Dražen Ričl - Para: Kad sunce padne na Višnjik...

Dražen Ričl - Para. Što je više sjećanja, to je više nevolja, veli jedna rock and roll pjesma, i moglo bi se reći da stvar stoji, ali sve stvari i postoje da bi imale iznimke. Tako je (bilo) i s njim, Draženom Ričlom – Parom (1962. – 1986.) gitaristom i pjevačem, članom Nadrealista, jednim od najvedrijih i najtalentiranijih ljudi koje je dao ovaj grad.

Danas bi mu bio 52. rođendan, i nije sigurno da ne bi, baš kao u pjesmi, “umro prije nego ostari”, da, između ostalog, ne vidi u šta su se pretvorile ulice i ljudi koje je opjevavao.

Nijedno sjećanje na njega, nijedna priča o njemu nema sjenku. I zato kad se kroz prozore uvlači sunce, memorija sama ode negdje na Koševo i Višnjik, gdje pada prvo sunce na Sarajevo i čuje neke tonove iz podruma, i osmijeh nekoga od te ekipe koju smo tada zvali “starija raja”.

Već odavno je ta granica pobrisana, ali eto nije sjećanje na njega koji je sve znao i razumio, i kojem nikad ništa nije trebalo objašnjavati. Ne treba ni danas.

On je bio Para, jedan od nas, neko ko i danas, trideset godina od svog odlaska, fali jednako kao da je jučer otišao. To nije velika utjeha za one koji su ga voljeli, ali jeste znak da je bio voljen.

...

I da je bio veliki.