Emir Balić: Priča o legendarnoj "Lasti", zatočeniku Heliodroma i komšijama koji su ga spasili

Mostar se oprašta od jednog od svojih najprepoznatljivijih ljudskih simbola – Emira Balića, legendarnog mostarskog skakača sa Starog mosta i čovjeka koji je decenijama bio neraskidivo vezan uz jednu od najpoznatijih tradicija Mostara.

Balić je preminuo 12. septembra ove godine u 91. godini života. Dženaza Baliću obavljena je 15. septembra na Gradskom groblju Sutina, u prisustvu brojnih Mostaraca.

Emir Balić je dao značajan doprinos aktivnostima Centra za mir i multietničku saradnju, koji je prije 25 godina utemeljio Safet Oručević, bivši mostarski gradonačelnik. Od početka je učestvovao u svim aktivnostima Centra za mir, koji je osnovan s idejom da gradi, afirmiše i čuva mir, stalno šireći krug istomišljenika i prijatelja širom zemlje i svijeta.

Odlazak velikana

Alija Behram, novinarski veteran, višedecenijski izvještač iz grada na Neretvi i Hercegovine, prisjetio se da je Emir bio mnogo više od vrhunskog skakača.

Pripadao je, veli Behram, onim rijetkim ljudima koji za života postanu legenda.

"Uprkos teškoj bolesti, dočekao je devedeset drugu i uspravno se nosio s tegobama. Ali onda nas je zatekla strašna vijest – Emir više nije s nama. Nakon svega što je prošao, od lokalne i svjetske slave, od neoprostivog poniženja da ga zločinci kao civila i, uz to, neusporedivu sportsku ikonu, utamniče i maltretiraju na Heliodromu – HVO i linijama borbi, do slobode i mrve pravde, pa i lične satisfakcije koju je dočekao", naveo je Behram, te dodao:

"Odlaskom Emira Balića Mostar gubi čovjeka čije je ime postalo dio kolektivnog sjećanja teško ranjenog, ali preživjelog grada. Ostat će upamćen po svojim čuvenim lastama, hrabrosti, osmijehu i neizbrisivoj vezi sa Starim mostom i Neretvom. I svima nama koji ga vole i poštuju… Emire, neka ti je lahka mostarska zemlja."

Behram je prije nekoliko mjeseci s Balićem snimio "životni intervju". Snimali su ga u njegovoj kući, a zatim dovršavali u Arhivu Centra za mir i multietničku saradnju BiH. Ovaj intervju uskoro bi trebao biti emitiran na TV platformi MYTV BH Telecoma.

Govoreći o tradiciji mostarskih skokova s luka Starog mosta i vlastitoj dugogodišnjoj ulozi u tom viteštvu, o prevažnoj funkciji i angažmanu svoje raje u Klubu skakača "Mostari" – gdje su decenijama okupljali darovite i talentovane mladiće, pripremajući ih za prve "štange" i "laste" s luka Starog mosta – Emir mu je rekao sljedeće:

"Uvijek mi je važno da kažem kako ni jednog dana nismo prekidali našu vezu s mostom, ni sa skokovima. Čuvali smo ga, bdjeli dan i noć uz most, bili s njim i srcem ga branili i u najtežim ratovima, devedesetih godina. Ne zaboravljamo, i niko to ne smije, da je naših 23 skakača iz Kluba Mostari dalo život brinući, bdijući i braneći 1992. i 1993. godine naš Stari most. Sa Starog se skače otkako je napravljen i ta tradicija neće nikada biti ugašena. Što bi mi ovdje rekli, dok je Mostaraca, skakat će se sa Staroga, ako Bog da. Toj misiji, s Mostom, uz Most, uz moj grad Mostar i sve Mostarce, posvetio sam cijeli život i nikada nisam požalio…"

Balić je šest decenija slovio kao nesporno drugo ime za hrabrost mostarskih mladića koji se otiskuju s vrha luka čudesne ćuprije nad Neretvom. Prvi put je skočio sa Starog mosta u šesnaestoj godini, posljednji put u ljeto 1996., u 63. godini života.

"Tog vrelog ljeta 1963. godine izlazio sam na luk Mosta nekoliko puta, pa se vraćao. Trebalo mi je tri debela sata da se odlučim na prvi skok laste. Stajao sam, gledao u dubinu, uplašen i neodlučan. A kad sam napokon skočio, rekli su da je to bio solidan skok. A ja sam, sve smješkajući se pred rajom, a držeći se za prsa koja su bridila od modrica i bolova, odjurio kući…", naveo je.

O čuvenoj mostarskoj tradiciji svjedočio je i ovako:

"I u ratu smo skakali, nismo nikada prekidali sa skokovima. Čitav svijet je mogao gledati skokove i u to vrijeme kad je Mostar bio – Hirošima Evrope, kako je tada situaciju u gradu opisao naš Predrag Matvejević. Skokovi su u početku bili mahalskog karaktera, a kasnije su doživjeli vrhunac, postavši privlačna sportska manifestacija na jugoslavenskom nivou. Skakači su – kako se ovdje znalo govoriti – uvijek bili posebna ‘sorta’ Mostaraca, poletni, odvažni, hrabri… Vinuti se sa vrhunskog kamenog luka turskoga graditelja Hajrudina našoj mladosti više je značilo nego išta na svijetu. Za taj podvig pripremali bi se svakodnevnim boravkom i skokovima sa manjih pećina na Neretvi. Sjećam se da sam, prije prvog skoka sa Mosta, znao skočiti i po četrdesetak puta na dan sa Duradžika."

Skakači su, prisjećao se, dolazili iz cijele Jugoslavije.

"Sjećam se da su skakale i žene, pa i naše Mostarke – doduše, skokovima na noge. Ali, sjećam se da je prva žena koja je skočila ‘lastu’ sa Starog mosta bila jedna mlada dama iz Đakova. ‘Lasta’ je tipičan mostarski tip skoka, zaista jedan od najtežih skokova, atraktivan, lijep za vidjeti. I to su gledaoci najviše voljeli gledati, pozdraviti i poštovati...", govorio je.

Ravno 20 puta Emir je učestvovao u zvaničnim skokovima sa Starog mosta. Bio je godinama nedostižan, najtrofejniji skakač. Sa svojom čuvenom "lastom" osvajao je prva mjesta trinaest puta, četiri puta je bio drugi, a tri puta trećeplasirani takmičar.

Ne prestajući da se dive svom "admiralu" s mostarskih plaža ispod i oko Starog mosta, nešto mlađi skakači, poput darovitog Lorensa Liste i drugih, zavjetovali su se da se neće ni potruditi da nadmaše Balića u osvajanju prvih mjesta u narednim skokovima – za njih je Emir bio i ostao jedan i – najveći!

Zatočenik u logoru Heliodrom

Šira bosanskohercegovačka javnost nije dovoljno upoznata s činjenicom da je Balić bio logoraš i da je prošao teške torture logora tzv. Herceg-Bosne.

"Dodaj, molim te, upiši, preživio sam dva rata, onaj iz četrdeset prve i ovaj iz devedesetih, a bio sam i logoraš! – kaže Emir. Moja ratna adresa jedno vrijeme, tokom ratne 1993. godine, bio je Heliodrom u Mostaru, logor HVO-a", kazivao je.

Nikada nije zaboravljao da svojoj biografiji dopiše najjeziviji period svog života – višemjesečno zatočenje u zločinačkom konclogoru gdje je priveden i boravio kao civil. Ali i nakon teških kazamata HVO-a kroz koje je prošao, smogao je snage da mu mržnja ne osvoji srce.

Pažnju je više posvećivao ljudima koji su u ratu pomagali drugima nego svojim mučiteljima. Takav je bio Emir.

"Sjećam se itekako Drugog svjetskog rata i života u Mostaru. Ali, morate znati da je to bila ‘mila majka’ u odnosu na ovaj posljednji, iz devedesetih godina. Tih četrdesetih godina prošlog vijeka radila je željeznica, išlo se u školu, ljudi su dobivali penziju. A ovaj posljednji rat, agresija, bila je nemilosrdna, surova… I danas ne znam kako sam ostao živ. Bio sam zarobljavan, išao na prinudni rad, pa su me zatvorili na zloglasni Heliodrom. Ne ponovilo se nikada i nikome", kazao je Balić.

"Emire, bježi ovamo"

O danima agresije nad Mostarom, Emir mi je rekao sljedeće:

"…Devetog maja, na dan početka agresije na Mostar, zadesio sam se u sestrinom stanu u zapadnom dijelu grada. Naime, moja kuća u Tikvinom sokaku na Šemovcu bila je skoro urušena uslijed granatiranja bivše JNA. Čuli smo kako ispod zgrade prolaze Imoćani, prepoznavali smo ih po specifičnom naglasku. Odvodili su ljude. Jednog dana došli su i po mene i odveli me u logor Heliodrom. Bilo je to strašno iskustvo, teško mi je o tome pričati. Mene su odredili za radnu obavezu na prvim linijama fronta, na Bulevaru. Morali smo slagati vreće s pijeskom, kamenje i cigle, pretrčavati između salvi pucnjeva. Čuo sam glasove ‘s naše strane’ ratne linije: ‘Emire, bježi, bježi ovamo…’, dok su snajperisti, nišaneći, samo čekali da napravite krivi korak."

Ljudi kada je najteže

Mostar je brojao juli, temperature su dostizale svoj vrhunac. Sjećao se "koliko se nesnosno i iritirajuće širio smrad leševa ubijenih…"

A onda je došla pomoć. Od onih koji su sačuvali ljudsko lice i kada je bilo najteže.

"Zahvaljujući prijatelju, Hrvatu, nekako sam uspio da dođem do lažnih dokumenata. Čudnim spletom okolnosti i pogibeljnih situacija nisam se mogao prebaciti par desetina koraka, preko Bulevara, do dijela grada koji je bio pod kontrolom naše Armije, ali sam mogao lakše dospjeti čak do Hrvatske. U Zagrebu sam se skrasio i bukvalno krio kod sestre. U to vrijeme vijesti su rijetko i na kašičicu stizale iz Mostara. U neko doba javiše da je poginuo naš heroj i daroviti skakač, Aca Fink. Domalo, oglasiše moje ime porukom da nisam među živima. Kaže mi sestra – evo ti novine. Pišu da si poginuo", prisjećao se.

No, mediji su nekako saznali da je u Zagrebu.

"Ja sam se od njih skrivao jer je bila ugrožena ne samo moja nego i sigurnost moje porodice u Mostaru. Zatim sam primio tu tragičnu vijest, barbari su srušili Most. Pazite, kroz stoljeća su kroz Mostar prolazile strašne vojske, pa i ona najgora – nacistička Njemačka – ali nikome nije palo na pamet da sruši Stari Most…", naveo je.

Novinari kultnog Ferala pronašli su ga u Zagrebu, namjeravajući zabilježiti njegovo ratno i logoraško iskustvo.

"…Ovako je bilo: Viktor Ivančić, urednik Ferala, naredio je ultimativno svojim novinarima – pronađite Emira Balića! Ja sam otišao na kafu u kafić blizu Ambasade BiH u Zagrebu i novinar Ferala me je konačno pronašao. Zamoljen sam da dam intervju. Feral je u to vrijeme bio jači od pet tenkova. Imao sam izbor – odbiti intervju i izdati Mostar, moju gradsku raju, skakače koji su čuvali i branili Most, sve čitaoce te herojske novine. Odbiti intervju značilo je izdati istinu ili iskoristiti priliku i govoriti o svemu što se dole u Mostaru događalo, ali i preuzeti odgovornost za smrtnu opasnost i po sebe i porodicu", govorio je.

‘Feralova Hrvatska’ postojala je i u najtežim vremenima…

Nije mogao izdati raju.

"Da nisam taj dan dao intervju za Feral, nikada se više ne bih vratio u Mostar. Ne bih mogao ljudima pogledati u lice, a sigurno nikada ni sebe ne bih mogao pogledati u ogledalu. Dao sam intervju, Feralovci su mi donijeli intervju na autorizaciju, stajao sam iza svake riječi. Nazvao sam Mostar i rekao svojima šta sam uradio i šta ih čeka. Uistinu, vrlo brzo su došli po njih. Uspjeli su se spasiti bijegom preko balkona u stan hrvatske porodice koja je ostala čvrsta i ljudska, spašavajući svoje komšije, a koji su i sami bili u Armiji BiH…"

A onda su došli po njega.

"…Kako sam i mogao očekivati, ubrzo su došli po mene. Odveli su me na razgovor u zagrebačkoj policiji, detaljno me ispitivali. Rekao sam da čekam samo papire da idem van iz Hrvatske. Poručili su mi da se ‘moram svaki dan javljati dok boravim tu’. Dok sam izlazio, zagrlio me jedan od inspektora i rekao: ‘Dobar vam je intervju za Feral, svaka vam čast’, a ja samo što nisam zaplakao. Jer, treba biti pošten, ta časna ‘Feralova Hrvatska’ postojala je i u najtežim vremenima…", opisuje svoju zagrebačku storiju Emir Balić.

Poslije svega, ipak, uslijedila je kakva-takva istina i pravda.

"…Ali, ni službeni Beograd, kao ni Zagreb, ni Grude ni Široki Brijeg, niti zapadna strana Mostara s hrvatskom većinom, nije računala da postoji međunarodna pravda, da je profunkcionisao Međunarodni tribunal za ratne zločine u Hagu, Sud formiran od strane Ujedinjenih naroda… iz kojeg je čvrsto stala međunarodna zajednica. E tu su se njihove ratne kalkulacije i projekti, i Zagreba i Beograda, urušili i dobili pravne kvalifikacije i međunarodne kazne…", podsjećao je Emir Balić.

Emir je govorio i o tome da li vjeruje da bi Mostar mogao da prevaziđe podjele i otarasi se loših politika koje dijele grad i ljude?

"…Iskreno, teško da može! Nakon protoka toliko godina, ne vidim neki istinski napredak. Čujem od mnogih ljudi koji su mi bliski, i slažem se s njima, da bi mladost Mostara mogla preduzeti neke nove inicijative i korake. Mislim na mlade ljude koji nisu opterećeni mržnjom i idejama podjela među ljudima. Mislim na onu mladost koja je i tridesetih godina ustala u našem gradu, marširala i glasno progovorila. Bila je to mostarska, avangardna mladost. Tražili smo promjene, bolje uslove rada i života, radnici su tražili više hljeba… Sjećam se da je među njima bio i neki Fejić, Mostarac, koji se pridružio glasnim apelima u korist radnika. Ali, kada ga je majka vidjela kako na ulici skandira ‘hoćemo hljeba’, obratila se svojoj kćerki… ‘Je li ono, bogati, naš Fejić… Eno skandira ‘hoćemo hljeba’, a kući ga čeka tepsija s vrućim buredžicima… Svašta!’"

Svjedok vremena

Alija Behram je zaključio:

"Bio je jedan od ljudi koji su svojim životom, hrabrošću i predanošću čuvali duh mostarskih skokova i prenosili priču o ovoj višestoljetnoj tradiciji generacijama Mostaraca i cijelog svijeta. Njegovo ime je ostalo trajno upisano u historiju skokova sa Starog mosta, a njegova markantna pojava – dobra duša grada, i priče o skokovima godinama su bile dio identiteta Mostara i prepoznatljive slike grada širom svijeta", navodi Behram.

On ističe da je Emir Balić bio i jedan od svjedoka vremena u kojem su skokovi sa Starog mosta predstavljali mnogo više od sportskog nadmetanja – bili su simbol hrabrosti i srčanosti, tradicije, pripadnosti gradu i ljubavi prema Neretvi.

"Odlaskom Emira Balića Mostar gubi još jednu veliku legendu, čovjeka čije je ime postalo dio kolektivnog sjećanja grada. Ostat će upamćen po skokovima, hrabrosti, osmijehu i neizbrisivoj vezi sa Starim mostom, Neretvom i ljudima na njenim obalama", dodao je.