Esad Bajtal: Ubijajući životinje ubijamo sami sebe

Uz ime profesora Esada Bajtala, obično se odmah vežu kritičko promišljanje aktuelne bh. situacije te angažman na zaštiti ljudskih, životinjskih i drugih prava i pitanja građanskog aktivizma i građanske hrabrosti. Sa profesorom Bajtalom razgovarali smo o trenutnom gorućem problem sa uličnim psima u BiH, njihovom masovnom ubijanju i ljudima koji ih štite.

Radiosarajevo.ba: Mnogi vas smatraju za jednog od najutjecajnijih intelektualaca u regiji. Veliki je spektar Vaših polja interesovanja i Vaših tema. Čime se trenutno bavite?
Esad Bajtal: Ne znam ni ko ni zašto to tako smatra. Da li je to neko ili nije – teško je kvalifikovano i realno procijeniti. Najčešće je to stvar ličnog doživljaja, i svako ima pravo na to. Lično mislim da nisam, nisam ništa veliko. O tome najbolje svjedoči moja skromna društvena pozicija. Kao što vidite, živim u malom mjestu, provinciji, daleko od važnih društvenih institucija, stranačkih atara, izvan medijske pažnje i katedarskih pozicija i privilegija UO... Živim nevidljivo i pokušavam sebe ostvariti na način koji se zove pisanje, govorenje, djelovanje, angažman. A svi ti napori imaju samo jedan jedini smisao – pokušati popraviti svijet oko sebe, a prije toga, i, još više, popraviti sebe samog. Moramo znati jedno – da bi čovjek popravio svijet, mora krenuti od sebe. Jer, lakše je popraviti sebe nego druge, i pogotovu lakše nego popraviti Svijet. Onog trenutka kad popravimo sebe, u kojoj god mjeri to bilo – u istoj toj mjeri biće popravljen i sam svijet. Najprije onaj oko nas – u porodici i kući, pa tek onda onaj veliki, planetarni, kome, svi zajedno, nužnošću kozmičke logike, pripadamo. Možda je ta promjena neprimjetna, možda je nevidljiva, možda je neizmjerljivo mala, ali i taj najmanji pomak u boljitku svijeta kojem se vlastitim popravljanjem (samopopravljanjem) doprinijelo – daje čovjeku pravo da sebe shvati ontološki i psihodinamski – kao biće na stalnom zadatku samopopravljanja.

Profesor Esad Bajtal studirao je pedagogiju i psihologiju te filozofiju i sociologiju. Redovne i postdiplomske studije završio je u Sarajevu. Živi u Brezi - od pisanja.

Radiosarajevo.ba: Bavite se i problemima bioetike. Neka od pitanja koja tretira ova disciplina tek sada se aktueliziraju u BiH, uz problem uličnih pasa.
Bajtal: U striktnom smislu te riječi, bioetika nije moja studijska disciplina, niti moja uža profesija u bilo kom smislu te riječi. Ali sam, na neki način, baveći se problemom života i svijeta oko sebe, a prije svega boreći se (sa U.G. SOS – Sarajevo), za pravo životinja i donošenje Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja – ušao nekako u te bioetičke vode i ponekad dolazim u poziciju da ponešto kažem iz tog ugla: o problemima i uzajamnim odnosima čovjeka i životinja. Govoriti iz bioetičkog ugla znači govoriti znatno šire nego je to govorenje sa etičkog stanovišta, budući da etika kao etika uglavnom pokriva međuljudske odnose i ostaje u njihovom domenu, dok bioetika, kako joj sam naziv kaže, zahvata neki širi, odnosno najširi, životni okoliš i sve njegove žive aktere – od travke do čovjeka. Govoriti bioetički znači govoriti sa stanovišta etike samog života.

Što se tiče konkretnog odnosa prema psima (koji su vruć aktuelni problem BiH danas i koji će morati biti riješen na način kako su ti problemi riješeni u modernom demokratskom svijetu), znači pokušati djelovati na svijest svih nas u pravcu što boljeg razumijevanja našeg odnosa sa životinjama i njihovoj zaštiti, zapravo – našeg odnosa prema pravu životinja da žive uz skladu sa potrebama i zahtjevima svoje vlastite vrste. To pravo je prirodno pravo svake životinje, koje joj niko nije dao. Budući da im ga mi ljudi nismo dali – nemamo pravo ni da ga oduzimamo. Ono je nedodirljivo. Kako vidimo iz uznemirujućih vijesti posljednjih godina – to pravo im se masovno i sve češće oduzima i krši. Nezbrinuti i nezaštićeni psi se nemilice ubijaju i, sasvim nepotrebno, a ljudski i civilizacijski porazno, proljeva se krv potpuno nevinih i nedužnih bića. Na to, bioetički, etički, ljudski, moralno, ili na bilo koji drugi način, nemamo apsolutno nikakvo pravo. Njihovo pravo, a naša zakonska i moralna obaveza je da ih štitimo, a ne da ih napadamo i ubijamo.

Nebriga akademske zajednice i neprovođenje zakona

Radiosarajevo.ba? Kakva je uloga akademske zajednica u svemu tome? Koliko je kriva zbog ignorisanja čitavog problema?
Bajtal: Upravo šutnja akademske zajednice u jednom smislu iznenađuje, a u drugom ne iznenađuje. Izgleda da su se ljudi, pa i oni iz akademske zajednice, pozabavili svojim životom, vlastitim interesima i potrebama do te mjere, da zaboravljaju na svijet oko sebe i na svoje dužnosti ljudske obaveze. I dok i najveći zločinci imaju pravo na odbranu (na advokate),  nedužne životinje, (sudeći po šutnji akdemske zajednice), uprkos Zakonu, izgleda, tog prava nemaju. Njih se maltretira i ubija na svakom koraku. Dok za šutnju i pasivnost prosječnog čovjeka nekako i može da se nađe neka vrsta razumijevanja (inercija predzakonske nebrige i uobičajene moralne neodgovornosti), na nivou akademski osviještene individue takvo razumijevanje nije moguće naći. Svako ko sebe smatra akademskim građaninom ili, svako onaj ko po nekoj vrsti zakona i običaja pripada onome što se zove akademska zajednica, morao bi, sa stanovišta vlastitih moralnih osjećanja, djelovati i angažirati se u tom pravcu – pravcu zaštite životinja i borbe za njihova prava da žive u skladu prirodnim potrebama vrste kojoj propadaju. Jer, kao ozbiljni i osviješteni ljudi, moramo znati da "niko nije kriv zato što postoji, još manje zbog načina na koji postoji". Pa ni psi. Zato niko nema prava da ih ubija samo zato što su psi, i usto, nezbrinuti, gladni i prepušteni sami sebi... Naša obaveza, obaveza svih nas, i individualna i društvena, jeste da im pomognemo i da ih zaštitimo od onih koji ih ih agresivno napadaju i ubijaju.

Radiosarajevo.ba: Koliko je očuvanje životinja na ulicama bitno za razvoj čovjeka?
Bajtal: Ulica nije prirodno stanište za životinje. Naravno, u sadašnjoj krajnje nesređenoj situaciji – svjedočimo kako nezaštićene i nezbrinute životinje, silom prilika i društvene nebrige, besciljno i izgubljeno lutaju ulicama, gdje im nije mjesto. Za njihovo humano uklanjanje s ulice i nužno smještanje u azil, postoje vrlo jednostavni i logični razlozi: na ulici je saobraćaj, na ulici su ljudi, a životinje nemaju vrstu svijesti usklađenu sa pravilima uličnog kretanja da bi se, na njoj, na ulici, mogle snalaziti na adekvatan, nesmetajući način. Upravo zato moraju biti izgrađeni azili za životinje, na koje smo kao društvo (zakonom, koji smo sami prije nekoliko godina donijeli), obavezani. Sama činjenica da su životinje, i pored toga, još uvijek na ulici govori o tome da nešto sa našim odnosom prema  Zakonu – nije u redu. na taj način mi degradiramo i izdajemo svoje vlastite odluke, svoj vlastiti zakon i sami sebe. Pokazujemo se kao neozbiljno društvo i neozbiljni ljudi. 

Konstantna želja za nasiljem

Radiosarajevo.ba: Na ulicama BiH posljednjih godina je proliveno isuviše životinjske krvi. Zar ne bi trebalo da je ljudima toga dosta? Kako objašnjavate tu konstantnu želju za nasiljem?
Bajtal: To je vjerovatno tačka u kojoj se susreću sve naše moralne dileme. Zapravo, to je tačka u kojoj čovjek dovodi samog sebe u pitanje kao moralno biće. Zaista, već je krajnje vrijeme, zapravo – bilo je vrijeme i u toku samog rata, a pogotovo poslije njega, da shvatimo da prolijevanje krvi ne vodi nigdje. Vaše pitanje dobro pogađa cijelu stvar – zar se već nismo zasitili toga? To je ono što i ja pitam. Vrlo teško je smisleno odgovoriti na to i dokučiti tajnu kako se neki još uvijek nisu zasitili krvi i nasilja. Iskustvo nas, kao što svakodnevno vidimo, opominje da ipak nisu. Još uvijek se ubijaju životinje i još uvijek se lije krv nedužnih i nevinih bića prepuštenih na milost i nemilost onih bez savjesti i elementarnog osjećaja za solidarnost i logiku zajedničkog življenja na Zemlji. Koji to, i kakav to, mentalni sklop može sebi dozvoliti da maltretira ili ubija životinje, ja zaista ne znam. Još više, i još strašnije, koji to mentalni sklop može narediti i planski organizovati (uz pomoć lovačkog društva) masovno ubijanje (poput nedavnog krvavog pohoda na pse u Tomislavgradu, i nekim drugim gradovima )? S druge strane, zašto lovci, koji po prirodi vlastite misije, imaju zadaću da u zimskom periodu hrane i brane životinje, pristaju na jedan takav nemoralan, bioetički i ljudski krajnje porazan gest. Sve su to ljudski i moralno neizbježna pitanja od kojih ne smijemo bježati. Konačno, vaše pitanje porađa čitav niz novih pitanja na koja je zdravorazumski odgovor skoro nemoguć. Neki drugi, mentalno iščašeni, patološki odgovor postoji, a sastoji se u racionalizirajućoj samoodbrani onih koji čine to što čine, a sasvim dobro znaju da to ne bi smjeli činiti.

Radiosarajevo.ba: Ima li šanse za rješavanje problema nezbrinutih životinja bez razvijanja empatije kod nadležnih institucija?
Bajtal: Empatija je privatna stvar. Ona bi spadala u nešto što se zove samoodgoj, samoobrazovanje i samosvijest. Svijest je društvena kategorija i tiče se Zakona i našeg odnosa prema svijetu zakonskih zahtjeva koji nas sankcijski strogo obavezuju na legislativno zadani oblik ponašanja. S druge strane, samosvijest je, kao viši oblik svijesti, kritički odnos prema samome sebi i ona je ta koja nam (neovisno o bilo kakvim vanjskim zahtjevima), dozvoljava ili nedozvoljava da nešto učinimo ili ne učinimo. Dakle, savjest je autonomna kategorija i djeluje sasvim neovisno o mogućem zakonu koji nešto od nas traži ili ne traži. Ako sam ja dovoljno svjestan i znam da životinju jednako boli kao i mene samog, onda će ta vrsta svijesti prerasti u samosvijest o bolu kao univerzalnoj životnjoj kategoriji i spriječiti me da nanosim bol bilo kome osjetilnom i osjećajnom biću. A životinje to jesu. Svako onaj koji ima dovoljno razvijenu samosvijest o vlastitom bolu nikada sebi neće dozvoliti nanošenje bola bilo kome drugom. Za one koji nisu ljudski izrasli do empatije i solidarne samosvijesti, imamo Zakon. Ali, nažalost, još uvijek nemamo provođenje Zakona u praksi, pa mogućnosti maltretiranja i ubijanja životinja ostaju još uvijek nekažnjeni oblik odnosa nesavjesnih pojedinaca prema njima. Tačnije, nemamo striktnog provođenja zakona, jer – provoditi Zakon u nekoj mjeri (djelimično) znači, zapravo, ne provoditi ga. A Zakon, da bi istinski postojao, nije dovoljno samo to da bude izglasan i donesen. Zakon mora biti provođen, i to striktno, do kraja i doslovno, sa jasnim posljedicama za sve one koji ga krše.

Ubiti životinju znači ubiti i sebe

Radiosarajevo.ba: Pisali ste da ubiti životinju znači ubiti i sebe, možete li to malo obrazložiti?
Bajtal: Ako smo mi živa bića i pripadamo svijetu svih živih bića, svijetu života, i ako svako od nas, pa i svaka životinja, ima svoje, sticajem životnih okolnosti, jasno definirano mjesto u Svijetu, onda nemamo nikakvo pravo na (ma šta to značilo) mjesto nekog drugog živog bića. Svako onaj koji želi uzeti nečije mjesto i želi pomjeriti nekoga iz njegovog životnog okvira i egzistencijalnog ležišta, pa to još čini nasilno – samo narušava životnu ravnotežu svijeta. Time on, u konačnoj konsekvenci životne logike, nužno dovodi i samog sebe u pitanje. Na taj način, u izvjesnoj mjeri, ubija i samoga sebe. Zato, ubiti bilo koga drugog, na planu logike životne svijesti i savjesti, znači ubiti i samoga sebe. A u posljedičnom smislu, svako ubijanje drugog, iznosi pravo ubijanja na samu površinu javnog života. Tako uvedeno pravo ubijanja, čini da svako sebi da za pravo da ubije ubicu. Nastaje onaj hobsovski rat svih protiv svih – bellum omnium contra omnes. Na taj način, krug nasilja, ubijanja i nereda se zatvara. Ubijajnjem drugih, jednostavno znači da, svjesno ili nesvjesno, vremenom stavljamo same sebe da i sami budemo žive mete nekom drugome. Čemu to vodi?

Planeta će početi da se brani

Radiosarajevo.ba: Do čega je dovela difamacija ljudi koji se brinu za životinje?

Bajtal: Ta difamacija, kao degradirajuće ogovaranje drugog, u našem slučaju aktivista za zaštitu životinja, zapravo je, sastavni dio nezdrave atmosfere u kojoj živimo, atmosfere poricanja prava drugih na svoj vlastiti život i slobodu mišljenja. Onaj koji se opredijelio da djeluje u skladu sa jednom zakonskom formom i prirodnom varijantom koja se zove zaštita prava životinja, i koji je svoj način življenja stavio u okvire zakona i pozitivne legislative ovog društva i države – odjednom biva u poziciji da bude difamiran od drugih i denunciran kao neka vrsta "tamo nekoga". Nekoga ko se bavi banalnostima, jer, zaboga, smatra nenormalnim povrijediti životinju i traži njenu zaštitu. Takva atmosfera, i logika difamacije, najmanje govore o onome ko je difamiran, a više o nama koji ga difamiramo. Ovdje važi cirkularna psihoanalitička logika – difamirajući drugoga, difamiramo zapravo sami sebe. U pitanju je logika ogledala paklenog kruga koji se oko nas stalno zatvara, jer nismo u stanju biti realni. Htjeli bi za sebe prisvojiti sva prava, i u istoj mjeri, sasvim egoistički, uskratiti ih drugima i, istovremeno, bez rezerve i zadrške, sebe još uvijek smatrati Čovjekom, pa čak humanistom i kako još sve ne...

Radiosarajevo.ba: Šta donosi naš neprimjeren odnos ka prirodi?

Bajtal: To bi se već moglo nazvati retoričkim pitanjem. Vidimo to na sve strane i sva znanstvena istraživanja govore, a i oko prosječnog čovjeka poodavno već vidi, da je njegov odnos spram Prirode poremećen do stupnja takve iščašenosti koja, ne samo da nema nikakvog smisla, nego čak ima i porazne posljedice po ukupni život čovjeka i planete zemlje. Taj atak na prirodu, koji činimo ne iz razloga  preživljavanja – oni su, bar u našem dijelu svijeta, poodavno osigurani – već iz razloga iživljavanja nad samim sobom i nad Prirodom, počinje da nam uzvraća istom mjerom. to najbolje osjetimo na naglim klimatskim promjenama i ekstremnim meteorološkim oscilacijama. Sve to  učinilo je naš život i opstanak krajnje problematičnim. Ako je vjerovati logici planetarne uvezanosti sveg u Jedno, onda upravo ova i ovakva zima koju smo imali nedavno, predstavlja samo neku vrstu opomene, simptomatični odgovor Prirode, njen pokušaj da se odbrani od nas ovakvih kavi smo u svoj svojoj neodgovornosti i nezajažljivosti. Priroda može da trpi. Ali do izvjesne mjere. Ako pređemo granicu njene tolerancije, a sve češće je prelazimo, onda će ova planeta naći načina da se  odbrani od nas. Ako ovo što nam se dogodilo ove zime, potpuno izvan biblijskog (ili bilo kakvog drugog sakralnog konteksta svetih knjiga), pokušamo sagledati racionalno, onda u tome moramo vidjeti taj opominjući znak prirode koja nam poručuje: Zaustavite se, stanite i urazumite se, inače ću morati sama da se branim i odbranim. Učinila je to Priroda više puta u svojoj povijesti, i učiniće ponovo ako zatreba. Konačno, Priroda može bez čovjeka, čovjek bez nje sigurno – ne može. Zato, pamet u glavu. Osvijestimo se i počnimo konačno činiti ono što nam je, kao razumnim bićima, dato da činimo.  

Esad Bajtal: Sevdalinka će ostati i biti

Esad Bajtal: Izborne priče mimo realnosti