz Italije, Hrvatske i Portugala. Imamo ture po kanjonima Drine, posjete okolnim selima, a najbitnije je da upoznaju bosanski duh", priča Mujčić.

Kaže da su komentari pozitivni, ali da su turisti i dalje šokirani historijom, posebno kada prošetaju od minskog polja do kanjona Drine. 

O politici kaže da je slična u cijeloj BiH, ali da svaki sistem ima svoj početak i kraj.

"Ovaj sistem već odavno ne odgovara potrebama naroda, tako da nije uopće ni čudno da se isto dešava u Srebrenici. Pored svakodnevnih borbi za fotelju i interese od političke partije za njihovi članove, zaboravi se da je možda u nekom selu potrebna kanalizacija, voda ili traktor. Ali krivi smo mi zašto to dozvolimo, zašto finansiramo, zašto čekamo da dobijemo posao, a ne da ga sami ostvarujemo", zaključio je na kraju razgovora mladić koji se vratio u rodnu Srebrenicu.