Dr. Emir Hadžikadunić: Ukrajina je prva linija vanjske odbrane BiH!

Danas se navršava godina dana od početka ruske invazije na Ukrajinu.

Oko jedne činjenice vezane uz ovaj historijski događaj se svi slažu. Ona je na ovaj ili onaj način izmijenila svijet i utjecala na međunarodne odnose, globalnu ekonomiju, energetiku, migracije, društva i procese u njima…, i to tako da nema sumnje da će se međunarodni odnosi i geopolitika našeg vremena posmatrati prije i poslije 24. februara 2022. godine.

Ovim povodom smo razgovarali s prof. dr. Emirom Hadžikadunićem, ekspertom u oblasti međunarodnih odnosa, profesorom na SSST-u i bivšim bosanskohercegovačkim ambasadorom u Iranu i Maleziji.

Šta (ni)smo naučili?

Radiosarajevo.ba: Prošla je godina od izbijanja ruske agresije na Ukrajinu. Šta smo naučili iz proteklih 12 mjeseci brutalnog rata?

Dr. Hadžikadunić: Svijet je spoznao nekoliko historijskih lekcija koje su na početku rata bile dosta maglovite. Prvo smo naučili da eskalirajuće tenzije na liniji koja razdvaja euroatlanski od euroazijskog svijeta, od Moldavije, preko Južne Osetije, Abhazije, do Krima, imaju potencijal da se transformišu iz akutnih u hronične.

Evropa je shvatila da konvencionalni rat na njenom tlu, koji uključuje jednu ili više velikih sila, nije toliko nezamisliv. Druga je nacionalna odlučnost i potentnost Ukrajine da se hrabro brani od mnogo snažnijeg agresora, uključujući i sposobnost uspješnog ofanzivnog djelovanja i oslobađanja dijelova okupiranih teritorija. Mnogi su bili skeptični po tom pitanju prije izbijanja rata, uključujući i prijatelje Ukrajine sa Zapada. Treća je jedinstvo i ustrajnost euroatlaskih država u podršci Kijevu u suzbijanju ruske agresije.

Mada je predsjednik Zelenski tražio više, ukupna vojna pomoć koja prelazi 100 milijardi dolara neprijatno je iznenadila ne samo službenu Moskvu, nego mnoge druge međunarodne aktere. Četvrta historijska lekcija se odnosi na NATO.

Strateške odluke o proširenju Saveza na Švedsku i Finsku izgledale su nestvarno prije  12 mjeseci. Iznenađenje je tim veće što su Švedska i Finska promijenile svoju nacionalnu doktrinu odbrane koja je važila od završetka Drugog svjetskog rata. Peta lekcija se odnosi na vojni performans ruskih oružanih snaga. Malo je onih koji su mogli predvidjeti bezmalo poniženje druge ili treće najjače vojske na vojnom frontu oko Kijeva, Kharkiva ili Hersona. Šesto, nismo znali kako će na rusku agresiju reagovati veliki broj država trećeg svijeta, afričke države ili, recimo, države sa muslimanskom većinom.

One su velikom većinom ostale neutralne, odbacile uvođenje sankcija ili međunarodnu izolaciju Rusije, uključujući države koje su nominalno saveznici SAD-a. Sedmo, saznali smo također da Evropa može prezimiti ograničene isporuke ruskog gasa, uz sve ekonomske izazove koji su nastali zbog toga. Na kraju, spoznali smo svu brutalnost konvencionalnog rata koji je bio nezamisliv na evropskom tlu. Samo je broj stradalih vojnika u prvih 12 mjeseci rata prevazišao nekoliko puta ukupan broj svih žrtava troipogodišnje agresije na Bosnu i Hercegovinu. Međutim, najvažnija lekcija, koja može prevazići sve ostale po svom značaju, je ostala još uvijek maglovita. Ona se tiče eventualne upotrebe taktičkog nuklearnog naoružanja od strane Ruske Federacije.

Ništa od ruske pobjede

Radiosarajevo.ba: Gledajući na ratne ciljeve Ruske Federacije u Ukrajini, šta se od toga ostvarilo u prvoj godini rata? Šta su realne ratne opcije za Rusiju u 2023. godini?

Dr. Hadžikadunić: Deklarativni ratni ciljevi Ruske Federacije, koje je javno obznanio predsjednik Vladimir Putin na početku rata, nisu nužno jedini ciljevi. S obzirom na napade ruske vojske iz tri pravca na najveće ukrajinske gradove, korištenjem svih rodova vojske, primarni cilj Ruske agresije na Ukrajinu bila je brza vojna pobjeda, svrgavanje ukrajniske vlade i postavljenje proruske vlade u Kijevu.

U idealnoj varijanti za Putina, politička podređenost Kijeva bila bi samo prolazna stanica ka novoj sigurnosnoj arhitekturi Evrope, Evropi bez vojnih snaga NATO-a, makar samo među državama centralne i istočne Evrope koje su nekada pripadale Varšavskom paktu. Međutim, od novog evropskog sigurnosnog poretka po mjeri Vladimira Putina nije bilo ništa u 2022. Po svemu sudeći, nema ništa ni od vojne pobjede Rusije nad Ukrajinom u 2023.

Pošto je sve to postalo očiglednije već u prvim mjesecima rata, Rusija je sredinom prošle godine reducirala svoje ciljeve na osvajanje četiri ukrajinske oblasti. Ruska Duma je potvrdila odluku ruskog predsjednika o aneksiji Hersona, Zaporožja, Donjecka i Luganska. Iz ugla Moskve, sada smo u fazi rata u kojem ofanzivnim dejstvima po cijenu velikih ljudskih žrtava želi da ovlada tim provincijama. Ako ne uspiju u tome do kraja 2023., što bi bilo dodatno poniženje za Putina, preostaju druge opcije. Jedna je defanzivno dejstvo Rusije i odbrana onih teritorija ili gradova koji su već okupirani, pogotovo Krima kojeg će, pretpostavlja se, braniti svim raspoloživim sredstvima. Druga je traženja izlaza kroz komplikovane diplomatske pregovore. Treća je nova eskalacija koja može imati više faza, a posljednja je ona najgora - upotreba tektičkog nuklearnog naoružanja.

Odbrana zemlje

Radiosarajevo.ba: Jasno je da su osnovni ciljevi Ukrajine vezani uz odbranu zemlje. No, šta su realne opcije za Ukrajinu u drugoj godini sukoba?

Dr. Hadžikadunić: Temeljno opredjeljenje Ukrajine jeste odbrana suvereniteta i teritorijalnog integriteta cijele države. Kad kažem suvereniteta, mislim i na pravo i slobodu ukrajinskog naroda da izabere političke, ekonomske ili vojne saveznika, da bude dio evropskih ili euroatlanskih struktura, ako to želi većinska Ukrajina. Najbolja ukrajinska opcija kod odbrane teritorijalnog integriteta na početku rata bila je vezana za obuzdavanje ruske agresije sa juga, sjevera i istoka na svoje najveće gradove Kijev, Kharkiv, Nikolajev, Odesu itd. Uspješna realizacija prvog cilja tokom 2022., omogućila je realizaciju drugog, a to je pokretanje ofanzivnih dejstava i oslobađanje dijelova okupiranih gradova uz odgovarajuću vojnu, obavještajnu i međunarodnu podršku Zapada. U idealnoj varijanti, Ukrajina još uvijek priželjkuje oslobađanje cijele zemlje, uključujući poluotok Krim. Prema onome što je javno dostupno, vlada iz Kijeva nije odustala od tog cilja koliko god on izgledao nerealno u 2023., pogotovo ako govorimo o oslobađanju Krima.

Radiosarajevo.ba: Dakle, jedna od opcija za okončanje sukoba u Ukrajini jeste ratna opcija. Da li je moguća vojna pobjeda jedne ili druge strana tokom 2023. godine?

Dr. Hadžikadunić: Mogućnost da se ovaj sukob okonča ratnim porazom Ukrajine ili Rusije teško je zamisliva iz dva temeljna razloga. Prvo, Ukrajina je dovoljno motivisana da nastavi svoju borbu za slobodu zemlje u ratu za kojeg smatra da je egzistencijalna prijetnja za opstanak države i naroda. U tome ima svesrdnu podrška Zapada. Dokle god su ta dva faktora prisutna - odlučnost Ukrajine i podrška Zapada - Rusija neće biti u stanju da vojno porazi Ukrajinu.

Promjena samo jednog od tih parametara - na primjer smanjenja podrška Zapada - reducirala bi odbrambene sposobnosti Ukrajine. Drugo, u svijetu surovog realizma Rusija je dovoljno jaka i velika država da bi sebi dozvolila poraz od države koja je objektivno slabija u ratu za kojeg Putin također smatra da je egistencijalna prijetnja Rusiji ili njegovom režimu. Samo na primjeru artiljerijskog oruđa, koje može napraviti razliku na ratištu, na jedno u posjedu Ukrajine dolazi 7-8 ruskih. Rusija ima puno veći mobilizacijski kapacitet, koji jeste problematičan, ali nije iskorišten. Njena ekonomija, također, sve više prerasta u ratnu ekonomiju. Međutim, promjena određenih parametara na toj strani također mijenja kalkulaciju rata. Na primjer, odlazak Putina ili promjena vlasti u Rusiji, koliko god to izgledalo manje vjerovatno, može otvoriti drugačiju perspektivu za Ukrajinu ili Zapad.

Ideja da se rat završi vojnom porazom jedne od strana vremenom će postati manje popularna, pogotovo izvan Ukrajine ili Ruske Federacije. Prije nekoliko dana francuski predsjednik Makron je rekao: "Želim poraz Rusije u Ukrajini i želim da Ukrajina bude u stanju da odbrani svoje položaje. Međutim, uvjeren sam da to na kraju neće biti završeno vojnim putem." Kina također nije sretna zbog vojne eskalacije. Službeni Peking je nedavno najavio da će ponuditi prijedlog za diplomatsko rješenje. Pretpostavljam da ga ozbiljna država poput SAD-a također ima u ladici ali da čeka odgovarajuće okolnosti da ga saopšti.

Radiosarajevo.ba: Da li postoji diplomatsko rješenje u 2023. godini? Kako bi izgledao mirovni sporazum?  

Dr. Hadžikadunić: Teško je govoriti o diplomatskom rješenju bez diplomatskih pregovora Moskve i Kijeva. Pitanje mirovnog sporazuma je također maglovito u ovoj fazi rata dok strane u sukobu prelaze iz jedne faze vojne eskalacije u drugu. Drugo, Ruska agresija na Ukrajinu je strukturalni sukob, sukob za novi evropski, ili čak svjetski poredak iz ugla Moskve. Ili sukob za odbranu postojećeg liberalnog poretka iz ugla Zapada. Takvi ratovi ne prestaju brzo. Dakle, za diplomatsko rješenje je potrebna prvo deeskalacija, a zatim neposredni kontakti i razgovori pregovaračkih misija Ukrajine i Rusije. Plus posredni ili neposredni razgovori velikih sila, SAD i EU, s jedne strane i Ruske Federacije, s druge. Za sada takvi razgovori nisu na radaru ni jedne strane. Ratna opcija je trenutno dominantnija.

Ako bi se, ipak, upustili u predviđanja ishoda diplomatskih pregovora iz ugla surovog političkog realizma, koji nije idealan ni za jednu stranu, onda bi kompromis mogao bi biti na tragu onoga što je ranije potpisano u Minsku, plus jake sigurnosne garancije Kijevu od strane Zapada. Odmetnute provincije bi odustale od nezavisnosti, Rusija od njihovog pripajanja. Međutim, njima bi ostala neka vrsta samouprave unutar Ukrajine sa sigurnosnim garancijama od strane Ruske Federacije. Takvo rješenje bi vjerovatno odložilo bilo kakav dogovor oko statusa Krima, izuzev zamrzavanja tog pitanja na određeno vrijeme.

Nažalost, prihvatanjem postojećeg stanja kao rješenja, teško se može garantirati mir na duže staze. Evropa bi samo dobila još jedan zamrznuti konflikt ili novu gvozdenu zavjesu koja bi išla linijama današnjeg fronta. Zato je pitanje diplomatskog rješenja teška tema. U pitanju je izbor između dvije lošije opcije, od kojih je nastavak rata iz ugla Kijeva i Moskve za sada bolja opcija.

Američka vojna sila

Radiosarajevo.ba: Koliko smo kao država ili region Zapadnog Balkana blizu ili daleko od ratnog sukoba u Ukrajini?

Dr. Hadžikadunić: Na međunarodni status jedne države, njen vanjski suverenitet, zaštitu vanjskih granica, utiču dva temeljna faktora. Prvi je geografija. Ukrajina je danas jedna od onih država koje imaju nezahvalan geografski položaj. Dijeli preko dvije hiljade kilometara kopnene i pomorske granice sa Ruskom Federacijom koja ima drugačije planove za svoje neposredno okruženje. Surovi politički realizam kakvog nameće Vladimir Putin uskraćuje takvim državama da budu subjekat u međunarodnim odnosima, da izaberu vlastitu sudbinu mimo volje svog agresivnog susjeda. Dakle, upravo je geografija temeljna razlika između država Zapadnog Balkana i država istočne Evrope.

Drugi faktor je geopolitika ili geopolitičko okruženje. Zapadni Balkan je proširenjem NATO-a izvan 'željezne zavjese' krajem 90-ih i početkom 2000-ih već postao dio mnogo većeg sigurnosnog sistema, makar još uvijek neke države regiona bile formalno izvan punopravnog članstva. U datim geopolitičkim okolnostima, eventualni pokušaj Srbije da vojnim putem riješi pitanje Kosova ili pokušaj entiteta RS da se otcijepi od BiH, kao što su to uradile dvije proruske pokrajine u Donbasu, ili proruska pokrajina u Moldaviji, nije realan. Također nije realna opcija da Rusija pruži direktnu vojnu podršku Kosovu ili entitetu RS jer je BiH okružena zračnim prostorom NATO saveza. Realno uporište ovog mehanizma kolektivne sigurnosti je američka vojna sila koja se nikada nije povukla sa evropskog kontinenta od završetka Drugog svjetskog rata. Iz historijskog ugla, sigurnosne garancije SAD-a sačuvale su mir u svim evropskim državama koje su bile vezane tim garancijama u proteklih 75 godina.  

Mada je geografija jedne države uglavnom stalna kategorija, geopolitičke okolnosti se mijenjaju kroz historiju. Ruska agresija na Ukrajinu imala je kao svoj krajnji cilj promjenu geopolitičkih parametera na evropskom tlu. Rusija je zapravo testirala snagu, volju i jedinstvo euroalanskih sigurnosnih struktura.

Da je kojim slučajem Ukrajina pala u 2022., a Zapad prešutio taj poraz Kijeva, imali bi kao rezulat drugačije geopolitičke okolnosti, koje su mrzitelji kolektivnog Zapada javno priželjikvali ili još uvijek priželjkuju. Promjenu tih okolnosti prvo bi osjetile države koje su geografski bliže Ruskoj Federaciji, odnosno one države koje su u epicentru strukturalnog geopolitičkog zemljotresa. Međutim, posljedice jedne takve transformacije osjetile bi sve druge evropske zemlje, uključujući države Zapadnog Balkana, a posebno Bosna i Hercegovina, Kosovo ili Crna Gora.

Gdje je Srbija danas?

Radiosarajevo.ba: U tom kontekstu, gdje je Zapadni Balkan danas?

Dr. Hadžikadunić: U kontekstu Zapadnog Balkana najinteresantnije pitanje jeste gdje je Srbija danas, kakve su njene kalkulacije. Njena intelektualna elita nije krila oduševljenje “ratnim pohodom” Rusije, i iz svoje vizure gledanja, "konačnim slomom liberalnog Zapada". Sanjali su Evropu po mjeri Putina koju također možemo prepoznati kroz javno djelovanje ekstremnih evropskih desničara.

Sanjali su, također, brzo izbijanje Ruske vojske na uščće Dunava u Crno more i promjenu geopolitičkih okolnosti. Srbijanski režim se nije previše izjašnjavao o tome izuzev pažljivog praćenja razvoja situacije, vođenja prilagođene multivektorske vanjske politike i jačanje borbene gotovosti. Politika "čekanja" ili "strateškog strpljenja" najbolji je opis stanja političke svijesti u Beogradu.

Međutim, kada je postalo očiglednije da Rusija ne pobjeđuje u ratu u Ukrajini, da je Zapad jedinstven u odbrani svojih principa i ciljeva, Aleksandar Vučić je poštujući faktor geografije počeo pokazivati prve znake slabosti. Recimo sve je spremniji na prihvatanje prijedloga Njemačko-Francuske inicijative za Kosovo, koja pretpostavlja mogućnost međunarodnog priznanja Prištine. Da je kojim slučajem Rusija izbila do delte Dunava, da je Zapad kalkulisao sa podrškom Ukrajini, onda bi to po priznanju Đure Bilbije bio trenutak za srpski geopolitički obrt, to jest "simboličko okretanje Primakovljevog aviona iznad Atlantika", koji je kao i Srbija letio na Zapad.

Linija odbrane BiH

Radiosarajevo.ba: Kakav je geopolitički položaj Bosne i Hercegovine u kontekstu onoga što je Rusija ostvarila ili nije ostvarila u prvoj godini rata?

Dr. Hadžikadunić: Rusija je imala brzu i uspješnu vojnu intervenciju u Gruziji (u pokrajinama Južna Osetija i Abhazija) 2008. godine. Zapad nije reagirao. Milorad Dodik je osjetio prvi znak slabosti Zapada i posljedično tome odustao od evroatlanskih integracija. Također je započeo svoje redovne konsultacije sa predsjednikom Rusije. Iz bočice je pušten duh kojeg je sada teško vratiti nazad. Zapravo, svi politički ili sigurnosni izazovi BiH, koji su kulminirali u proteklih 10-15 godina, imaju svoj korijen u prodoru Rusije u sive geopolitičke zone, od Gruzije, preko istoka Ukrajine, do Balkana. Da je kojim slučajem Ukrajina pala u 2022, a Zapad prešutio taj poraz, takve okolnosti bi ohrabrile Milorada Dodika da uradi što je najavio da će uraditi u decembru 2021. Napravio bi, dakle, paralelne odbrambene, sigurnosne, obavještajne strukture na nivou RS-a. Ukoliko bi vanjske okolnosti bile povoljne, održao bi referendum, odvojio RS od Bosne i Hercegovine, pozvao vojsku Srbije ili Ruske Federacije da garantuje teritorijalni integritet RS-a.

Zato je Ukrajina trenutno prva linija vanjske odbrane BiH. Svaka njena vojna pobjeda na frontu, oslobađanje svakog okupiranog grada, predstavlja poraz secesionističkim politikama unutar BiH. Sistem kolektivne sigurnosti NATO-a predstavlja također liniju odbrane BiH, ne zato što bi zaštitio njen ustavnopravni poredak u slučaju nasilnog odvajanja entiteta RS ili što bi stao na granicu BiH u slučaju vanjske agresije, mada ni to nije isključeno, nego zato što svojim prisustvom odvraća RS, Srbiju i Rusiju od pokušaja da to učine. Ova linija odbrane BiH je stabilna samo onoliko koliko je jaka najslabija karika euroatlantskog sistema, recimo, njegova istočna granica koja odvaja taj dio Evrope od Ruske Federacije. Ako i kada te linije budu izbrisane, mijenja se geopolitička slika Evrope, linija odbrane BiH se pomjera prema državnim granicama. Tada sami odlučujemo o svojoj sudbini. Nadam se da nećemo biti svjedoci jednog takvog vremena.