Goran Vojnović za RadioSarajevo (INTERVJU)

Goran Vojnović, foto: radiosarajevo.ba

Piran-Pirano je prvi cjelovečernji film mladog slovenačkog reditelja bosanskih korijena, Gorana Vojnovića, koji će svoju svečanu sarajevsku premijeru imati sutra u kinu Meeting Point. Vojnović je bosanskohercegovačkoj javnosti poznat i po scenariju za kratki film Sretan put, Nedime, koji je 2006. osvojio Srce Sarajeva za najbolji kratki film, ali i kao autor knjige Čefurji raus! (Čefuri napolje!, VBZ, 2009., prevod Ahmed Burić), koja je postigla nevjerovatnu popularnost, prvo u Sloveniji, a potom i u ostatku regije.

Vojnović se u svojim djelima neprestano bavi pitanjem pravog identiteta, odnosno traženjem mira kojeg nemaju ljudi koji su se odselili, doselili, bili žrtve historije ili politike jednog vremena. Takav je slučaj i sa filmom Piran-Pirano. Radnja filma smještena je u primorski gradić Piran, počinje susretom dva čovjeka na izmaku života: Bosanca Veljka i Italijana Antonia, a potom se odmotava u prošlost. Kroz sjećanja, njih dvojica doživljavaju svojevrsnu katarzu i pronalaze odgovor na pitanje gdje pripadaju, i zašto pripadaju baš tu. Naslovne uloge u filmu čija se radnja odvija na tri jezika tumače Mustafa Nadarević, Moamer Kasumović, Boris Cavazza, Nina Ivanišin, te mladi italijanski glumac Francesco Borchi.

Povodom premijere filma Piran-Pirano, koja je u BiH uz pomoć Ambasade Republike Slovenije organizovana odmah iza slovenačke, a nakon koje će film krenuti u distribuciju po bh. kinima, sa rediteljem smo razgovarali o filmu, ali i o pitanjima kojima se bavio u romanu Čefurji raus!

RadioSarajevo: Film se odvija većim dijelom na bosanskom, a potom i na slovenačkom i italijanskom jeziku. Je li bilo komplikovano sve vrijeme raditi trojezično?

Vojnović: Sigurno da je bilo komplikovano, ali je bilo i zabavno. Meni su jezičke kombinacije jako zanimljive, često duhovite, a filmu daju potpuno drugu dimenziju – dovoljno je to što dva glavna junaka pričaju jedan s drugim, a ne razumiju jedan drugog, iako to sve vrijeme pokušavaju. To čini cijelo snimanje puno uzbudljivijim. Dolazilo je i do problema, ja ne govorim talijanski, kao ni većina ekipe, Francesco je s druge strane na početku imao problem i sa engleskim, ali bih sve ponovio isto kako je i bilo.

RadioSarajevo: Veliki dio filma Piran-Pirano je svojevrstan partizanski film. Mislite li da je ljudima to još uvijek blisko, zašto ste se odlučili na tu historijsku referencu?

Vojnović: Vjerovatno zavisi od generacije do generacije, a također mislim i da se partizanski film ne doživljava isto u Bosni i u Sloveniji, ovdje ljudi možda povlače paralele i sa onim što se dešavalo prije 15-20 godina. Naravno, niko više ne gleda partizanski film na način na koji se on gledao za vrijeme Jugoslavije, mlađe generacije sigurno sve to posmatraju kao čistu fikciju. U Sloveniji i danas postoji revizija događaja koji su se dešavali poslije Drugog svjetskog rata, otkopavaju se masovne grobnice iz '45., '46., pa su neki čak očekivali da će se Piran-Pirano još više baviti tim pitanjima, ubistvima poslije rata, osvetama, jer je to nešto što je i danas aktuelno.

Ja sam otišao u partizanski film jer mi je to bilo nužno da bi ispričao intimnu priču koja se dešava danas, a koja je počela tada. Drugi motiv mi je bio da na neki način probudim interes za tu tradiciju partizanskog filma koja čini dobar dio jugoslovenske, pa tako i slovenačke, kinematografije. Meni lično je bilo prilično teško da se bavim tim vremenom, ali kao izazov zanimljivo.

RadioSarajevo: U filmu je jasno postavljena paralela: svoje mjesto su u Piranu našli i Italijan koji se tamo rodio i proveo djetinjstvo, a onda su ga okolnosti odvele daleko, a i Bosanac koji tu nije rođen nego ga je ljubav 'natjerala' da proživi 50 godina u njemu. Gdje nam je mjesto, šta nam označava identitet, i zašto je to uopšte toliko važno većini ljudi?

Vojnović: To je upravo ono što se ja pitam: zašto nam je to toliko važno. Svi se bavimo tim pitanjem, neko ga jako brzo riješi, a neko se, poput mojih junaka, bavi time cijeli život, do pred samu smrt. Oni cijeli život traže svoje mjesto, postavljajući uvijek isto pitanje: je li tvoje mjesto tamo gdje si se rodio, ili je tamo gdje si se zaljubio, zatekao? To pitanje je jako često u današnjem svijetu punom iseljenika, doseljenika, svijetu čefura. Jasno je da to pitanje ljude ometa u životu i da su puno sretniji kad odgovore sami sebi na njega, a za svakog je odgovor drugačiji.


http://www.youtube.com/watch?v=q5fqX0nTUXc


RadioSarajevo: Otkud dolazi glorifikacija društva iz kojeg su roditelji otišli da bi im bilo bolje negdje drugo, a u isto vrijeme prezir prema društvu koje sigurno pruža bolje šanse za budućnost? Poznato je da druga generacija često gaji čvršći nacionalizam ili 'patriotizam', ne poznavajući uopšte prilike mjesta svog porijekla.

Vojnović: Radi se o tome da njima nije evidentno da je to društvo koje su njihovi roditelji ostavili za sobom društvo puno problema – jer oni u njemu nikad nisu živjeli i jedina slika koju imaju su možda povremene posjete rodbini, gdje ih na par dana svi oduševljeno prihvate. Kada ne nalazite svoje mjesto u svijetu u kojem živite, normalno je da vam se sve drugo, što nije taj svijet, čini bolje, ljepše i prihvatljivije.

Poenta knjige Čefurji raus! je upravo u tome da glavni junak, Marko Đorđić, spoznaje da dotad idealizirani svijet Bosne nije takav kakvim ga je on zamišljao, pa čak i on na kraju priznaje da je možda ipak bolje biti čefur u Sloveniji nego Janez u Bosni. A slična je i poenta ovog filma, da tražiš dom tamo gdje si, gdje su sada ljudi koje voliš, a ne tamo gdje je ostala neka prošlost ili mjesto rođenja.

RadioSarajevo: Problem imigranata postoji svugdje u Evropi, meni se čini da je posljednjih godina to jedno od najčešćih pitanja kojim se bave sve evropske zemlje. Po Vašem mišljenju, kojim redoslijedom treba da ide taj proces prihvatanja emigranata i istovremeno njihove adaptacije u društvo u koje su došli?

Vojnović: Jednostavno mislim da se ti procesi ne mogu zaustaviti, a ni previše poboljšati, jer se ljudi naprosto doseljavaju posvuda. Neki imigranti se jako dobro adaptiraju, jer je sasvim prirodna potreba čovjeka da se negdje dobro osjeća, iako naravno postoje i grupe koje se kao cjelina ne uklapaju u većinski dio društva u koje su došli. Međutim, to se sve mijenja s vremenom, i danas je besmisleno govoriti o adaptaciji četvrte generacije nekih imigranata negdje, jer je kod njih proces adaptacije potpuno završen, a često je takav slučaj i kod druge i treće generacije. Mislim da bi nam svima bilo lakše da prihvatimo kako su procesi seljenja ljudi u različite krajeve svijeta nezaustavljivi, a da od doseljenika ne tražimo ni previše, a ni premalo.

RadioSarajevo: Čefurji raus! je u Sloveniji apsolutni hit, u dvije godine je rasprodato par izdanja romana, a karte za istoimenu predstavu u Gledališču Glej su također razgrabljene sedmicama unaprijed. Koliko je ta tema pozicije imigranata zanimljiva 'autohtonim' Slovencima?

Vojnović: Ispostavilo se da im je jako zanimljiva, što ja nisam očekivao dok sam pisao knjigu, a desilo se to da su na promocije knjige dolazili stariji ljudi, da su me zvali u manje gradove sa pretežno slovenačkom populacijom, da predstava doživi uspjeh u različitim dijelovima Slovenije. Oni to vjerovatno doživljavaju drugačije, kao otvorena vrata u svijet za koji su znali da postoji, a nisu ga dobro poznavali. U knjizi su možda otkrili nešto novo: to kako Bosanci vide njih, jer je uvijek pitanje kako oni vide čefure, ali je ona s druge strane i priča o Sloveniji, i o njima, što je također prihvaćeno jako pozitivno. Na nekim izvedbama predstave Slovenci su se smijali isključivo na svoj račun, kad Marko govori o Slovencima, što nije baš uobičajeno.

RadioSarajevo: Koliko je popularnosti knjige i predstave pomogao komični skandal sa policijskom prijavom koju je 'zaradio' pripovjedač u romanu, jer je govorio o slovenačkoj policiji na 'neprimjeren način'?

Vojnović: I pomoglo joj je i odmoglo, jer su neki ljudi zbog tog slučaja koji se povlačio po medijima mislili da je to promotivna akcija, pa su se zainteresovali i za sam sadržaj unutar knjige. Knjiga je zapravo već prije toga bila hit, dobila je Prešernovu nagradu i vjerujem da bi prošla jednako dobro i bez te prijave. Ona je možda više koristila promociji knjige u Srbiji, Hrvatskoj i BiH, gdje knjiga dotad nije postojala. Ja bih lično više volio da se ta prijava nije desila.

RadioSarajevo: Šta o Sloveniji govori izbor Petera Bosmana za gradonačelnika Pirana? U bh. medijima je to odjeknulo kao nešto vrijedno divljenja, i nešto što se ovdje ne bi moglo desiti.

Vojnović: Nije to do bh. medija, jednako su reagovali i BBC i CNN. Ja mislim da izbor gradonačelnika crnca u Sloveniji govori manje nego što bi ljudi željeli, jer kad uzmete u obzir specifičan kontekst kakav Piran jeste, onda to i nije nešto što bi imalo neki veći značaj. Svakako mislim da je na simboličkom nivou taj izbor jako dobar, ali je on više rezultat jedne specifične lokalne situacije, kakve nisu baš nepoznate ni od ranije. Gradonačelnik Ljubljane je isto tako Zoran Janković, pa to ne govori puno o generalnom odnosu Ljubljančana prema čefurima.

Vidjećemo kako će se to sve odvijati. Kad je riječ o Obami, nije se baš dogodilo sve čemu su se ljudi entuzijastično nadali, ja se nadam da će Peter Bosman opravdati očekivanja svojih sugrađana, da će biti dobar uzor i da će se možda od njega početi odvijati šira priča o drugima.

tamara, radiosarajevo.ba