Filigranista Bojan Benić: Filigran može trajati vječno

Obuku je završio u Makedoniji kod poznatog makedonskog majstora novije generacije Elene Popovske, pri Zanatskoj komori Skoplje. Jedno vrijeme ovim poslom se bavio u Makedoniji, gdje je uglavnom radio sakralne predmete, krstove, kandila, okove za manje knjižice, upaljače, ali i nakit.

Prošle godine se vratio iz Makedonije u Laktaše. Mir potreban za ovaj precizni posao pronašao je u jednom od Laktaških sela gdje ga je u ateljeu posjetila ekipa Anadolu Agency (AA).

"Filigran je stara juvelirska tehnika. Arheološki nalazi datiraju čak iz vremena Mesopotamije, pronalaženi su komadi nakita u zlatu, srebru, i nekim drugim legurama. Naravno, tada je to bilo dosta primitivnije tada bilo, međutim nastavlja svoju istoriju sve do današnjih dana. Bilo je uspona i padova, jedno vrijeme je filigran potpuno nestao sa svjetske scene. Na našim prostorima filigran doživljava ekspanziju za vrijeme kralja Milutina (1282-1321), koji je dosta polagao na umjetnost i kulturu i dovodio je svjetske majstore, pogotovo sa osmanskih prostora, jer je zastupljen istočni filigran, odnosno došao je sa tih prostora i u novije vrijeme doživio ekspanziju u čitavoj Evropi", objasnio je Bojan Benić.

Riječ filigran, keže, sastoji se od dvije latinske riječi: filum i granum, što znači niti ili žica i granula.

"To samo po sebi govori šta je pravi filigran ili takozvani vazdušasti filigran, da se radi sa takim nitima srebrne ili zlatne žice, rjeđe platine, još rjeđe bakra, a zna se i sa njim raditi, kombinovanjem motiva sa debljom i tanjim žicama, sa srebrnim granulama raznih dimenzija. Kao juvelirska tehnika dozvoljava ugradnju i dragog i poludragog kamenja i nekih drugih materijala, što zavisi od onog ko radi", rekao je Benić.

On najviše izrađuje nakit, privjeske, prstenje, broševe, minđuše, a bavi se i izradom sakralnih predemta, kao što su kandila, krstovi za sveštenike i vladike, panagije za episkope, okove za knjige, oerole na ikonama. Predmete izađuje od čistog srebra - silver fine, finoće 999/1000, rjeđe 950/1000, dok sa nakitnim srebrom 925 uopšte ne radi.

"Zlato pogotovo na našim prostorima zbog ekonomske situacije je nezahvalno za rad. Mnogo je skupo. Standardnu, zvaničnu cijenu zlata u zlatarama, filigransko zlato bi podiglo za dva do tri puta. Potencijalno tržište postoji kao i za sve ostalo, međutim to je rijetka klijentela, tako da da za sada radim prvenstveno u čistom srebru kombinujući poludrago i drago kamenje", kaže Bojan.

On pokušava da cijenu srebra odnosno grama filigranskog nakita zadrži u realnim okvirima, međutim koliko truda iziskuje izrada jednog komada nakita realna cijena filigranskog srebra bi trebala biti tri do pet puta skuplja od nekog mašinskog, komercijalnog nakita.

Bojan Benić voli svoj posao i zbog toga mu ništa u njemu nije komplikovano.

"Najzahtjevniji, najstresniji posao je taj dio kada se ti elementi sastavljaju toplim lemljenjem, odnosno varenjem. Jednostavno se pomoću brenera ti elementi spajaju posredstvom srebrnih legura kao što je srebrni prah. Tad najčešće dolazi do kvarova. Možete da poznajete materijal u dušu, međutim negdje u toj žici, u materijalu, desi se vazdušni džepić, mjehurić, to jeste čisto srebro, ali jedan hiljaditi dio može da utiče da se jedan element otopi, poluotopi, da izgubi svoj izled. Onda se taj element mjenja bar u mom slučaju, izbaci se, zamjeni sa drugim, ili se čitav proizvod radi nanovo", priča Bojan.

Priprema repromaterijala je prema njegovim riječima fizički mnogo teža. Srebro mu dođe u granulama ili komadima, zbog ćega se prvo otopi na visokoj temperaturi da se izlije u kalupe, pa se nakon toga "izvlači" u željeni oblik, srebrena žica ili ploča.

"To je fizički teško, međutim ne iziskuje nikakvu kreativnost i tu rijetko dolazi do grešaka", navodi Bojan.

Ponekad se ljudi filigranom bave i iz hobija, ali je u pitanju skup hobi, jer prema riječima Benića za opremanje osnovne radionice potrebna su velika novčana sredstva.

"Kod nas se alat ne može nabaviti ili vrlo teško. Većinom se nabavlja iz inostranstva, cijene su dosta visoke, osnovne pincete kojima se radi, mota, koje imaju i relativno kratak životni vijek, mogu se uništiti za deset dana, a mogu i trajati i šest mjeseci, ali ona košta 15 do 50 eura", ističe Bojan.

Cijene krupnijeg alata su mnogo veće, a potrebno je mnogositnijeg alata kao što su trupije, pincete i slično. Objasnio je i da je veliki problem je i to u BiH nije regulisana berza plemenitih materijala, što otežava nabavku materijala za rad

"Radi se u nekoj sivoj zoni, otkup nakitnog srebra, legalnim putem, pa rafinisanje tog srebra da bih postigao to da imam čisto srebro. Većinom se nabavlja u manjim količinama iz inostranstva Hrvatske, Srbije, Makedonije", navodi Bojan.

Koliko je upoznat sa situacijom, vjerovatno je jedini koji se ovim poslom bavi na području Krajine. Kada je u pitanju BiH, aktivni su još i vrhunski majstori u Sarajevu gdje se ova vještina prenosi s koljena na koljeno.

"Osim toga većinom se radi uvoz iz Albanije, Indonezije, Malezije, upitne kvalitete filigrana, koji se prodaje kao filigran s ovih prostora", kaže Bojan.

Na pitanje kako kupci mogu prepoznati razliku između pravog filigrana i tog sumnjivog kvaliteta kaže da je to dosta teško, ali nije nemoguće.

"Pravi filigran je uvijek rađen iz mnogo elemenata od što tanje žice, ti elementi između sebe imaju dosta prostora, zato se i zove vazdušasti filigran jednostavno to je srebrna čipka, to je je pravi filigran. Međutim, pseudofiligran koji stiže iz uvoza radi se na mašinama gdje se iz srebrnih ploča prave rupice, prorezi, prosjeci. Pri kupovini ne bi trebalo da se žuri, treba da se vidi jer ljudska ruka kada radi ne može biti savršeno, a po meni to i podiže cijenu samog nakita. Mašinski filigran je ako vidite da je perfektan, savršene kopije elemenata jedna do druge automatski govore da to nije ručni rad. Nema tog majstora sa ne znam kolikim iskustvom da odradi sve elemente i složi da budu jednaki. To i jeste duša filigrana, svaki majstor unosi dio sebe u taj nakit i to se i vidi i pokazuje da li to pravi nakit", cijeni Bojan.

Ovaj nakit, kao i svaki drugi ručni rad može trajati vječno, ako se čuva i održava.

"Po meni, filigran treba da se prenosi sa koljena na koljeno i danas susrećem takve komade, gospođe donose da se uradi restauracija, čišćenje, popravke nakita koji su naslijedile od majke, a one od svoje majke i to upravo govori o trajnosti", kaže Bojan Benić.