Halid Bešlić - sociologija dobrote: "Malo je, malo dana", "Neću, neću dijamante"

Te daleke 1984. odlazim u JNA, čiji će tradicionalni ispraćaj na putu za Karlovac biti obilježen kultnom Bešlićevom pjesmom Neću, neću dijamante, koja se tog augustovskog dana širila humačkim nikšićkim radničkim naseljem.

Nekako me je taj zavodljivi melos gotovo podsvjesno pratio tokom čitavog puta, da bi me ta vječna pjesma dočekala i u kasarni u gradu na četiri rijeke, Karlovcu, pjesma koju će nam, onako generacijski, za čitavo vrijeme vojnog roka iskreno iz duše pjevati dobrodušni Dževad Klopić iz Gradačca. Njegove u zanosu zatvorene oči, otvorena duša i Halid na usnama, ostaće trajna slika tih 13 mjeseci provedenih u kasarni "Marko Orešković".

Tek ta pjesma, uz koju su vojničke suze padale u čašu piva, ostaće u sjećanju, ne sluteći da će Halid biti naš vojnik dobrote i maršal narodne muzike, kako su ga poslije smrti mediji sa razlogom nazvali, piše Portal Analitika.

Na ovoj vrijednosti mogle bi se ispisati knjige, snimati dokumentarni i igrani filmovi o čovjeku koji nikad nije sebe protežirao za glavnu ulogu. Baš zato je bio i ostao glavnom životnom ulogom koju će teško bilo ko oponašati. Njegove uloge nijesu imale scenarije, marketing, šminku, estradnu industriju, reprize... Nije mu trebalo, jer svoju životnu i zemaljsku ulogu nosio je iz duše, srca, emocije, svoje raje i svoje Bosne zemlje.

Kao takav Halid je za života postao sociološki fenomen kog su podjednako voljeli i uvažavali plebiscitarno svi slojevi društva - meraklije i boemi, dokone noćobdije i radnici ranoranioci, akademici i političari, državnici, moćnici i patnici, i puk i elita, mlado i staro, sve generacije, sve nacije i sve vjere…

Potvrdio je da dobrota ne treba planiranje, već se živi. Njegov nebrušeni dijamant dobrote sa geografski zaštićenog porijekla duše, sevdaha i meraka, svijetli kao pouka i poruka, dajući smisao i plemstvo ljudske dobrote, piše Portal Analitika.