Ibrica Jusić: Pola stoljeća s gitarom koja svira sevdah, kanconu i operetu

Možda se u Sarajevu vidimo za 8. mart, da ženama poklonimo jedan lijepi koncert“, najavljuje Ibrica Jusić, koji je u pregovorima za taj koncert, a za Valentinovo, 14. februara, gostovat će u Mostaru, prenosi Anadolu Agency.

Ibrica Jusić je prije nekoliko dana rasprodao koncert u KIC-u u Podgorici, u Sarajevu je svirao na božićnom koncertu u BKC-u.

Sve je počelo prije pedeset godina kad je sjeo na dubrovačke skaline s gitarom pod rukom, pjevajući iz ljubavi prema gradu i njegovim gostima. Usmenom predajom i „skalin po skalin“, postao je vodeći trubadur, šansonijer i sevdalija - muzičar. Uvijek u društvu svoga psa i poezije koju ne gazi vrijeme, Ibrica Jusić u sedmom desetljeću života za Anadolu Agency govori o svom odnosu prema muzici, begovskom porijeklu i jednostavnom receptu za uspjeh.

Odgajao svoju publiku 

„Ja sam svoju publiku odgajao, mene nisu odgajali ni televizija ni magazini. Nekad smo živjeli za glazbu, posredstvom toga smo poslije uspjeli živjeti od glazbe, a danas bi svi preko noći htjeli biti zvijezde“, kaže Ibrica i naglašava važnost razvojnog puta.

„Ako čovjek vjeruje u ono što radi, on će isplivati. Meni je dragi Bog dao tu privilegiju da me posjeo na moje skaline u Dubrovniku. Stvorila me ljubav prema mom gradu, prema skalinima i gostima Dubrovnika. Usmena predaja je najbolja promidžba za nekoga, i da ide dalje, i da ga se uvažava“, kaže Ibrica.

Momci su 1970-ih dovodili djevojke na njegove koncerte kao dokaz ozbiljnosti u vezi.

 „Ja sam bio kao nešto za zaljubljene, za prave romantike, za intelektualce. Nikad me nisu smatrali komercijalnim pjevačem. Tako je i danas, kad vidim da su mi 60 posto publike ljudi koji se nisu ni davno rodili, kada sam sjeo na skaline prije 50 godina.“

Na pitanje kako je doživio nedavnu smrt kolege Kemala Montena, Ibrica odgovara:

„Još nisam bio ono što sam danas, već sam pjevao njegovu 'Lidiju', to je jedna od prvih pjesama u životu koju sam pjevao uz gitaru. Među nama je postojalo jedno veliko uzajamno poštovanje i uvažavanje prema onome što radimo. U isto vrijeme sam jako žalostan, a opet s druge strane sam možda malo i ljut na njega što se više nije pazio.“

Novi album snimio za jedno popodne

Prije nekoliko dana Ibrica Jusić je izišao iz studija Elvisa Stanića. Za samo jedno popodne snimio je dvije gitare za 14 pjesama, tri puta otpjevao vokal svake pjesme i „ostavio Elvisu da obavi ostatak studijskog posla“.

Za Ibricu je neshvatljivo da neko u studiju provodi po šest mjeseci, jer on sve stvari pripremi prije snimanja, kod kuće. Zbog emotivnog naboja, kaže, ne može pjesmu otpjevati više od tri puta: prvi put je namještanje, drugi put je proba, a treći put snimanje i gotovo!.

Dnevno svira gitaru oko dva i pol sata, shvaća to djelomično kao gimnastiku, a uz to dvaput sedmično se druži sa profesorom pjevanja Stojanom Stojanovom s kojim ide na „fitness za glasnice“.

„Nije lako stajati na sceni dva sata koliko u prosjeku traje moj koncert, a kamoli još svirati i pjevati“, kaže Ibrica koji u slobodno vrijeme, za kondiciju, prakticira nordijsko hodanje.

U Bosni još nije sve izgubljeno

Dok je bio dijete, sjeća se da je skoro polovina radijskog programa bila posvećena sevdalinki. Ibrica ima dva stupa sevdaha: s muške strane Himzo Polovina, sa ženske strane Nada Mamula. Kaže da u Bosni ima mladih ljudi, da nije sve izgubljeno.

„Što zbog politike, što zbog predrasuda, mislim da je sevdah bio osuđen da nestane sa bosanskohercegovačkih prostora“, pripovijeda Ibrica koji je puno lijepih stvari naučio od rahmetli Omera Pobrića koji je bio mentor njegova albuma „Amanet 2“.

 „Postoji vjekovni antagonizam između Dubrovčana 'gospara' i došljaka. Svi smo mi odnekud došli. Samo, za mene je Dubrovčanin ili Sarajlija onaj koliko doprinosi tome gradu, koliko ga voli. A sama činjenica, sa rođenjem se ne postaje ono što taj misli da je“, kaže Ibrica.

„Eminu“ je snimio 1976.-'77. godine u čast svojoj majci koja se zvala Emina i kojoj je za rođendan poklonio friško otisnut prvi Jugotonov gramofonski LP.

„Sevdah je u meni živio cijeli život. Koliko god smo s jedne strane odrastali uz talijansku kanconu, Dubrovačke ljetne igre, operu i klasiku, u kući se uvijek njegovao sevdah. Moj rahmetli babo je između ona dva rata imao „dalapicu“ (harmoniku, op.a.) sa 120 basova. I moja majka se kao curica zaljubila u harmonikaša (smijeh...) i tako se udala za moga oca. Oboje su bili begovskih korijena, moja rahmetli majka je iz poznate obitelji Velagić iz Blagaja, zbog čega se radujem ovom koncertu u Mostaru za Valentinovo, jer meni Mostar ne znači ništa više ni manje nego što mi znači Dubrovnik“, kaže Ibrica.

Jusićevi roditelji uzeli su se jako mladi, 20-ih godina prošloga stoljeća otišli su na bračno putovanje u Dubrovnik.

„Kao i mnogi mladi ljudi, kad ih onaj kamen pukne svojom energijom, zaljubili su se u onaj kamen i dolje smo se svi mi izrodili, nas sedmero djece;  četiri brata i tri sestre. Kako se otac bavio trgovinom, kako su imali svoja imanja oko Mostara, oko Rame, otac je sa Duga kod Prozora, otvorio je radnju, nahranio je pola Dubrovnika između ona dva rata. Da bi poslije rata došli divlji da potjeraju pitome. Kao i mnogi, spali smo na prosjački štap i onda je trebalo krenuti iz ničega. Možda su zato moje pjesme pune emocija, pune onoga što mi se događalo u životu svih ovih 70 godina“, priča Ibrica.

Na putovanjima sa svojim psom Bondom

Četvrti Ibricin pas, belgijski ovčar, zove se Bond po filmskom junaku Jamesu Bondu, po bosanski Džemso, šali se Ibrica.

„Ne znam koja bi žena izdržala sa mnom sva ta putovanja kao što izdrži, kao što bi rekli mi u Dubrovniku, 'moj kučak i moj mačak'.“

Mačka je našao prije tri godine u snijegu, u zagrebačkoj Dubravi gdje Ibrica stanuje, i udomio ga.

Za kraj, Ibrica je odsvirao sevdalinku „Kradem ti se“ na „najmanjoj gitari na svijetu“, kaže Ibrica kroz smijeh, na gitarici koja se našla kao rekvizit u Kazalištu Gavella gdje se vodio razgovor za Anadolu Agency.