In Memoriam | Akademik Esad Duraković: Enes je bio poput junaka iz Hiljadu i jedne noći

Tek kada ode iz našeg svijeta znamenit, važan čovjek, ugledamo prazninu na mjestu s kojeg je djelovao na oplemenjivanje svijeta oko sebe. Riječi koje ovdje ispisujem nisu kurtoazija ni patetika već pokušaj da bacim makar malo svjetla na aktivnost prof. Enesa Durakovića koji je – izvan svake sumnje – obilježio vrijeme i sredinu u kojima je živio.

Piše: Akademik Esad Duraković, za Radiosarajevo.ba

Povodom preseljenja na Ahiret prof. Enesa Durakovića, padaju mi na um riječi Rolanda Barthesa:

"Smrt ima onu vrstu važnosti kojom irealizira autorov potpis i njegovo djelo pretvara u mit. Tako odbijamo da se smrt dočepa onoga što nam je neizmjerno važno i što je zauvijek živo".

Najviše davao – kada je bilo najteže

U najtežim vremenima za zemlju Bosnu i Hercegovinu, Enes je najviše davao od sebe. Znam to iz njegove neposredne blizine. Teško je i pobrojati šta je sve vrijedno uradio.

Sarađivao sam s njim na epohalnoj ediciji Bošnjačka književnost u književnoj kritici, svjedočio sam njegovom izuzetno važnom angažmanu u osnivanju Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca (VKBI), njegovom neumornom i kompetentnom radu na poziciji ministra obrazovanja i nauke, kada se izrađivalo mnoštvo udžbenika kojima su se udarali temelji obrazovanja u "postjugoslovenskoj" BiH, i td.

Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu je – također u tome sudbinski važnom vremenu – dao ključni doprinos očuvanju Odsjeka za književnosti naroda BiH, formirajući kadrove na tome Odsjeku i osiguravajući mu perspektivu…

Sve to, Enes Duraković je radio u Sarajevu u vrijeme opsade, neprijateljskog pustošenja Grada te barbarskog spaljivanja biblioteka i instituta. Organizirali smo i naučne skupove, odlazeći na njih a nikad ne znajući da li ćemo stići na odredište i da li ćemo se vratiti – da li ćemo izbjeći granate i snajpere. Bilo je to doba odsudne borbe Erosa i Tanatosa, a Enes je na najbolji način – neumorno i optimistično –  predstavljao Kreaciju.

Naše duše nježno besjede

Da, sve to mi je povremeno ličilo, u ono vrijeme, na neku priču iz Hiljadu i jedne noći u kojoj i Enes bijaše junak.

Danas ga nema. Međutim, za takve ljude nepravedno je, netačno je reći da su umrli jer umiru samo oni koji ne ostavljaju ništa iza sebe: Enes Duraković sada nije samo u našim emocijama, nego je i u našim institucijama u koje se ugradio, čak naročito u njima; on je u izvrsnim knjigama, u bosanskome jeziku…

Enes je i u našem dostojanstvu koje nam je tako dragocjeno a koje je on uspješno i uporno afirmirao.

Džubranovim jezikom rečeno, dragi Enese, a ti veoma dobro razumiješ taj jezik – i u ovome času kada te tijelo u neumitnosti izdalo, naše duše prijateljski nježno besjede…