Don Guido - Ko je to?

Don Guido je kultni lik sarajevskih klubova i najpoznatiji bluesman u zemlji. Iza ovog umjetničkog imena nalazi se Vlado Kajević, profesor engleskog jezika iz Sarajeva koji je rođen u Skopju 1962. godine. 

Kao što nalaže tradicija, svake godine za svoj rođendan Don Guido okupi svoje prijatelje muzičare i koncertom proslavi svoj Don Guidovdan. Tako će biti i ove godine, 25. juna u AG klubu. Pored Don Guide i njegovih Misionara, učestvovat će Moontrip, Vakat i Rigorozni.

Povodom Don Guidovdana, podsjetit ćemo se intervjua koji smo sa ovim bluesmanom uradili prije dvije godine. 

RadioSarajevo: Izborio si kultni status u Sarajevu, no iza Don Guida i Misionara još uvijek nema objavljenog albuma? Zašto je to tako?
Don Guido: Stvar je u sljedećem – u meni i ostatku svijeta. Ja sam nenametljiv (čitaj, malodušan ili lijen) u određenoj mjeri, a svijet za takve ne haje. Hoću reći, na početku, dok su nastajale pjesme, mene je zanimalo samo to stvaranje nečega lijepog, skladnog, i izvođenje pred ljudima, odnosno, pokušaj prenošenja poruke i energije slušateljima. Mislim da je to najbolji dio bavljenja muzikom i da bi se muzičari trebali baviti samo time, dok bi sve ostalo trebali raditi najprije lovci na talente, a onda prodavači.

Kad je Malcolm Burn, producent mog neobjavljenog albuma, došao na ideju da snimi Vlado's Blues (što se kasnije pretvorilo u Bosnian Blues Album), ja sam počeo raditi ozbiljnije na pjesmama, našli smo divne muzičare u Skopju, napravili zanimljive aranžmane i snimali u tri navrata tokom tri godine (ostalo vrijeme sam se bavio preživljavanjem). Album je sjajan sa sjajnim pjesmama, snimali su ga sjajni muzičari, producirao ga je svjetski poznat majstor, osmislio sam divan omot, ali ovdje nije izazvao zanimanje kakvo sam možda očekivao. Razgovarao sam s nekim ljudima i nudio album, ali niko nije htio objaviti album takav kakav je, već su htjeli ponovo raditi neke pjesme, mijenjati aranžmane, raditi koješta, a meni se to nije dopalo i pomalo me razočaralo, te sam na kraju odustao. Ne znam, možda nisam dovoljno dobar, možda bih se trebao mijenjati ili sam, opet, možda suviše dobar, ali ne mogu reći da ovdje dobijam potrebnu podršku, osim na riječima.

RadioSarajevo: Da li u BiH postoji publika za blues? Da li je tvoja generacija imala priliku slušati blues u toku odrastanja?
Don Guido: Mislim da postoji publika za sve, s tim da je broj ljudi koje zanima muzika Don Guida i Misionara znatno manji u odnosu na glavne tokove muzičkog posla u dragoj BiH. Ja sam slušao mnoge vrste muzike u svom odrastanju (među prvim pločama su bile Queen – Bohemian Rhapsody i prvi album Leb i sol), a kad su se pojavili B.B.King i Jimi Hendrix, promijenili su mi život. Blues i njegov izražaj je stvarni prikaz stvarnih života, pravljen iz potrebe, ne radi prodaje. To je ono što mene privlači bluzu i zbog čega volim svirati bluz, između ostalog.

RadioSarajevo: Da li je tvoj blues sviranje standarda ili ima prostora i za nove autorske kompozicije?
Don Guido: Moj blues nije sviranje standarda, mada ponekad sviramo i koju tuđu pjesmu. The Bosnian Blues Album je napravljen od skica rata i mira i govori o teškom životu i stradanju u Bosni i Hercegovini i Sarajevu, posebno. Ovo je bluz koji žive Bosanci predstavljen u svjetlu ljubavi i prijateljstva i mira. To je muzika koja pokreće tijelo i zaziva sjećanja i provocira um i uklanja prepreke suvremenog življenja i vraća osmijeh na lica ljudi. Mi sada radimo autentični zvuk koji se zasniva na bluzu sa ušća rijeke Missississippi (e-ma-e-se-sa-pi-pi-a...), ritmovima iz Majke Afrike i stvarnim iskustvima stvarnih ljudi iz Bosne (pa i Makedonije, naravno), a bos(n)a nova svojim veselim taktovima razveseljava sve. Tu ima pjesama sa Bosnian Blues Albuma i novih, također, autorskih pjesama. Riječi su i dalje većinom na engleskom, ali ja težim tome da pjesme budu na našem jeziku, ne bi li ljudi to bolje razumjeli, tako da će sljedeći album (odnosno, prvi objavljeni možda!?) biti vrlo pristupačan ljudima u BiH, a i šire.

RadioSarajevo: Ko su bili prvi Misionari Don Guide i kako se razvijala priča o bendu?
Don Guido: Najprije je bio Pink Panther sa Darkom Poljakom i Ciletom Zagorcem, nakon čega je banda promijenila ime u Don Guido i Misionari. Zanimljivo je da sam ja zamislio da se zovemo Don Guido i Meskalitosi (u to vrijeme sam bio pod uticajem knjiga Carlosa Castanede) i to su ostali prihvatili, ali je Darko rekao u najavi Misionari umjesto Meskalitosi, pogledao u nas u čudu, a mi smo klimnuli glavama u znak odobravanja jer je to zazvučalo upravo kako treba. Viša sila.

Tu su bili još Đani Pervan, Vlado Pudar, Vlado Džihan i Ogi na basu. Tokom opsade Sarajeva, u bendu su bili Đani, Alan Omerović i Duco Vranić, Ćeremida jedno vrijeme, zatim Nermin Dedić Fićo i Atila Šalaka i Bono Vox (Nova godina 1995./96.), pa je onda bilo vrijeme Misionara u službi zaštite prirode (Nature Lovers), odnosno Nedim No Smoke Zlatar Basheskia, Esad Acid Jazz Bratović, Dragan Rocky Martinos Rokvić i Đani Rahsanjani Pervan. Kasnije je bio i Fat City (Dino Šukalo, Muamer Đozo, Amar Češljar, Bojan Ahac), pa Zlatko Avdić, Mahir Bostandžija, Gordan Kranjčić, pa opet Rokva, Basheskia, Đani i Ahac, zatim Makedonci i danas Anton Tony Boy Crazy Pešikan, Vladimir Big Freeze Grizelj, Bruno Brooks Lovrić, Nedim No Smoke Basheskia Zlatar.

Mislim da će Don Guido i Misionari brojati jako veliki broj ljudi kad dođe vrijeme za to, moraćemo naći neki veliki prostor da stanu svi koji su prošli kroz tu ustanovu za nadarene ljude koji su spremni ići dalje od ustaljenog i istraživati nepoznato, učiniti dodatni napor i naći put do mira i sklada i sreće, čak i kada se čini da izlaz ne postoji.

RadioSarajevo: Prije Misionara svirao si u još jednom kultunom bendu koji zbog rata nije stigao snimiti prvi album – La Banda. Nedavno smo imali priliku gledati dokumentarac o vama – Ulica grafita, a članovi grupe su doslovno razasuti po cijelom svijetu i jedini si ti ostao u Sarajevu? Ima li nostalgije za tim vremenima?
Don Guido: Članovi La Bande su izvanredni muzičari sa izvanrednim idejama i kad smo se okupili nakon mnoštva godina, moram priznati da sam doživio potpuno ispunjenje u svrici sa njima (Zvonimir Kvisko Matić, Sergije Garo Kreso, Milenko Miško Stanišić, Mustafa Muče Čengić) i želio sam da ta banda nastavi sa snimanjem novih (i starih) pjesama da to sretno vrijeme doživi svoj zaključak i da nastavimo u novom i boljem svjetlu. Ali, avaj, ali, surova stvarnost je nekad nepremostiva prepreka u određenom trenutku, a onda taj trenutak prođe i zaborav dođe i tako...

RadioSarajevo: Cijeli svijet je svoju sliku o ratnom Sarajevu upotpunio kroz tvoje monologe u dokumentarcu Billa Cartera „Miss Sarajevo“. Sa Billom si ostao prijatelj i danas, kao i sa izvršnim producentom toga filma, Bonom Voxom? Kakve te uspomene vežu za taj period?
Don Guido: Sarajevo pod opsadom je duga i teška priča, kao što znaju svi koji su tada bili tu. Međutim, muzika i prijatelji učinili su da se tog razdoblja sjećam kao vremena koje je bilo ispunjeno stvaralaštvom, iskrenim osjećanjima ljubavi i ushićenja, zajedništva, duhovnog ispunjenja i svijesti o tome da treba živjeti svaki tren kao da je posljednji. Pa, onda, ti nevjerovatni ljudi i susreti. Ponekad pomislim da bih to volio doživjeti ponovo, ali se onda sjetim one crne, strašne strane i kažem: „Život je lijep, u komadu sam, imam muziku, porodicu, prijatelje – to je to!“ A siguran sam da će tu biti dalje suradnje i susreta.

RadioSarajevo: Kako je bilo svirati sa Bonom? Tada nije bilo mobitel-kamera i YouTubea, no, postoji li snimak te svirke?
Don Guido: Bono je jedan krasan čovjek i pravi profesionalac. Prirodan i otvoren, jednom rječju, raja. Ta svirka je bila u klubu BOCK (današnja FisKULTura) za doček Nove 1996. Bono je došao kao prvi turista u Sarajevo i nakon lijepog druženja, priključio nam se na sceni i otpjevao I Feel Good, All Along The Watchtower i One sa nama. Taj momak se ne štedi, pjeva svim srcem. Svaka čast! Taj snimak postoji na VHS-u i jednog trenutka u budućnosti će biti objavljen.

RadioSarajevo: Još jedna zanimljiva epizoda u tvom životu vezana je uz New Orleans. O čemu se radi?
Don Guido: New Orleans je grad koji je mene uvijek opčinjavao svojim šarenilom veselih boja, drvenim kućama svih oblika i veličina i istim takvim ljudima koji pokazuju radost življenja svakog trenutka svog života. Podsjetio me na Sarajevo, pa i Skopje. Malcolm Burn iz Kingstona, New York, čuveni producent i muzičar porijeklom iz Kanade (Bob Dylan, Daniel Lanois, Neville Brothers, Peter Gabriel, Iggy Pop, Midnight Oil, Emmylou Harris, Luthea Salom, samo su neka od imena koja je producirao – Don Guido & The Missionaries su također tu) je u vrijeme mojih posjeta još živio u New Orleansu (prvi put sam bio u izviđačkoj posjeti Francuskoj četvrti i muzičkoj sceni, a drugi put me Malcolm pozvao da snimam svoj čuveni „blues lick“, kako on kaže, na albumu Brucea Guthroa, poznatog kanadskog umjetnika). Tamo sam upoznao i svirao sa vrhunskim izvođačima i bio sam prihvaćen kao umjetnik koji ima svoju osobnost i koji je plaćen kao profesionalac, što je za mene u dugogodišnjoj karijeri bilo prvo priznanje. I Sarajevo i New Orleans imaju veliku raznovrsnost i nadarenost, s tim da tamo poštuju i priznaju stvaraoce.

RadioSarajevo: Šta bi želio dobiti kao DonGuidovdanski poklon?
Don Guido: Mirnu i naprednu Bosnu i Hercegovinu, ako to nije previše, da ovi dobri ljudi počnu živjeti u miru i blagostanju.

RadioSarajevo: Kako uspijevaš uvijek biti tako staložen? Da li si ikada pod stresom? Makar u onom dijelu života koji nije vezan uz muziku?
Don Guido: Odgovoriću na ovo pitanje sa riječima iz jedne moje rovovske pjesme, koja se zove Sunday, Monday: This world is going crazy; there is violence, aggression, people are lost. And I say there isn't much you can do but try and live your life in peace, hoping you would die in peace.

Dakle, drago Sarajevo i sve ostalo, naravno da u ovakvom vremenu bude pritiska i napetosti i težine, ali ne treba nasjedati na te varke i izazove. Treba živjeti u miru i usmjeriti se na širenje dobrote, pogotovo među mlađim i starijim (ovi u sredini trebaju raditi na tome). U mom poslu, a to su jezici (ako priznajete podjelu na tri i dodate tome makedonski i engleski, onda se tu nakupi mnoštvo tih jezika), odnosno, prevođenje i uređivanje teksta, ranije i obrazovanje (kojem se nadam vratiti sa Akademijom za lijepo ponašanje, umjetnost i jezike!?), je sveprisutno veliko neznanje, pa i nepismenost. To izaziva očaj i ogorčenje, ali i spoznaju da svojim radom možete popraviti nešto i da treba učiniti dodatni napor, izvaditi ruke iz džepova, baciti daljinski upravljač i spasiti ovaj divni svijet.