Elvis Dolić: Priča o Ničijem mačku

Elvis Dolić je svestrani bh. umjetnik, porijeklom iz Zenice. Po zanimanju je prevodilac, a, kako sam kaže, zapravo se bavi pisanjem, crtanjem, sviranjem, montiranjem, režiranjem, itd.

Radiosarajevo.ba: Ima li neka grana umjetnosti kojom se ne baviš?
Elvis Dolić: Ima. Ne plešem (smijeh)... Stvar je u tome da je situacija na ovim prostorima bila jako interesantna zadnjih 20 godina i nije se bilo jednostavno odlučiti samo za jednu stvar, već se moralo svašta znati. Ja sam rođen 1974. i generacija sam koja je odrastala uz Omladinski program Radio Sarajeva.  Tada nije bilo interneta, a nije bilo ni jednostavno doći do nekih stvari koje su nas zanimale – poput stripova, ploča i časopisa. Tako smo se vrlo rano počeli baviti proizvodnjom, distribucijom i produkcijom. Ja sam iz Zenice, a da bi se kod nas u gimnaziji desio neki koncert – morali smo ga sami organizovati. Ukoliko smo htjeli neki super crtež ili poster – morali smo ga sami nacrtati. Naravno, nisu svi to mogli. Ja sam, srećom, otkrio da sam u stanju da nešto nacrtam, a kasnije i da nešto napišem, prevedem... Uglavnom, sama situacija u kojoj smo odrastali nas je vodila da budemo što kreativniji. To za moju generaciju apsolutno nije ništa posebno. Svi u mom društvu su svirali gitare, crtali, čitali, pisali...

Radiosarajevo.ba: Možeš li izdvojiti neku umjetnost kao primarnu?
Dolić: Pisanje mi je najvažnije, ali isto tako mi likovna umjetnost pruža nevjerovatno zadovoljstvo. A onda je tu i muzika. Jedna stvar vuče drugu.

Radiosarajevo.ba: Šta si sve do sada objavio?
Dolić: Do masovne pojave interneta nisam nikada ništa objavio. Možda u školskim novinama. Radio sam kao klinac na CD Radiju u Zenici, to je prva nezavisna radio stanica na ovim prostorima. Imao sam emisiju gdje sam čitao neke svoje tekstove i sl. Što se samog objavljivanja bilo kakvih mojih radova tiče, to je sve sačekalo 21. stoljeće i pojavu interneta. Ranije nije bilo tako jednostavno i moralo se doći na red, a sa pojavom interneta ljudi su postali sami svoji izdavači. U principu, prvih 15 godina svog rada, ja sam se umjesto objavljivanjem – bavio arhiviranjem svojih radova. Sve sam čuvao i tek dvije hiljade i neke sam počeo da objavljujem svoja djela na internetu. Prvo što sam zvanično objavio je slikovnica o Ničijem mačku. Doduše, godinu dana prije toga objavio sam Priču o Ničijem mačku za odrasle i na engleskom za jedan kanadski underground strip edition magazin Don't touch me. U principu, ja sam tek u zadnjih godinu dana počeo da se javno eksponiram, što mi čak i nije toliko drago, ali su mi svi rekli da moram ukoliko želim živjeti ili barem preživjeti od svog kreativnog rada. Znaš kako se kaže: Ljubav za ljubav a sir za pare.

Radiosarajevo.ba: Kako je došlo do nastanka Ničijeg mačka i zašto baš 'ničiji'?
Dolić: Do mačka je došlo preko Baštovanije. Ja sam par godina ranije dobio zadatak da za neku TV emisiju napišem priču o najljepšim mjestima u BiH. Tako je nastala Baštovanija. Posvećena je djeci BiH, a u njenom centru je Tajna džema od malina Karima Zaimovića, kao moj tribute njemu. Karim je doživio sudbinu junaka stripa.



Od tog TV projekta na kraju nije bilo ništa, ali su mi prijatelji izdavači rekli da je priča super, ali da je jako velik projekt i prekomplikovan te da probam napraviti nešto jednostavnije, vezano za predrasude i možda neke crne mačke. To je sve što su mi rekli. Sjeo sam i skontao da bih mogao napraviti priču o Ničijem mačku, crnom mačku koji traži odgovore na pitanje zašto ljudi imaju taj otklon ka crnim mačkama. Tako on ide kroz BiH i traži odgovore.



Simbolika crnog mačka je već klasična, a mačke su inače vrlo zahvalne životinje za strip, međutim, Ničiji mačak je ničiji baš zato što u ova vremena, prokleta, je svako nečiji i svako sebi uzima za pravo da kaže za onog drugog da je nečiji. To je i najveća trauma mog odrastanja. Kada je počeo rat, odjednom sam saznao da sam nečiji, a ja nisam ničiji. To nas uče od malena. Od malih nogu nas pitaju „Čiji si ti, mali?“. Postoji još jedan razlog zašto sam to sve pisao – brat je već imao dvoje djece (sada ima i treće), a ja ne. Uvijek sam želio da imam, ali sam mislio da su vremena teška – sve dok nisam sreo ženu svog života i sada imamo malu bebu. Uglavnom, kada sam poželio da imam djecu, poželio sam i da im pružim još nekog izbora. Ovih zadnjih, ratnih i poslijeratnih, godina – najviše mi je žao djece. Želio sam da im kažem nešto drugo i nešto novo, nešto sa čim se mogu povezati, nešto što se dešava u njihovom komšiluku a da ipak nosi univerzalnu poruku. U mojim pričama za djecu treba da se pojave i Bob Marley i John Lennon, a želim da budu malo drugačije i pomjerenije. Tako je mačak počeo da živi, naravno ničiji - kao i ja.

Prije godinu i nešto dana mačak je zvanično izašao iz štampe. Promocija je održana prošle zime u galeriji BlackBox gdje sam ja sjedio za stolom i crtao sa djecom, a oni su to bojili. Također, bila je i jedna promocija u galeriji 10m2, u okviru moje izložbe Pod pritiskom. Tu sam upoznao animatora Miodraga Manojlovića iz Banja Luke koji je kasnije napravio jedan kratki trailer za mačka. Volio bih da mačak doživi i svoju animiranu verziju, budući da priča o njemu tek treba da se nastavi.  U Buybooku će se, 24. decembra u 12:00h, održati i jedna novogodišnja promocija i druženje.

Radiosarajevo.ba: A tvoji stripovi?
Dolić: Jedan moj kratki strip je Naša strašna priča, koji je zapravo priča o rijeci Masakr na Haitiju. Samo njeno ime sugerira na strašni masakr koji se tu desio... U stripu nešto strašno dolazi na ostrvo i prikazuju se stanovnici kako se ponašaju iščekujući to strašno.  Volim da u stripu, pored strašnog, bude malo i smiješnog.  

Zadnji strip koji sam radio i objavio ga u web varijanti je Zombi partizani. Ideja mi je došla iz zezancije, kada sam kontao kako bismo mi danas mogli naći neke superpartizane, budući da su se oni borili protiv fašizma, a zadnjih godina je baš porast fašizma... U stripu svi dozivaju partizane, jer im trebaju, a oni, kao zombiji, izlaze. Oni i nisu nešto strašni, ali to više i nisu oni stari partizani i nemaju nikakve milosti. Naši roditelji su imali narodne heroje, a naša generacija ima super heroje.

Strip na koji sam baš ponosan je Untitled 5. To je strip koji radim svake sedmice, a izlazi po jedna sličica za omladinski program BH Radija 1, a zapravo je strip-najava za njihov program. Radi se o grupi djece koji su predstavljeni tako da uvijek vire iza nečega. To je zato što današnja bh. omladina, a i ljudi inače, više vole da vire, pogledaju nešto i prokomentarišu sa strane, nego da to javno kažu. Likovima se u stripu vide samo oči i gornji dio glave.  Strip izlazi već dvije godine, tako da sada već razmišljam i o nekoj publikaciji. Uopćeno mislim da bi moj rad mogao da se klasificira u neku varijantu eksperimentalnog stripa. Nekada su samo jedna sličica, a nekad ima više teksta nego crteža. Želja mi je da stvaram junake koji su super i cool, ali da ih ljudi i djeca mogu smatrati svojim, kao da ih mogu sresti ispred kuće.

Radiosarajevo.ba: Šta radiš na muzičkom planu?
Dolić: I moja muzika je zapravo strip. Više je to neka priča, praćena muzičkom podlogom koja je, opet, malo „stripovski“ urađena. To su sve neke muzičke skice i više volim da nisu ušminkane, tj. ako je to bas, onda neka se baš čuje bas. Ja to zovem strip-hop (smijeh)... Naravno, kao i sve što radim, i to je angažovano i govori o onome što se dešava danas. Video spotovi koje sam radio za svoju muziku su animirani.

Također sam sa prijateljem snimao film u Zenici o angažovanju mladih ljudi. Snimali smo ljude dok rade na nekim zadanim temama. Imali smo dosta materijala koji nikad nismo smontirali, a siguran sam da je to bio prvi dugometražni angažovani film takve vrste o mladim ljudima u BiH. Film se dešava jedne zime u Zenici, u jednoj kući gdje su mladi ljudi organizovali urbani spektakl i neku vrstu manifestacije gdje su trebali pokazati svoju kreativnost te napraviti kampanje vezane za promociju ljudskih prava, prava životinja, itd. Ono što je zanimljivo je da su se tada upoznali ljudi iz tadašnjih Ornamenata i Gluhog doba i nastala je Dubioza kolektiv.

Radiosarajevo.ba: Možeš li izdvojiti neke svoje bitnije izložbe?
Dolić: Meni su sve bitne – od izložbi i radionica po obdaništima; poluprivatnih izložbi po stanovima, podrumima i hodnicima, pa do izložbi koje sam imao u Charlama depou, 10m2, itd. Svaka je bitna. To su trenuci kada neko želi da prikaže tvoj rad ili ti sam želiš da to neko vidi.

Radiosarajevo.ba: Na čemu trenutno radiš?
Dolić: Ekipa sa Federalne TV i Aleš Kurt su me pozvali kao autora-saradnika da radimo jedan serijal o umjetnosti Vodič za autostopere kroz umjetnost. Mačak je također ongoing projekt te u planu imam i nastavke. Imam i previše toga u planu. Moram reći da je puno lakše biti umjetnik u Sarajevu. Bh. kreativna industrija, kakva god da je, slila se u Sarajevo i 90% toga je ovdje. Uvijek se priča o sarajevskoj sceni, a ona je zapravo sastavljena od ljudi iz čitavog regiona. To je ono što  svi uvijek zaboravljaju reći. Ovdje je situacija puno bolja nego u ostatku BiH – ukoliko imaš ideje i uložiš neki rad, to se može i isplatiti. Ja sam čisti dokaz toga. Zadnjih 10 godina sam posvetio Zenici i objavio sam jedan rad. Nažalost, tamo nema ozbiljnosti u pristupu svemu tome. Zadnjih godinu dana, kako živim u Sarajevu, puno se lakše diše. Ljudi se ovdje ozbiljno bave kreativnim radom.

Više Dolićevih radova možete pogledati na njegovom blogu.